Vijenac 576

Likovna umjetnost

Dalibor Martinis, Request_reply.DM/2077, Umjetnički paviljon, 18. ožujka–17. travnja

Što je bilo prije, pitanje ili odgovor?

Vanja Babić

Vrijeme je ključno za razumijevanje cjelokupnog opusa Dalibora Martinisa. Pitanja i odgovori koje on neumorno podastire usko su povezani s prolaznošću, pri čemu se vremenski sljed relativizira

 

 

Osvrt na nedavno otvorenu izložbu Dalibora Martinisa započeo bih s nekoliko čisto formalnih zapažanja, posve svjestan kako ona, sama po sebi, ni približno ne mogu rezultirati sustavnim razumijevanjem njegove umjetnosti. Smatram, naime, kako je, prije no što se upustim u pokušaj dešifriranja i interpretiranja Martinisovih lucidno osmišljenih, intelektualno poticajnih, nerijetko duhovitim asocijacijama prožetih te slojevitim značenjima bremenitih eksperimentalnih filmova-pitanja obuhvaćenih zajedničkim nazivom Request_reply.DM2077, ipak preporučljivo ukazati i na impresije što će ih svaki posjetitelj neminovno steći na prvu loptu, dakle već pri posve površnu promatranju. Riječ je, dakako, o općem vizualnom dojmu. Projekcije velikih dimenzija, u pravilnom ritmu nanizane duž svih zidova – jedini diskretno naznačen odmak od apsolutne simetrije zanimljiva je trostrana konstrukcija koju je u svrhu dobivanja dodatnih ekrana osmislila i u potkupolni prostor smjestila autorica postava Ana Dana Beroš – savršeno su ispunile monumentalni historicistički prostor Umjetničkog paviljona. Izložba, valja odmah konstatirati, posjeduje najvišu estetsku razinu; ona djeluje atraktivno, moćno, uvjerljivo i – zašto izbjegavati ovu riječ – lijepo. Njezina se, dakle, estetska vrsnoća neprijeporno iskazuje u cjelini, ali jednako tako i u pojedinačnim segmentima, a to znači načinu kako je svaki od filmova snimljen, montiran i – ne manje važno – ozvučen. Jer upravo će značaj odnosno uloga zvukova predstavljati sljedeći korak u posjetiteljevu percipiranju ovog audio-vizualnog ambijenta što ga je Martinis, na doista perfekcionistički način, osmislio i izveo kako bi što uspješnije odgovorio na sve izazove koje – dimenzijama, ali i kulturološkom važnošću – Umjetnički paviljon pred svakog izlagača neizbježno postavlja. Ali, kao što rekoh, sve dosad spomenuto tek je površina, svojevrsna dodatna motivacija posjetiteljima pri njihovu intelektualnom angažmanu u svrhu što dubljeg pronicanja u složenost umjetnikovih ideja i poruka.

 

 

 


Iz postava izložbe  / Snimio Stanko Herceg

 

 

Dalibor Martinis neprijeporno pripada među autore koji njeguju aktivan odnos naspram vlastita opusa. Ili jednostavnije rečeno, on će težiti kreativnom povezivanju svojih novih radova/izložbi s onima što ih je realizirao znatno ranije. Kao praoca srodnih promišljanja ovdje svakako valja spomenuti Marcela Duchampa, koji je, primjerice, motiv s jednog od svojih dječačkih crteža – riječ je o prikazu stropne plinske svjetiljke – odlučio uključiti i u svoje posljednje remek-djelo, znamenitu instalaciju Étant donnés.

Što se Martinisa pak tiče, on na određeni način relativizira odnosno komprimira vrijeme, a kao rezultat takvih nastojanja radovi mu prestaju biti samodostatni i za svagda definirani, poprimajući karakteristike apsolutne otvorenosti i kontinuirane vitalnosti. Svi ti postupci ostvaruju se u okviru njegova opsežna i široko zasnovana projekta Data Recovery, začeta još davne 1978. u kanadskom gradu Vancouveru. Tom prigodom Martinis je izveo videoperformans tijekom kojega je samu sebi postavio dvadesetak pitanja, s idejom da na njih odgovori tek 2000, ukoliko tada, dakako, još bude među živima. Godine su prolazile, pa je napokon stigla i dugo iščekivana 2000, ali ona se, međutim, neće ispostaviti dovoljno stimulativnom za konačno dovršenje davno začeta performansa. Umjesto toga, Martinis odlučuje sačekati još deset godina, a to znači vrijeme kada će biti dvostruko stariji od sama sebe u trenutku dok je postavljao pitanja. Tako su napokon 2010, posredovanjem emisije Dvostruki format, gledatelji HTV-a imali priliku svjedočiti antologijskom virtualnom razgovoru između dva Martinisa. Ali složeni medijski projekt tim činom nipošto neće biti okončan. Tri godine poslije, dakle 2013, Martinis će u istoj emisiji još jednom uputiti pitanja dvostruko starijem sebi. Godina očekivanih odgovora sada je 2077, a entitet od kojega se očekuju odgovori dobit će oznaku DM/2077. I tu je, zapravo, izravno začeta izložba Request_reply. DM/2077, s već predviđenim nastavkom u Muzeju suvremene umjetnosti potkraj godine.

