Vijenac 574

Likovna umjetnost, Naslovnica

Uz veliku retrospektivu Mencija Clementa Crnčića u Klovićevim dvorima, 16. veljače–8. svibnja

Retrospektiva dostojna našega velikog slikara mora

Sonja Švec Španjol

Retrospektiva smješta Crnčića s njegovim marinama Primorja i Kvarnera uz bok Ferde Kovačevića i Celestina Medovića, koji su oblikovali prepoznatljive vizualne idiome naše zemlje putem kojih promatrač upoznaje i neizbježno usvaja interpretirani pejzaž te počinje razumijevati i njegove ljude, njihov rad i u konačnici svoju domovinu

„More je privuklo Crnčića jer je najprimitivnija, jer je najprirodnija priroda… More ostaje iza svega djevičansko, čisto i samo, samotno, samo kao neizmjernost modrih maina iza pjene efemernog parobroda. Zato je more, divno, beskrajno i kao Bog i duša samotno… Crnčić je realist mora, toliko realist da ga svagdje privlači, da mu se svuda more sviđa, pa često ne izabire motive, te pokadšto njegovo more dolazi more slučaja, more na rifove. Ali tamo gdje njegovo more nije skica već slika, tamo mu nema para tako lako.“ Tim riječima Antun Gustav Matoš obuhvatio je srž stvaralaštva i primarnu vokaciju Mencija Clementa Crnčića, čiju retrospektivu imamo priliku vidjeti u Klovićevim dvorima nakon više od dvadeset i pet godina, koliko je proteklo od posljednje retrospektivne izložbe održane u Umjetničkom paviljonu.

 

 

 


Iz postava izložbe  / Snimio Goran Vranić

 

 

Autorica i kustosica izložbe Petra Vugrinec ističe kako retrospektiva Mencija Clementa Crnčića nudi novo čitanje likovnog opusa velikog umjetnika, koji je umjetničkim, pedagoškim i stručnim radom uvelike zadužio hrvatsku javnost. Izložba, kojom se ujedno obilježava i 150 godina od rođenja umjetnika, nastoji Crnčićev opsežan i često tek segmentirano obrađen opus cjelovito prikazati predstavljanjem Mencija Clementa Crnčića kao jednog od utemeljitelja hrvatskoga pejzažnog slikarstva i prvoga dosljedno školovana grafičara. Tako su osim reprezentativnih ulja na platnu i grafika izložene i Crnčićeve karikature, ilustracije, plakati te dokumentarne fotografije i artefakti iz njegova života. Opsesija morskim motivima dala bi naslutiti kako je Menci Clement Crnčić primorsko dijete. No Crnčić je rođen 3. travnja 1865. u austrijskom Brucku na Muri kao sin graničarskoga časnika, rođenoga Slavonca. Osnovnu školu pohađa u Beču, a slijedeći obiteljsku tradiciju školovanje nastavlja u vojnoj gimnaziji u St. Pöltenu i moravskim Hranicama. Ubrzo odustaje od vojničkog zvanja i upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, gdje studira od 1882. do 1884, nakon čega odlazi u München, gdje se 1889. upisuje na akademiju u klasi grčkoga profesora Nikolaosa Gysisa te tamo ostaje sve do 1892, kada na akademiju dolazi Bela Čikoš Sesija. Po povratku sa studija Crnčić upoznaje Izidora Kršnjavog, koji je uočio vještinu njegova crteža i preporučio mu studij grafike u Beču kod velikoga njemačkog grafičara, profesora Williama Ungera. Mnogi su prepoznali Crnčića kao vrsna crtača, Ljubo Babić opisuje njegovu darovitost kao „predestiniranu na grafiku, a način što je proizlazio iz njegove prirode kao tipičan način i shvaćanje pravog i čistog grafičara. Bio je umjetnik koji reagira više na efekt tame i svjetla, nego umjetnik koji reagira i koji živi samo u boji… On gradi svoj grafički izraz tonom.“ Često se nagađalo je li ljubav prema moru Crnčić preuzeo od svoga grčkog profesora Gysisa, no sa sigurnošću se može reći da je zavolio morski pejzaž tijekom boravka u Lovranu, gdje odlazi 1894. s Williamom Ungerom zbog profesorovih problema s plućima.

