Vijenac 573

Aktualno, Naslovnica

Pravni apsurd

Tko želi Matici hrvatskoj uzeti Palaču?

Zorislav Lukić glavni tajnik Matice hrvatske

Dvadeset i pet godina nakon propasti komunističkoga sustava Palača Matice hrvatske je nacionalizirana i njezina privatna imovina upisana je kao društveno vlasništvo. Ono što se nije dogodilo u FNRJ 1945. godine, ni u Jugoslaviji 1971, dogodilo se u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj prošle godine

Prije godinu dana, u siječnju 2015, Matica hrvatska suočila se s jednim od najvećih udara na sebe od kada postoji – u državnim zemljišnim vlasničkim knjigama izbrisana je kao vlasnik Palače Matice hrvatske, a Palača je upisana kao društveno vlasništvo.

Čuđenje je tim veće kada se zna da je svoju Palaču Matica hrvatska sagradila 1887. godine novcem koji su dobrovoljno skupili njezini članovi, prijatelji i podupiratelji i novcem koji je zaradila prodajom svojih knjiga.

Za mlađe čitatelje potrebno je prije svega pojasniti da je u komunističkom/socijalističkom političkom uređenju kategorija društvenoga vlasništva smišljena kako bi se privatna imovina građana – zgrade, stanovi, tvornice, šume, zemljišta… – oduzela i stavila pod upravu državnih vlasti. To u biti nije bilo ništa drugo nego organizirana državna pljačka građana, pri čemu građanin, kao slabašan pojedinac protiv totalitarnih komunističkih vlasti, nije mogao učiniti ama baš ništa u zaštitu svojih prava.

 

 

 


Snimio Jasenko Rasol

 

 

Propašću komunističkog sustava, iz svijesti građana i javnosti uglavnom su nestali pojmovi nacionalizacije i društvenoga vlasništva, ali su nam se nakon dvadeset i pet godina života u demokraciji te povijesne nakaze ipak ponovno prikazale. Svi se, osim vjerojatno onih koji su to pokrenuli i izvršili, pitaju kako je moguće da se nečije vlasništvo otima danas, 2015. godine, četvrt stoljeća nakon što je nestao komunistički sustav skupa sa svojim protucivilizacijskim društvenim procesima, kakva je bila i nacionalizacija? Ako je činjenicom da se propast komunizma i povratak u demokratski sustav dogodio prvi i jedini put u povijesti moguće u neku ruku opravdati nespremnost zakonodavaca što nisu odmah riješili sve probleme koje je on stvorio, zašto se nakon naknadnih saznanja, pa i u ovih proteklih godinu dana, državna uprava prošle vlasti nije potrudila ispraviti ovu očiglednu nepravdu? Upravo suprotno, nisu napravili ni najmanji korak prema pravednom rješenju, nego su ustrajali u provođenju sudske odluke i odbijali su sve naše prijedloge koje za pozitivno rješenje pitanja vlasništva Matice hrvatske nude danas važeći zakoni.

Izuzeće od nacionalizacije

No vratimo se na početak priče. Sekretarijat za financije Narodnog odbora Općine Donji grad u Zagrebu 20. lipnja 1959. donio je Rješenje kojim po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta Palača Matice hrvatske i zemljište na kojemu je sagrađena postaju društveno vlasništvo. Matica hrvatska na prvostupanjsku odluku o nacionalizaciji podnijela je prigovor na koji nikada nije dobila službeni odgovor. O razlozima zbog kojih prigovor formalno nije riješen možemo zaključiti samo iz pratećih dokumenata koje smo pronašli, kao što je dokument na kojem piše da je tadašnji visoki partijski dužnosnik Čedo Grbić mjerodavnoj Komisiji za nacionalizaciju poručio da Palača Matice hrvatske ne treba biti nacionalizirana. Neko političko tijelo očito je zaključilo da Matici hrvatskoj zgradu ne treba oduzimati, pa je taj postupak zaustavljen. U svakom slučaju, nesporna je činjenica da je određeni pritisak utjecao na Komisiju za nacionalizaciju i da konačna, pravomoćna odluka o nacionalizaciji nije donesena, čime je za tadašnju vlast i Maticu hrvatsku slučaj bio završen.

Neupitan odnos prema Matici hrvatskoj kao vlasniku svoje Palače imale su sve državne vlasti od 1959. do 2015, uključujući i razdoblje potpune zabrane rada Matice hrvatske od 1971. do 1990. Ni u tih nesretnih dvadeset godina, kao ni prije, a ni poslije, sve do 2015, nitko nije dovodio u sumnju činjenicu da je Matica hrvatska vlasnik svoje Palače te je tako sve do 15. siječnja 2015. ona bila bez prekida u zemljišnim knjigama upisana kao jedini vlasnik. Naravno, kao posljedica toga Matica je sve do prije godinu dana bila u nesmetanome posjedu svoje zgrade i njome je normalno raspolagala. Sada, međutim, više nije tako, jer iako smo još uvijek u njezinu posjedu, ne možemo slobodno iznajmljivati poslovne prostore u njoj, a ne možemo se prijavljivati ni na natječaje za obnovu za kojom zgrada vapi.