Što točno sadrži izložba u Umjetničkom paviljonu? Martinis i ovdje, posredovanjem petnaest kratkih eksperimentalnih filmova, postavlja isto toliko pitanja nekom budućem sebi, zasad posve imaginarnom i nedokučivom, dakle već spomenutom entitetu DM/2077. Pitanja su doista raznolika, a također načini kako ih autor izabire odnosno uobličava. Za svako od njih presudan je kontekst, pa će se filmovi odvijati u različitim dijelovima svijeta. Neki od njih prožeti su humorom. Takvi su primjerice Est-ce que tu vraiment m’aimes? s transparentnim posvetama Bretonu, Picabiji i Duchampu, ili pak Where is my mind? (The Pixies), gdje vidimo autora dok, stiješnjen u klaustrofobičnoj kabini, pjeva nastojeći snimiti vlastiti glas na primitivni nosač zvuka.

Drugi pak filmovi djeluju kontemplativno, poput Treba li budućnost mene?, čiji me ugođaj asocirao na znameniti Kim Ki-dukov igrani film Proljeće, ljeto, jesen, zima i... proljeće, ili pak Zašto postoji nešto umjesto ničeg? u kojem se Martinis služi Chladnyjevim eksperimentom oblikovanja likovnih uzoraka s pomoću zvuka. Film Tražiš li put do prosvjetljenja? svojevrsna je parodija ljudske površnosti u pokušajima postizanja mudrosti, dok Vjeruješ li u radikalnu transformaciju društva? zahvaljujući dojmljivim dokumentarističkim prizorima snimljenim na trgu Maidan u Kijevu djeluje naglašeno aktivistički.

Ipak, najveći broj filmova uključuje ili se izravno referira na neke ranije Martinisove radove, pri čemu nipošto neće biti isključene i neke od već spomenutih karakteristika. Takvi su Kako to da me mrtav čovjek može nečem naučiti? s referiranjem na pitanje što ga je u govoru svojedobno izrekao Joseph Beuys, zatim AACG CTAA CTCG...?, gdje autor lucidno spaja strukturu ljudskoga genoma s binarnim kôdom, potom Ima li u tvojem svijetu ikog osim mene? s prizorima identičnoga pitanja na LED-ekranima njujorškog Times Squarea i zagrebačkoga MSU-a, kao i Tko će izgraditi novo socijalističko društvo?, u kojem se posredovanjem audio-vizualne dekonstrukcije parodira i čini nerazumljivim jedan Titov govor te Čuješ li pljesak jedne ruke? s izravnim posezanjem za radom izvedenim ispod površine vode prije više od dvadeset godina. U tom smislu simptomatična je Martinisova misao kako nije nužno neprestano proizvoditi nove radove, nego dostaje u starije radove upisati nova značenja. Filmovi ‘m I to be tied or ‘nspired soarin’ 38’ long bane heave? odnosno IN GIRUM IMUS NOCTE ET CONSUMIMUR IGNI? problematiziraju apsurd te verbalnu fragmentarnost ili dvosmislenost, pri čemu će snimljeni prizori sadržavati kôdove za njihovo makar djelomično pojašnjenje, dok Tko sam ja? dokumentira i rad izveden u sklopu kontakt-emisije Slika od zvuka na Hrvatskom radiju. Pa ipak, kao svojevrsni sukus i glavni akcent izložbe osobno sam doživio film Je li DM/2077 živ i ako jest po kojoj to definiciji života? Ugođaj na njemu naizmjence je umirujući i dramatičan, s jakim kontrastima svjetla i tame. Pritom svjetlo može simbolizirati život i spoznaju, a tama smrt i neizvjesnost. Film je sniman u svjetioniku na Palagruži i oko njega, a škripavi mehanizam svjetionika doista djeluje poput robota ili nekoga sličnog oblika umjetne inteligencije.

Vrijeme je ključno za razumijevanje cjelokupnog opusa Dalibora Martinisa. Pitanja i odgovori koje nam taj medijski umjetnik neumorno podastire također su usko povezani s protokom vremena, pri čemu se vremenski sljed relativizira. Napuštajući prostor Umjetničkog paviljona prisjetih se razgovora što sam ga s Martinisom vodio ratnih devedesetih godina. Tada me se snažno dojmila njegova tvrdnja o prolaznosti kao četvrtoj dimenziji. Danas, više od dva desetljeća poslije, čini mi se kako sam napokon shvatio na kakvu je točno prolaznost mislio...

Vijenac 576

576 - 31. ožujka 2016.

Klikni za povratak