Napuštanje portreta

Tematsko-kronološki koncipirana retrospektiva u Klovićevim dvorima započinje prezentacijom radova koje teoretičari pozicioniraju na sam početak hrvatske moderne. Slika Djevojčica iz 1890. i Slavonac runi kukuruz iz 1891. primjeri su realizma münchenske škole nastali na početku Crnčićeva umjetničkog stvaralaštva. Iako motiv čovjeka nije bio glavna preokupacija našeg umjetnika, dapače, sve što nije bilo priroda, Crnčiću je bilo posve nebitno, upravo spomenuti figuralni prikazi odnosno „remek-djela sa samog početka profesionalnog djelovanja“ utišavaju zle jezike koji su tvrdili kako Crnčić nema senzibiliteta za ljudske figure. Miran i siguran crtež starca posvećena runjenju kukuruza te pomno tonsko građenje lika djevojčice u neformalnoj pozi za koju Babić kaže kako se „odlikuje rijetkom ozbiljnošću i rijetkim slikarskim shvaćanjem“ svjedoče o umjetnikovu osjećaju za oblikovanje ljudskoga lica i tijela, dok tonsko modeliranje likova i bjeline njihove odjeće dodatno ističe uravnoteženu kompoziciju.

Već u prvoj prostoriji mogu se vidjeti morski pejzaži koji nagoviještaju slikarevu glavnu preokupaciju, a posebno su zanimljivi osobni predmeti koji svjedoče o Crnčićevu pustolovnom duhu. Vreća, šator, suncobran, putni štafelaj, tronožac, paleta i boje sastavni su elementi njegove obavezne putne opreme. Upravo su putovanja definirala teme njegovih radova. Izložena putna oprema potvrđuje da je Crnčić baš poput francuskih impresionista slikao u prirodi, a navodno su neki radovi, poput slike Žrnovnica, naslikani iz čamca.

Poman izbor oko 150 izloženih djela omogućuje posjetitelju praćenje razvoja i promjena unutar Crnčićeva opusa, dok predstavljanje dosad neizlaganih djela poput Velike Paklenice, Djevojčice pod pergolom i Izgleda s Bellaviste pruža temelj za cjelovitije apstrahiranje i poimanje lika i djela Mencija Clementa Crnčića. Izložbom dominiraju slavne marine i morski krajolici tematski grupirani prema putovanjima koja su definirala trenutne Crnčićeve morske preokupacije i interpretacije.

Neporeciv je Crnčićev osjećaj za more. Ono je vrelo umjetnikova neiscrpna nadahnuća. Izazov mu je bio kako naslikati vlagu, toplinu, morsku prašinu i delikatnu izmaglicu iznad morske površine. Na njegovim slikama možemo osjetiti snagu vjetra, toplinu i godišnje doba u kojem je djelo nastalo. Voda je bila savršen medij za Crnčićevu bogatu paletu, koja je zrcalila i sublimirala svu ljepotu okolne prirode.

Menci Clement Crnčić ostaje izraziti slikar mora, tijekom cijeloga života slika morske pejzaže u crtežu, grafici i uljima. Ističe se rani primjer impresije poput do ove izložbe neizlagana djela Izgled s Bellaviste iz 1901–1902, koje je kritika smatrala njegovom najboljom slikom, zatim remek-djelo zrele faze – poznata Bonazza iz 1906, definirana kao „jedno od najreprezentativnijih djela hrvatske nesecesijske moderne“, a promjena pejzaža donosi nove boje i drukčiji tretman atmosfere u radovima nastalima tijekom ekspedicije na Velebit, poput reprezentativnoga djela Velika Paklenica iz 1911.

