Vijenac 576

Likovna umjetnost

Uz izložbu Vjekoslava Filipovića u Galeriji Matice hrvatske, 25. ožujka–7. travnja

Nov život odbačenih stvari

Božica Dea Matasić

Vjekoslav Filipović još je kao student Umjetničke akademije u Osijeku u svojoj okolini uočavao brojne detalje koji bi drugima lako promaknuli, ili bi ih ostavili ravnodušnima. Neki od njegovih ranih radova tematiziraju upravo te svakodnevne, „obične“ situacije. Primjerice street-art-projektom Narodni orden koji je izlagao na 22. slavonskom bijenalu zabilježio je svojevrstan kolektivni performans svakodnevnoga grupnog ispijanja piva ispred lokalne trgovine. Čepove koje družina pritom ritualno zabija u zemlju stvarajući pomalo morbidan rastući pokrov Filipović je obojio crvenom i bijelom bojom, višeslojno propitujući društvenu i ekonomsku situaciju u državi.

 

 

 


Krug
, rastavljene drvene kašete, 2013.

 

 

Svoja promišljanja i koncepte redovito bilježi u blokove kao svojevrsnu likovno i sociološki angažiranu dijagnostiku društva u kojem živi. Ima u tim skicama odnosno idejama duhovitih i toplih opaski, ali i crnoga humora i ironije. Ono što ga nedvojbeno svrstava u kipare svakako je stalno nastojanje da ideje opredmeti u prostoru i materiji, bez obzira bila riječ o tradicionalnim medijima ili pronađenim i reinterpretiranim objektima.

Prolazeći svakodnevno između zgrada osječkoga Sveučilišnog kampusa, nailazio je na odbačene drvene gajbe iza zgrade studentske menze. Tadašnja situacija, definirana općim nedostatkom produkcijskih sredstava, izoštrila je njegovu percepciju spram svih potencijalnih materijala kojih se mogao domoći. Hrpe koje su se svakodnevno pojavljivale i nestajale privukle su njegovu pozornost i nakon kratka raspitivanja o sudbini tog bizarnog i efemernog materijala saznao je da se gajbe jednostavno bacaju. Počeo je gotovo kompulzivno akumulirati tu odbačenu ambalažu. U atelijeru hrpica je narasla u brdašce, a onda gotovo do stropa ispunila prostoriju.

Nakon duljega promišljanja i niza koncepcija oko njihove uporabe upustio se u kirurški pedantno rastavljanje, strpljivo sortirajući elemente po obliku i dimenzijama. Iz kaosa polako su počeli izranjati oblici. Prepoznajući njihovu unutrašnju logiku, kao da im je pomogao da se sami u sebi povežu i slože u neku novu, ludičku geometriju. Stvoreni su oblici sirovi i fragilni, ali njihov nov, začudan ritam i raspored čine ih naizgled dragocjenim, asocirajući na kristalne ili organičke strukture.

Jedna od Filipovićevih početnih ideja za primjenu nagomilanih gajbi bila je i stop-animacija, ali ta ideja nije preskočena, ili odbačena. U biti repeticija i pomaci formiraju te oblike na isti način kao što pojedinačne pokrenute sličice čine filmsku priču. Pokret je zaustavljen, destiliran iz mogućnosti skromnoga materijala i pretvoren u jedinice gradnje, odnosno elemente pojedinačnih radova.

Učestalije prakse prikupljanja, kombiniranja, recikliranja i reinterpretacije odbačenih stvari pojavljuju se u likovnoj umjetnosti usporedno s usponom kapitalizma i konzumerizma još od pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Od Roberta Rauschenberga i Jaspera Jonesa, preko poetičnih assemblagea Tonyja Cragga, zatim istovremeno veličanstvenih i apsurdnih objekata Toma Friedmana, pa sve do Briana Jungena, koji od plastičnih stolaca ili tenisica slaže impresivne trodimenzionalne ilustracije ozbiljnih ekoloških i socijalno angažiranih tema.

Vjekoslav Filipović pripada u autore njima srodne poetike, umjetnike kojima se svijet čini prepun stvari. Umjesto dodavanja na tu hrpu oni recikliraju materijale s kojima se svakodnevno susreću, unoseći nov život u odbačeno i napušteno.

Vijenac 576

576 - 31. ožujka 2016.

Klikni za povratak