No, tu nije kraj apsurdima koje je Matica doživjela u ovome pravno-političkom slučaju. U više Matičinih spisa pronašli smo, naime, broj odluke o izuzimanju od nacionalizacije Palače. To je rješenje donijela ista Komisija za nacionalizaciju koja je donijela i odluku o nacionalizaciji. Međutim, sam dokument odluke nismo uspjeli pronaći ni u Državnom arhivu, ni u Arhivu Grada Zagreba, a ni u pismohranama Grada Zagreba. Odluka je jednostavno nestala. A zašto je nema Matica hrvatska? Pa zato što je državna vlast 1972. u našu Palaču poslala policiju koja je rastjerala sve zaposlenike, preuzela Palaču i zaplijenila svu Matičinu dokumentaciju iz koje je poslije toga ovaj bitni dokument nestao. Dakle, državnoj upravi ne možemo pokazati odluku koju je ona sama donijela, a zatim nam je oduzela. Podsjeća li ovo i vas na Kafku?

Ignoriranje Matičinih inicijativa

Potrebno je osim do sada navedenoga reći i to da je Općinski sud u Zagrebu donoseći 15. siječnja 2015. Rješenje o upisu društvenog vlasništva nad našom Palačom počinio teško pravno nasilje zbog toga što odluka o nacionalizaciji iz 1959. nikada nije postala pravomoćna niti je ikad stupila na snagu. Kada se, međutim, već dogodilo da je Općinski sud u Zagrebu donio ovakvu odluku, imao je vrlo jednostavnu zakonsku mogućnost popravka svoje katastrofalne odluke. Kako smo odmah uputili zakonski prigovor na rješenje u kojem smo objasnili sve okolnosti ovoga nesretnog slučaja, Sud ga je mogao prihvatiti i stvar bi bila riješena. Ali Sud to nije učinio, nego već više od godine dana Matičin prigovor ne rješava, a Matica kao stranka u postupku nema nikakvih prava znati što se događa i zašto se odluka o prigovoru ne donosi. I što je najgore, postojeći zakonski propisi Sudu u ovome slučaju uopće ne određuju rok za rješavanje prigovora, što znači da se naši problemi mogu nastaviti u beskonačnost.

S obzirom na sve, pokušali smo do rješenja doći i drugim zakonskim putem; pokretanjem postupka mirnog rješenja spora, koji je međutim završio negativnom odlukom Općinskog državnog odvjetništava kao zastupnika Republike Hrvatske. Prilikom odbijanja našeg prijedloga pozvali su se na to da naš spor na Općinskom sudu još uvijek traje, što znači da nam je i taj put blokiran pravom sudske vlasti da donošenje svojih odluka produžuje u nedogled.

Pokušali smo i na treći način, predlažući bivšoj Vladi da iskoristi svoje zakonsko pravo i da sama izravno donese odluku o odustajanju Republike Hrvatske od ovoga postupka. Međutim, na taj se prijedlog Vlada nije očitovala. Kako se pred kraj svojega mandata bivša vlada poslužila istom zakonskom mogućnošću te darivala zgradu slične veličine Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, moguće je jedino zaključiti da je bivša Vlada imala neupitnu namjeru Matičinu Palaču preoteti.

O svojem smo problemu u prvoj polovici prošle godine izvijestili predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović, tadašnjega predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leku i tadašnjeg predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića. Na razgovor nas je, međutim, primila samo predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a gospoda Leko i Milanović nisu nam ni odgovorili na zahtjev za razgovorom.

Matičin anonimni neprijatelj

U prošloj smo godini uspjeli barem doći do odgovora na pitanje kako je zapravo ponovno pokrenut ovaj još davne 1960. zamrznut postupak. U posjedu smo, naime, pisma koje je nepotpisani autor poslao Općinskom sudu, a u kojem zahtijeva provođenje nacionalizacije naše Palače i prijeti Sudu medijskim napadom ako to ne učini. U razmišljanjima o tome tko je ta osoba i koji joj je bio interes, možemo jedino zaključiti da Matici hrvatskoj želi nauditi iz osvete.

O kako je podlome činu riječ govori i činjenica da je najvjerojatnije ista osoba 2012. godine u zemljišnim knjigama uspjela postići stavljanje tzv. plombe na Palaču Matice hrvatske, s namjerom da tako potakne i nastavak procesa nacionalizacije. Jer devedesetih godina, u kojima se provodio postupak povrata nacionalizirane imovine, te plombe nije bilo, pa tadašnje Matičino vodstvo nije ni uputilo zahtjev za povratom nacionalizirane Palače. Zašto bi tražilo povrat nečega što nije bilo nacionalizirano? Štoviše, Matica je i postavila zahtjev za povrat svoje druge nacionalizirane imovine, pa bi tako postupila i s pitanjem povrata Palače da je bilo potrebno. Je li činjenica da nas je državna vlast 2012. još jednom izigrala naknadno otkrivajući dotada nepostojeću plombu i tako onemogućila da na vrijeme postavimo zakonski zahtjev za povrat naše imovine završni apsurd ove tragične priče, preostaje tek vidjeti.

Vijenac 573

573 - 18. veljače 2016.

Klikni za povratak