Cijeloga života Crnčić je slikao more s iskrenim oduševljenjem i ljubavlju, vješto prikazujući cijeli spektar pojava na moru: od bonace, preko blago namreškane površine, pa sve do olujnih valova s prijetećim bijelim krijestama. Omiljeni su mu motivi bura, jugo i maestral te susret obale s morem prilikom njihova djelovanja. Posebno su ga privlačile hridine, koje je slikao u mnogo varijanti za vrijeme boravka u Novom Vinodolskom, a volio je i školjić Sv. Marko, motiv kojeg je razradio u nekoliko studija prije nastanka većih kompozicija, dok se u kasnijim godinama posvetio motivu pučine i Žrnovnice, lučice koju je slikao u različito doba dana.

Radovi izloženi u velikoj dvorani čine odličan presjek veličanstvenih mogućnosti interpretacije mora, kojima se Crnčić tijekom života posvetio. Pozicioniranje radova Lom valova o stijenu, Bonazze i Ribara u oluji u nizu na jednom zidu omogućuje uvid u slikareve iznimne mogućnosti prikaza najrazličitijih stanja morskog prostranstva – od besprijekorne mirnoće zrcalne površine bonace koja kontemplativnom vrijednošću bilježi mir i tišinu, preko strašnog olujnog mora i prijetećeg olovnog neba čiju dramatiku pojačava očaj ribara u čamcu, zaključno s čistom poetikom izraženom kroz snagu raspršenog vala, koji se prilikom sudara sa stijenom pretvara u morsku pjenu. Jednako vješto Crnčić je interpretirao i promjene svjetlosti u krajolicima, od bistrine mirnoga jutra, preko uzavrelosti podnevne svjetline, do crvenih zalazaka sunca, uključujući i sve nijanse sivila tmurnoga, maglovitog ili kišnog dana te naznaka nevere u daljini, ali i zraka sunca koje se probijaju do površine mora kroz guste, sive oblake što se polako razilaze.

 

 

 


Bonaca
, 1906.

 

 

Da bismo percipirali Crnčića kao vrsna pejzažista, važno je smjestiti ga u kontekst hrvatske moderne i europskih previranja. Matko Peić konstatira kako je Crnčić „jedan od rijetkih naših slikara XIX. i XX. stoljeća koji je naslikao cjelokupni hrvatski pejzaž. Kistom je opisao zemlju na sjeveru, more na jugu, a olovkom i bakropisnom iglom kamen Like i Hrvatskog primorja. Posebnu je pažnju posvetio Zagrebu.“. A. G. Matoš nadopunjuje: „On je otkrio naše Primorje hrvatsko i istarsko sa žilavim i bratanjskom ribaru sličnim Primorcima, a iza čakavskog pejzaža je prvi među slikarima umjetnički prikazao onaj kraj ispod Senja.“ Menci Clement Crnčić prvi je prepoznao kvalitetu našega krajolika, učinio ga glavnom temom slike i upisao u europsku dionicu pejzažnog slikarstva. Retrospektiva smješta Crnčića s njegovim marinama Hrvatskoga primorja i Kvarnera uz bok Ferde Kovačevića i Celestina Medovića, koji su oblikovali prepoznatljive vizualne idiome naše zemlje putem kojih promatrač upoznaje i neizbježno usvaja interpretirani pejzaž te počinje razumijevati i njegove ljude, njihov rad i u konačnici svoju domovinu.

