Vijenac 575

Komentar, Naslovnica

Iz metodičkog kuta

Je li kurikul „tempirana bomba“?

Ante Bežen

Problem novog kurikula nije samo lektira, nego i drugi jaki dezintegrirajući čimbenici. Osim toga, on ima političko značenje jer je nacionalni kurikul, kao slika obrazovnih ciljeva za nove generacije, nedvojbeno strateški politički interes svake zemlje pa

 

 

Rijetke su situacije da književnici, kritičari i povjesničari književnosti u zajedničkoj raspravi problematiziraju i vrednuju nastavu književnosti u našim školama. To se od njih u normalnim prilikama zapravo i ne očekuje, niti se oni sami za to smatraju osobito pozvanima jer postoji rašireno elitističko mišljenje da je književnost posvećeno slobodno i kreativno jezično stvaralaštvo, a nastava tek pedagoško-metodičko transformiranje i reciklaža književnosti, zamalo njezino profaniranje i degradacija. Uostalom, zar kultura, čiji je dio i književnost, i obrazovanje, tj. školska nastava književnosti, nisu dva prilično odvojena svijeta i po sadržaju i po protagonistima? A kako ta odvojenost zapravo nije u interesu ni književnosti ni nastave, iznimno je dobrodošlo TV-sučeljavanje nekoliko poznatih književnih imena: Slobodan P. Novak, Zoran Ferić, Velimir Visković, Milana Vuković Runjić kao predstavnici književnosti, Tomislav Reškovac kao predstavnik kurikulske skupine i Marina Čubrić kao srednjoškolska profesorica, u emisiji HRT-a Otvoreno, 2. ožujka. Raspravljalo se o nedavno objavljenu kurikulu za predmet Hrvatski jezik kao dokumentu Cjelovite kurikularne reforme i u njemu sadržanu Popisu predloženih književnih djela za cjelovito čitanje s dvjestotinjak naslova. Prijedlog kurikula objavljen je potkraj veljače, a javna rasprava otvorena početkom ožujka i trajat će, kako je najavljeno, na stručnoj razini mjesec dana (!), a u široj javnosti do kraja tekuće školske godine. Eksperimentalna primjena kurikula trebala bi početi od iduće školske godine. To su, najblaže rečeno, vrlo optimistični rokovi uzme li se u obzir važnost dokumenta koji ima pretenziju prilično duboko reformirati cjelokupno naše osnovno i srednje školstvo.

Spomenutu TV-emisiju Otvoreno ponukan sam ovdje komentirati jer je započela mojom početnom izjavom, emitiranom i u glavnom Dnevniku HRT 1 istog dana. U toj sam izjavi novom popisu lektirnih djela dao dva ključna prigovora: prvo, zašto u njemu nema Homera, kojim počinje europska književnost, Marulića, kojim počinje hrvatska književnost ni Biblije, koje su duh i motivi ugrađeni u cjelokupnu europsku umjetnost i život i bez koje se ne može razumjeti europska civilizacija; te, drugo: zašto je popis lektirnih djela posve otvoren te svaki učitelj i učenik mogu iz njega birati što hoće, a to može dovesti do opasne kaotičnosti i voluntarizma u nastavi književnosti, koja će ugroziti sam njezin smisao. U još važećem nastavnom programu za gimnazije ta djela postoje kao simbolički nositelji hrvatskog i europskog identiteta naše književnosti. Upravo sam zato kraće ulomke iz tih djela uvrstio u svoje aktualne čitanke za više razrede osnovne škole jer držim da i završeni osnovnoškolci trebaju barem čuti za te temeljne pisce i djela. Učitelji hrvatskoga jezika nisu tomu prigovarali razumijevajući njihovu simboličku ulogu te su ih, slijedeći metodičke upute, uspješno približavali učenicima i u toj dobi. A primijeni li se doista predloženi neobvezni popis lektire, može se sasvim lako dogoditi da neki učenici završe srednju školu, a da uopće nisu čuli ne samo za spomenute pisce i djela, nego ni za Držića, Mažuranića, Šenou, Matoša, Krležu, Tadijanovića, Cesarića, ali ni Shakespearea, Tolstoja i brojne druge hrvatske i svjetske velikane, naprosto zato što ih neće morati ni odabrati ni čitati. Ne znam koliko je kurikulopiscima važan hrvatski, europski, ili neki drugi identitet naših školaraca. Identitet se inače navodi kao jedno od općih načela kurikula, no u provedbenom njegovu dijelu za to baš i nema pokrića.

