Vijenac 576

Kazalište

Kay Pollak, Kao na nebu, red. Rene Medvešek, Kazalište Gavella

Vjera u bit teatra

Želimir Ciglar

„Slušati znači voljeti!“ Nakon živčanog sloma u rodni se grad, neprepoznat, vraća dirigent svjetskoga glasa. Kupuje staru školu i u njoj se nastanjuje. Sam. Kako bi slušao. Zvuci mjesnog crkvenog zbora vode ga u ponovnu potragu za ravnotežom...

Švedski film Kaya Pollaka As it is in Haven iz 2004, kandidat za Oscar, Rene Medvešek i Dubravko Mihanović adaptirali su za pozornicu i za ansambl Gavelle. Unijeli su tek neznatne promjene u novi dramski tekst, a Medvešek je glumcima oduzeo gotovo cjelokupnu moćnu kazališnu mašineriju. Nema dekora, nema videoprojekcija, gotovo posve izostaje nasnimljena glazba, čak su i kostimi jednostavni, diskretni, čini nam se kao da su glumci izišli na scenu u vlastitoj odjeći izravno s ulice, na trenutke kao da prisustvujemo probi i zbora i predstave... Suočiti tako atrakcijama opterećen i moćan medij filma kazalištu, a kazalište ostaviti samo glumcu i gledatelju, čin je građanske hrabrosti, ali i Medvešekove i Mihanovićeve vjere u bit teatra.

 

 

 



U novoj Medvešekovoj predstavi nema loše uloge  / Snimio Jasenko Rasol

 

 

Predstava Kao na nebu usporedno tematizira biblijske motive i sudbinu umjetnika koji beskompromisno i do samouništenja traga za skladom. Kao što Isus nije bio prorok u vlastitom selu, tako ni dirigenta Danijela u početku ne prepoznaju, kao što se Isus suprotstavio farizejima, održavateljima zakona s ispražnjenim značenjem, tako se i Danijel suprotstavlja pastoru koji pričama o grijehu manipulira selom... Na sam Veliki petak Gavella tako nudi premijeru pripovijesti o dvama polovima jednog vjerovanja, razobličava lažnoga vjernika i afirmira osobno iskustvo svakoga pojedinca s vječnošću.

Rene Medvešek naveo je glumce da tragaju od početka, da urone dublje u sebe i da pronađu nov glas, nov tjelesni modus, nov način komuniciranja s partnerima i publikom. Ganutljiva je ta težina i napor s kojim su suočeni i onemogućeni da se utječu svojoj rutini. Najuspješnija je u tom traganju bila Slavica Knežević. Ona je već u Akterima iskušala sličan način traganja, u kojem je granica između osobe i lika gotovo neprepoznatljiva, čak i za sama glumca. Slavica je pronašla svoj glas, ovaj put to nije bio grleni, zatvoreni, djevojački glas, već alt odrasle i spokojne žene koja i u zreloj dobi pokazuje i dokazuje spremnost da se mijenja, da preispituje i da se suočava sa svojim antagonistom. Njezina Inger razobličava muža Pastora bacajući mu u lice pornočasopise koje skriva među puškama. Potiskivanje vlastite seksualnosti i napuhivanje ega te nepristajanje na promjenu dovodi ga do socijalnog i intimnog sloma. „Ja sam ovdje bio netko i nešto dok ti nisi došao“, kaže Pastor Danijelu… Jedan želi moć, drugi želi slušati svemir.

Kao na nebu predstava je ozdravljenja i prekretnica za cijeli ansambl Gavelle. Oduzevši im scenske atrakcije, oduzevši im deus ex machina, Medvešek je glumce suočio s pravim bićem vlastitoga kazališta. „Glas je slika čovjekove duše“, govorio je Zlatko Crnković, a Gavellini su glumci ponovno dobili zadatak da se suoče s potragom za vlastitim glasom.

Vrsnoća Ozrena Grabarića već je poznata. U ulozi dirigenta Danijela dobio je tešku zadaću da bude sam protiv (i na strani) cijeloga ansambla i pokazao je da to može, s lakoćom i do kraja, a opet marljivo i skrbno ostavljao je prostor svim svojim partnericama i partnerima. Svoj glumački bariton u pravim trenucima podiže u tenorske visine pomno tragajući za tonovima partiture Kaya Pollaka i sa strahopoštovanjem se odnosi prema zvuku i, kad je to dobro, u tišini gradi bitne elemente predstave.
Ne nalazimo loše uloge u ovoj predstavi niti bismo izdvojili ijednoga aktera koji je izbjegao pristati na složenost te gotovo simfonijske strukture. Cjelokupni ansambl Gavelle ovom predstavom sebe iscjeljuje, preispituje i priprema za nove, u našem malom gradu, neočekivane izazove. Igor Kovač je svoju ulogu slaboumnog zborista izbrusio do dirljive besprijekornosti.

Možemo možda žaliti što neke od najljepših scena filma, primjerice ljubavni prizor između Danijela i Lene u kojoj se ona posve nevino razodijeva da bi se naga okupala u ledenoj vodi, nismo vidjeli i u predstavi. No tim je zadatak za Martinu Čvek bio veći, jer je duhovnu i erotsku ljubav prema Danijelu morala iskazati glasom, a ne stasom. Dijana Vidušin, na krilima ansambla i zbora, otpjevala je i odigrala snažnu solo dionicu...

Gledatelji su već ocijenili ovu predstavu najvišom ocjenom i do kraja sezone gotovo da nema slobodnih mjesta u gledalištu petkom, subotom i nedjeljom.

Kritičar Bojan Munjin napisao je ne tako davno za Renea Medvešeka da je „mali princ hrvatskoga kazališta“. Nadajmo se da u budućnosti neće to i ostati. Ta uloga podrazumijeva osamljenost i izdvojenost, slučajan otklon od norme, a ovom je predstavom Medvešek ponovno pokazao kako s različitim ljudima uspijeva skladno surađivati i stvarati i sebe neprestance izgrađivati i preispitivati.

Nešto se zbiva u hrvatskom teatru posljednjih godina. Provodna je tema mnogih predstava upravo to kako od heterogenih pojedinaca, autsajdera, nastaju skladne zajednice sposobne za stvaranje ljepote. Takvi su Anočićevi Kauboji Teatra Exit, takva je Grupa Bore Radakovića i Georgija Para u Kazalištu na Peščenici, takva je i ova predstava. Možemo, dakle, stvarati zajedno i bez skrivanja ili mijenjanja vlastitog identiteta. Ako slušati znači voljeti, zašto se ne slušamo, odnosno zašto se tako malo volimo? Medvešek nam je ovom predstavom poručio da je osluškivanje vlastitog srca dobar početak da to pokušamo promijeniti.

Vijenac 576

576 - 31. ožujka 2016.

Klikni za povratak