Sjajan grafičar

Dok je retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu biografsko-kronološkom logikom u cjelini izložila Crnčićev opus, aktualna retrospektiva naglasak stavlja na autora i marine kao najbolji dio njegova stvaralaštva, no istovremeno podjednako tretira slikarski i grafički opus, s obzirom da su oba iznimno važna za hrvatsku umjetnost. Naizmjenično predstavljanje slika, grafika i crteža pridonosi dinamici postava i svjedoči o raznovrsnosti Crnčićeva stvaralaštva. Međutim, nedostaje tekstualni dio izložbe u obliku popratnih legendi koji bi kontekstualizirao djelovanje umjetnika, kao što je to vrlo stručno i detaljno učinjeno u katalogu izložbe. Prostorija s grafikama kronološki predstavlja razvojne i stilske etape, no uz vrhunce Crnčićevih grafičkih ostvarenja nedostaje popratni tekst, koji bi uz vizualni dio izložbe sadržajno informirao posjetitelja o značaju i veličini Crnčićeva djelovanja na polju grafike. Kao prvi školovani grafičar Menci Clement Crnčić postigao je profesionalnost europskoga stupnja kojim započinje razvoj hrvatske moderne grafike. Crnčić je uvelike pridonio stvaranju Umjetničke akademije u Zagrebu 1907. kao jedan od njezinih osnivača i prvih profesora. Odgojio je naraštaje poznatih hrvatskih grafičara kao što su Krizman, Babić, Šenoa i Krušlin, a osim što je studentima prenosio svoja bečka i münchenska grafička iskustva i znanja, 1913. osigurao je sredstva za kupnju velike bakropisne preše za potrebe Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a šest godina poslije uspješno je realizirao kupnju litografske preše. Sve su to informacije koje su u jednoj sažetoj legendi mogle pronaći mjesto na izložbi.

Kao svoj primarni izraz Crnčić je odabrao bakropis odnosno najrafiniraniju i najindividualniju grafičku tehniku koja mu je omogućavala prenijeti treptaj linije, titraj nerva, ali i tonska rješenja kojima je bio sklon i u slikarstvu. Nevjerojatan je doživljaj u jednoj prostoriji vidjeti Crnčićeva rana grafička ostvarenja u duhu simbolizma s kraja 19. stoljeća izražena u radovima Suton, Osamljena, Posljednji potomak i Večernji zvon. Precizan i jasan crtež stijena i drveća, tonski zamišljeni i realizirani motivi, nevjerojatna snaga mirnoće i staloženosti ženskoga lika suprotstavljena podivljaloj snazi valova što se razbijaju o stijenu te minuciozno izvedena zapjenjena površina vode koja dopire nadomak ruba haljine ženskog lika definiraju Crnčića kao stvaraoca najviše razine u bakropisu. Uz njih su izloženi i rani radovi Na obali, Medveja i Nedjelja u Lovranu koji govore u prilog zaokretu prema realizmu istovremeno svjedočeći o Crnčićevu bilježenju naših ljudi – ribara, ratara i pastira. Bakropis Nedjelja u Lovranu iz 1896, studentski rad za koji je Crnčić dobio Fügerovu zlatnu medalju na bečkoj Umjetničkoj akademiji, primjer je rada s mnoštvom detalja u kojem ni jedan segment nije zanemaren. Iako su ljudi prikazani tek u drugom i trećem planu, oni nisu šablonski naznačeni, već je moguća karakterizacija većine likova prema prepoznatljivu stavu, odjeći i izrazu lica. Cjelovitost obrade pridonosi izražajnoj realizaciji atmosfere. Nemoguće je ne primijetiti posebnost ranih grafika u dodatnom elementu malih prikaza smještenih na sredini papira podno grafika koje autorica izložbe opisuje kao formu komentara autora u obliku mikrografičke vinjete.

Zagrebačke slike i sličice

Bakropisi s motivima staroga Zagreba nastali oko 1910. pripadaju u drugu fazu realističnih grafika, a tematski su pridruženi reprezentativnim uljima na platnu koja na naglašeno impresionistički način bilježe tadašnji svakodnevni život Zagreba. Većinom kolorirane bakropise karakterizira slobodniji crtež, ležernost u bilježenju viđenoga, dok uporaba boje pojačava slikarski dojam grafike. Crnčić je bio fasciniran zagrebačkom tržnicom, hrvatskom narodnom nošnjom, dinamičnom atmosferom i mnoštvom zbivanja na glavnom gradskom trgu. Na retrospektivi imamo priliku vidjeti i dosad neizlagano impozantno djelo Katedrala s Bakačevom kulom iz 1904. U dvorani sa slikovitim zagrebačkim žanr-prizorima obogaćenim prepoznatljivim crveno-bijelim koloritom narodnih nošnji posebno se ističe rad manjeg formata Stara katedrala iz 1906. Ulje na platnu komornoga karaktera prigušenim tonalitetom prikazuje mnoštvo ljudi ispred katedrale. Čar prikaza leži u kontrastu pojednostavnjene monumentalne arhitekture i sitnom, krajnje promišljenom i koloristički razrađenom pastuoznom nanosu boja koje titravim i pulsirajućim karakterom oblikuju živahne ljudske figure.