Rezanje europskih klasika

Sudionici Otvorenog zastupali su dva oprečna stava: popisu lektire mnoge su mane pronašli Slobodan P. Novak, Milana Vuković Runjić i Marina Čubrić, a branili su ga Zoran Ferić, Tomislav Reškovac i uglavnom Velimir Visković. Evo moga viđenja te rasprave i stavova u njoj iz kuta metodičara književnosti.

U svom vehementnom stilu raspravom je dominirao Slobodan P. Novak koji je kurikul nazvao tempiranom bombom koja je smišljena još u vrijeme Šuvarove reforme školstva, a koja je sada detonirana. Po njemu, kurikul iz hrvatskoga jezika radili su nekompetentni ljudi pa nije čudo što u nj nisu uključili Marulića, Homera i Bibliju, a i neke druge za hrvatski identitet važne pisce poput Pavla Rittera Vitezovića i Andrije Kačića Miošića. O starijoj hrvatskoj književnosti, kaže, više uče đaci u Srbiji nego u Hrvatskoj pa je i to pokazatelj koliko se u nas do nje drži. Kurikul je kostur iz ormara Milanovićeve Vlade, a sadašnja ga je Vlada ipak prihvatila u dalji postupak. Zbog zanemarivanja hrvatskoga identiteta kurikul je prvorazredno političko, a tek potom metodičko tj. unutarškolsko pitanje, više je puta naglasio Novak.

 

 

 


Kako braniti izbacivanje „oca hrvatske književnosti“ iz nastave hrvatskoga jezika?

 

 

Kurikul doista jest „tempirana borba“, no ne zato što je nastavak Šuvarove reforme iz 70-ih godina prošlog stoljeća, koje se zbog neuspjeha odrekla još bivša država. U neovisnoj Hrvatskoj donijet je novi nastavni program 1993, koji se do danas za gimnazije uglavnom nije mijenjao, a za osnovne škole mijenjan je nekoliko puta. Ti su programi prilagođeni izmijenjenoj političkoj zbilji i umjesto književnosti jugoslavenskih naroda u središte nastave stavili su hrvatsku književnost uključivši neke u bivšoj državi zabranjene ili ignorirane pisce i djela. Ovaj je prijedlog kurikula „tempirana bomba“ ne samo zbog lektire, nego i zbog nekih drugih jakih dezintegrirajućih čimbenika koje navodim kasnije. On je to svakako i zbog svog nespornog političkog značenja jer je nacionalni kurikul, kao slika odgojno-obrazovnih ciljeva za nove generacije, nedvojbeno strateški politički interes svake zemlje pa treba biti i naše. To što u srpskim školama uče našu stariju književnost, ponajprije dubrovačku, ne znači da vole taj dio hrvatske književnosti, nego je uče zato što je smatraju srpskom, i to bez imalo uvijanja. No, i to ima veze s političkim aspektom kurikula književnosti jer su u njemu npr. i Ivo Andrić i Mak Dizdar, koji nisu samo hrvatski pisci, nego su dio balkanskoga kompleksa višenacionalnih autora, ali i onog sustavnog presezanja hrvatskih pisaca u susjednoj državi. No kurikul u to ne ulazi. 

Da kurikul nije samo političko, nego isto toliko i metodičko pitanje, tj. problem zanimljivosti i učinkovitosti nastave hrvatskoga jezika, izvrsno je poentirala Milana Vuković Runjić tvrdnjom da s dobrim nastavnikom i prastari Homer učenicima može biti vrlo privlačan, a s lošim i moderni Štulić ili Ante Tomić vrlo dosadni. Bitno je da nastava književnosti ne smije biti dosadna, a zadaća je profesora da djecu nauče čitati ne samo suvremene pisce nego i klasike. Rezanje nacionalnih klasika poput Marulića iz obrazovnog procesa veoma zabrinjava, kaže ona također, jer to naciju vodi u kulturni sumrak i gubitak identiteta, a to je za izumiranje naroda opasnije čak i od aktualnoga demografskog sunovrata. Tomu treba dodati i primjedbu Marine Čubrić da se u popisu lektirnih pisaca nalazi gotovo dvostruko stranaca u odnosu na domaće književnike, što bi značilo da bi se djeca hrvatskom jeziku ubuduće učila više na prijevodima nego na izvornim hrvatskim tekstovima. Milana Vuković Runjić također je problematizirala pojam „cjelovitog čitanja književnih djela“ iz kurikula kojim je Reškovec branio izbacivanje Homera, Marulića i Biblije jer nećemo valja tražiti od učenika da u cijelosti pročitaju ta golema i nerazumljiva djela. Dakako da nećemo, niti se to radilo dosad, jer postoje prepjevi Marulića na suvremeni hrvatski te brojne prerade Homerovih i biblijskih priča za mlade koji mogu poslužiti kao izvrsna metodička pomagala u komentiranju izbora iz izvornih tekstova. Cjelovito čitanje djela jest poželjno načelo u nastavi književnosti, no primijenit će se za poeziju i druga kraća djela te ne treba biti alibi za izostavljanje važnih tekstova o kojima je riječ.

I dok je zanemarivanje nekih nosećih obilježja hrvatskoga identiteta u kurikulu očigledno neprihvatljivo, u njemu se upravo ustrajava na efikasnim nastavnim metodama i postavljanju učenika u središte obrazovnog procesa. Štoviše, pozitivna je strana kurikula isticanje nastave kao komunikacije te afirmiranje čitalačkih i komunikacijskih vještina. Jedna od bitnih njegovih inovacija u odnosu na dosadašnji nastavni plan i program jest uvođenje nove nastavne paradigme hrvatskoga jezika. Ubuduće, naime, književnost, jezik, izražavanje i mediji ne bi, kao dosad, bile programske nastavne djelatnosti, nego bi se povezali u trima novim domenama: komunikaciji i jeziku, književnosti i stvaralaštvu te kulturi i medijima. Ta nova područja nastave u metodičkom smislu načelno su znatno moderniji i današnjim učenicima bliži pristup učenju književnosti, tim više što se uvode i opširno opisani obrazovni ishodi koje učenici trebaju postići na pojedinim razinama školovanja i stupnjevi vrednovanja tih ishoda. Program hrvatskoga jezika jedinstven je od prvoga razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole, što je također dobra novost jer bi se time mogao prevladati programski diskontinuitet osnovne i srednje škole.

Ferić ili Homer?

S tog su reformskoga gledišta kurikul i popis pisaca branili Zoran Ferić i Velimir Visković te predstavnik kurikulopisaca Tomislav Reškovac. Novakove riječi smiješna su teorija zavjere, rekao je Ferić ustvrdivši da je otvorenost kurikula njegova najveća vrijednost. Praksa je pokazala da djeca loše reagiraju na Ilijadu, a jedan se učenik sramio što je tako debelu knjigu posudio u knjižnici pa ju je stavio pod kaput da mu se ne rugaju. Škola danas proizvodi bibliofobe zato što se djeca u formativnom razdoblju opterećuju lektirom koja nema veze sa životom. Tu ne treba drugoga komentara osim onoga što je rekla Milana Vuković Runjić o kvalitetnim profesorima koji su dužni naučiti učenike čitati i klasike, no zanimljivo je pitanje kako to radi književnik i srednjoškolski profesor Ferić kad mu je Homer toliki problem.

A Visković se zauzeo da se knjige prestanu u školi tretirati kao muzejski eksponati i da s pomoću književnosti treba odgajati kreativne i kritične ljude. Inteligencija se ne može odgajati na reproduciranju, nego na inovativnosti. Nastava jezika ne bi smjela biti memoriranje gramatike, nego sredstvo za analizu književnih djela. I dok je Ferić ustrajao u obrani otvorenoga popisa pisaca, ipak ne valjda zbog moguće relacije Marulić – Ferić, kako je netko primijetio, Visković je ipak nevoljko pristao pripustiti Marulića u lektiru i tako sačuvao ugled dosljedna enciklopedijskog ratnika koji ipak dobro zna tko koliko vrijedi na vrijednosnoj ljestvici književne povijesti.