U posljednjoj fazi grafičkoga stvaralaštva Crnčić bilježi frankopanske kaštele u vinodolskoj dolini: Bribir Vinodolski, Stara Ledenica i Belgrad u Vinodolu. Riječ je o djelima nastalima oko 1920. koja su često bila isticana kao Crnčićeva najbolja grafička ostvarenja. Božena Šurina, autorica retrospektive održane na prijelazu 1990/91. u Umjetničkom paviljonu, nadopunjuje valorizaciju definirajući grafike iz posljednje faze kao najsažetija Crnčićeva ostvarenja, od kojih su pojedini primjeri nadmašili čak i njegove marine. Iako su ti radovi doista dojmljivi u svojim jasnim kompozicijama s mnoštvom detalja, još su uvjerljiviji rani grafički radovi simbolističkih pretenzija koje autorica retrospektive Petra Vugrinec ističe kao neponovljivu dionicu domaće grafičke umjetnosti, naglašavajući spoj majstorski svladane tehnike i individualnog prikaza krajolika.

Menci Clement Crnčić potkraj života zbog slaba zdravlja više nije putovao na more. U tom razdoblju nastaju pejzaži i vedute Zagreba i okolice, zimski pejzaži iz Samobora i slike s temom Bohinjskog jezera, no one ne dosežu razinu njegovih najboljih djela. Ističe se tek nedovršen rad Pogled na Savu kod Podsuseda nastao posljednjega dana Crnčićeva života, kada je izrekao poznatu rečenicu: „Kako je priroda lijepa, sutra moram opet doći i slikati je.“

U posljednjoj prostoriji izložene su Crnčićeve karikature i dokumentarne fotografije. Osim promatranja pitkih karikatura nastalih na zabavama i druženjima u kavanama i u društvu kvakovaca, čiji je Crnčić bio član i nosio nadimak Slikokvak, bilo bi zanimljivo omogućiti posjetiteljima nekoliko značajnih i zanimljivih crtica iz njegova djelovanja u časopisu Čauš, možda istaknuti važne karikature iz lista Satir, čiji je bio suosnivač, te upoznati javnost kako je Crnčić unio duh suvremenosti početka 20. stoljeća u karikaturu, kao što je navedeno u katalogu izložbe.

Neizlagana djela

Aktualna retrospektiva Mencija Clementa Crnčića doista nudi novo i cjelovito čitanje likovnog opusa našega velikog umjetnika. Osim opsežna istraživačkog pothvata prenesena u pitak i zanimljiv katalog, revalorizaciji Crnčićeva lika i djela uvelike pridonosi predstavljanje dosad neizlaganih relevantnih djela koja su na prethodnoj retrospektivi bila navedena u katalogu, ali ne i predstavljena na izložbi. Ta retrospektiva pozicionira Crnčića u europski kontekst, odnosno u kontekst europskoga pejzaža. Naglasak je na njegovim marinama i morskim krajolicima, no istovremeno slikar se pozicionira unutar hrvatske umjetnosti važnim pedagoškim i muzejsko-galerijskim djelovanjem obrađenim u istraživanju koautorice Darije Alujević i s posebnim segmentom Crnčićeve karikature u doprinosu koautora Frane Dulibića.