Nepripremljenost učitelja

Međutim, uza sve prednosti kurikula, postoje dva „mala“ problema o kojima kurikulopisci očito nisu vodili računa, a o kojima će sigurno biti još mnogo riječi: prvi je da je ta nova komunikacijska paradigma posve nepoznata učiteljima i profesorima u osnovnim i srednjim školama i da će se po njoj vrlo teško moći organizirati vanjsko vrednovanje učenika na maloj i velikoj maturi. Kurikul naime ne sadrži sustavno raspoređene ni hijerarhizirane temeljne pojmove iz gramatike i teorije književnosti, koji su inače temeljci učenja strukture i funkcija jezika i književnosti, a iz njega nije jasno trebaju li ih učenici uopće učiti. Kurikul vrvi od komunikacijskih vještina i oblika, no u njemu je prilično teško identificirati elemente znanja koje je ipak temeljni sadržaj svake kompetencije. Pitanje kurikulopiscima kako će se onda kurikul implementirati u školsku praksu postavio sam na nedavno održanu okruglom stolu o ulozi književnosti u odgoju i obrazovanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali valjana odgovora nisam dobio. Jedna je sudionica tek konstatirala da Filozofski fakultet za takvu nastavu uopće ne osposobljava studente. Imamo dakle posve nov, moderan kurikul, u kojem se pripremljenost učitelja i srednjoškolskih profesora za njegovo provođenje, kao ni prilagođavanje programa učiteljskih i nastavničkih fakulteta posve novoj paradigmi nastave hrvatskoga jezika, uopće ne spominju, a kurikul bi se trebao primjenjivati od jeseni!? Učitelje vlast doduše može na to natjerati, no s kakvim rezultatima za učenike? Možda se ovdje ipak treba sjetiti Šuvara. Njegova reforma srednjih škola, koja je opet aktualna jer je htjela bolje povezati školu i radno mjesto i koja je imala svu moguću političku i zakonsku potporu, ipak se urušila vrlo brzo. Glavni uzrok: nepripremljenost i otpor škola i nastavnika. I dodatno pitanje: koji životni motiv imaju današnji učitelji da prihvate novi teret kurikula koji iz temelja mijenja nastavu?

Ostaje još intrigantno pitanje o kompetentnosti kurikulopisaca da napišu taj važni i složeni dokument. Kompetentnost im je zanijekao Slobodan Novak, a Zorana Ferića smeta što neki namjernici omalovažavaju ljude koji su uložili toliki napor. No što kažu činjenice? Kurikul Hrvatskoga jezika potpisala je skupina od jedanaest stručnjaka koji su odabrani na temelju natječaja na koji su se sami prijavili. Među njima su dva sa sveučilišta, četiri iz osnovne škole, pet iz srednje škole, od čega dva iz gimnazije i tri iz stručnih škola. Tu su i dva eksperta i šest članova ekspertne skupine kojih se struka ne navodi. Nema popisa recenzenata pa se ne zna je li dokument recenziran. Najviši znanstveni stupanj od ona dva člana sa sveučilišta jest docent. Dakle, nacionalni kurikul Hrvatskoga jezika, najzastupljenijega nastavnog predmeta u svim školama i temelja stjecanja svih školskih kompetencija, o kojemu će se vjerojatno izjašnjavati ljudi od osnovnih i srednjih škola, fakulteta i sveučilišta do raznih udruga, HAZU-a, Vlade i Sabora, počiva na maksimalnoj kompetenciji jednog docenta. Dakako, ne mislim ovdje na osobni integritet pisaca kurikula, koji su se svakako dobro namučili za male novce, nego na početnu metodološku razinu projekta u kojemu je znanost gotovo izostavljena, što se iz njega i vidi. Ovo što rekoh pametnom je dosta, ali patent zaslužuje osobitu pozornost za procjenu stanja duha u eliti kurikulopisaca i mjerodavne državne vlasti.

Na kraju, svestrano podupirem donošenje dobrog kurikula i modernizaciju našega školskog sustava, u čemu kasnimo najmanje deset godina jer je zakon koji propisuje uvođenje kurikula donijet još 2008. Htio sam tek upozoriti da to baš nije jednostavan i ne bi smio biti tako nisko baždaren posao.

Vijenac 575

575 - 17. ožujka 2016.

Klikni za povratak