S obzirom na opsežnost i, do ove retrospektive tek djelomičnu obrađenost Crnčićeva djelovanja, nije se smjelo propustiti priliku javnost upoznati s ključnim informacijama iz njegova života i djelovanja. Dok slikoviti Matoševi citati pogađaju u srž Crnčićeva stvaralaštva u prostoriji sa zagrebačkim žanr-scenama, nedostaju informacije o značaju umjetnikova grafičkog djelovanja unutar kojeg bi se mogao obuhvatiti i njegov pedagoški doprinos. Stručan izbor izloženih djela nudi uravnoteženu izmjenu Crnčićevih remek-djela i manjih formata koja svjedoče o njegovoj svestranosti, mnogobrojnim putovanjima i promjenama u svjetlu, paleti i pristupu oblikovanju motiva. Kvalitetan ritam postava povremeno remete radovi izloženi u nesretnim hodnicima jer neadekvatno osvjetljenje ostavlja dojam da su izloženi tek reda radi, posebice ako se osvrnemo na radove s motivima mrtve prirode, koja se sporadično pojavljuje u Crnčićevu opusu i nije od posebne važnosti, te bi ova retrospektiva sasvim dobro funkcionirala i bez njih. Postavlja se i pitanje izlaganja nekolicine plakata na kraju izložbe, jer nisu tekstualno obrađeni u katalogu, niti kontekstualizirani na izložbi, a čine relevantan dio povijesti razvoja plakata na našim prostorima, zajedno s ostvarenjima Bele Čikoša Sesije, Tomislava Krizmana i Ljube Babića.

Izuzev manjih zamjerki valja istaknuti zanimljivost fotodokumentacije među kojom prevladavaju upravo fotografije motiva koje je Crnčić bilježio fotoaparatom, olovkom, kistom i perom, ali i fotografije gdje možemo vidjeti Crnčića kako sjedi u uvali na Krku ili stoji na stjenovitoj obali i slika omiljene motive.

Dosljedni Crnčić

Posebnu vrijednost izložbe čine manja intimnija djela poput novootkrivene slike Djevojčice pod pergolom iz 1901. ili grafike Nina iz 1905, koje se bitno razlikuju od Crnčićevih uobičajenih prikaza ljudskih likova svedenih na funkciju interpretacije radnje poput ribara ili prikaza skupine ljudi za postizanje atmosfere i žamora zbivanja. Time se potvrđuje argumentacija kako Crnčić nije bježao od interpretacije čovjeka, nego svjesno odabirao slikati ono što najviše voli – more i prirodu bez ljudi.

Potrebno je istaknuti i posebno iskustvo neposredna upoznavanja Crnčićeva karaktera koje nam retrospektiva omogućava. Matoš je prvi zabilježio njegove oprečnosti i proturječnosti: „Kao i Čikoš postao je od časnika slikar, a ostao mu je onaj schneid, muškost i oštrina.“ Umjesto da kopira velike umjetnike, bunio se i govorio: „Ja bih se sada najvolio prikloniti onoj modernoj školi, koja apsolutno traži da slikar ne gleda primjera, nego da bude potpuno samonikao.“ Odbijao je angažmane na račun zarade i stipendije jer mu je vlastita sloboda bila najvažnija. Upornost u slikanju motiva koje je istinski volio, kao i beskrajna nepopustljivost prema slobodi i neovisnosti umjetničkog stvaranja, omogućila je Crnčiću da bude upisan u povijest hrvatske umjetnosti kao prvi slikar domaćega krajolika koji je u njemu pronašao neiscrpno vrelo inspiracije, a njegove marine postale su pojam u hrvatskoj umjetnosti. Beskrajna energija i dinamika karaktera njegovih radova ogledaju se u sukobu mora i stijena, u svjetlini i mirnoći bonace, dinamici i bujnosti oluje, treperavu impresionizmu, dosljednom realizmu, bogatstvu boja i impresiji ulja, preciznosti i minucioznosti grafike, a sve to uz motiv mora kao jedne i jedine konstante. Ruka je bilježila ono što je oko vidjelo, obogaćeno vlastitim unutarnjim stanjima, izraženo ljepotama svijeta koji nas okružuje.

Vijenac 574

574 - 3. ožujka 2016.

Klikni za povratak