Vijenac 573

Književnost

Ukrajinski roman: MARJANA GAPONENKO, TKO JE MARTHA?, PREV. ROMANA PEREČINEC

Humorom protiv smrti

Božidar Alajbegović

Marjana Gaponenko ukrajinska je spisateljica rođena u Odesi 1981, od petnaeste godine piše na njemačkom jeziku. Do 2010, kada joj izlazi debitantski roman Annuschka cvijet, objavila je četiri zapažene pjesničke zbirke. Godine 2012. objavljuje drugi roman Tko je Martha?, za koji dobiva nagradu Adelbert von Chamisso, za najbolju knjigu autora koji pišu na njemačkom, a nisu njemačkoga podrijetla.

 

 

 


Izd. HFD, Disput, Zagreb, 2015.

 

 

Protagonist je romana Tko je Martha? Luka Levadski, 96-godišnji ukrajinski ornitolog. Roman započinje scenom protagonistova telefonskog razgovora s liječnikom, koji ga obavještava da je u zadnjem stadiju raka pluća. Saznavši da bi mu mukotrpna kemoterapija produljila život tek za nekoliko mjeseci, Levadski odbija liječenje te odlučuje preostalo vrijeme provesti u luksuzu. Život je proživio u skromnosti i samoći, a jedini luksuz koji je iskusio bio je tijekom jednog međunarodnog simpozija u Beču, kada je odsjeo u najskupljem hotelu Imperijal. Zato odlučuje dugogodišnju ušteđevinu potrošiti na doživotno uživanje u istom tom hotelu.

Roman zatim prati starčevo putovanje u Beč i njegov boravak u luksuznom hotelu u kojem vrijeme najčešće krati „terenskim istraživanjem“, proučavanjem hotelskih gostiju i prisluškivanjem njihovih razgovora u otmjenom hotelskom restoranu te izmaštavanjem njihovih životnih priča. Te dionice obilno su začinjene humorom, koji se, uz apsurd kao odrednicu brojnih oniričkih epizoda, pokazuje osnovnim garnirungom suptilnoga i elegantnog romana. No prikaz junakove hotelske svakodnevice autorica presijeca njegovim reminiscencijama na dane djetinjstva i mladosti. Levadski je rođen u Istočnoj Galiciji (današnjoj Poljskoj) kao sin ornitologinje podrijetlom iz Beča i grofovskoga lugara koji je počinio samoubojstvo. Ostavši sama s maloljetnim djetetom, njegova se majka opsesivno veže za sina, prema kojem se odnosi pretjerano zaštitnički, pa ga primorava da u osvit Drugoga svjetskog rata prekine studij i s njom izbjegne u Čečeniju. Autorica aludira kako je junakovo radikalno samotnjaštvo uzrokovala majčina posesivnost, a za životni je poziv odabrao majčinu profesiju. Iz prikrajka neprestano viri i junakova latentna homoseksualnost, a u razgovorima koje vodi s različitim ljudima u hotelu često iskrsava njegova mizantropija i ženomrstvo. Autorica izbjegava crno-bijelu karakterizaciju i postiže visok stupanj uvjerljivosti u psihološkom portretiranju na smrt bolesna 96-godišnjeg muškarca.

Osim prisjećanjima na godine provedene u Čečeniji, gdje su on i majka radili u sovjetskom kolhozu, roman je ispunjen junakovim sjećanjima na vrijeme koje je u djetinjstvu provodio s pratetkama u Beču, gdje su se sklonili za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Tamo se zaljubio u glazbu, koja mu je, uz ornitologiju i književnost, ostala doživotna ljubav. No sjećanja na Beč s početka 20. stoljeća autorica koristi i radi implicitne kritike ondašnje buržoazije. Reminiscencijske dionice sastavlja od ironično intoniranih epizoda koje očituju izražen snobizam povlaštenih pripadnika više klase, čime posreduje i vlastiti svjetonazor i društvenokritički stav. Tematski raspon romana širi problematizacijom multikulturalnosti i života emigranata u današnjoj Europi. Od kolodvora do hotela Levadskoga vozi taksist crnac podrijetlom iz Obale Bjelokosti, u hotelu kao sobarica radi žena iz Srbije, a za osobnog batlera Levadski u hotelu dobiva Palestinca Habiba.

U hotelu Levadski se sprijateljuje s gospodinom Witzturnom, s kojim raspravlja o brojnim temama, a tvrdoglavo zastupanje svoga stajališta obojice sugovornika novi je prilog obilno zastupljene komike u romanu. S njime Levadski odlazi na koncert u Musikverein, gdje slijedi urnebesna scena Witzturnova hrkanja, a kojom, osim što ponovno apostrofira snobizam dijela tamošnje glazbene publike, autorica ukazuje i na ksenofobiju današnjega bečkog građanstva. Ta je epizoda najizrazitiji primjer farsičnosti kojom Gaponenko često obogaćuje svoj narativ, a prisutna je i u epizodama junakovih snova, koji parodiraju njegova recentna iskustva iz jave. Kako roman odmiče, oniričke dionice sve su češće, a sve brojniji primjeri prikaza junakova raskoraka sa stvarnošću u funkciji su najave kraja života Levadskog.

Unatoč mladim godinama, autorica pokazuje odlično razumijevanje problema starosti i uvjerljiva je u prikazu svakodnevice 96-godišnjaka. Iako kao tematsku okosnicu roman ima beletrizaciju kraja života te problematizaciju starosti, Marjana Gaponenko rukopis obilno ispunjava humorom, stvorivši roman koji slavi život i promovira optimističan pogled na zbilju. Sitnim signalima, te posredovanjem spomenutih emigranata zaposlenih u hotelu kao pomoćna radna snaga, očituje i svijest o tome da istinska zbilja u luksuzno opremljene sobe, dvorane i prostore bečkog hotela Imperijal nema mogućnosti pristupa, baš kao što ni Luka Levadski zapravo stvaran život nikad nije ni iskusio. Tako je i život proveden u svojevrsnoj samoizolaciji, bez mnogo dodira s izvanjskim svijetom Luka Levadski i okončao u hotelskom prostoru, odijeljen i zaštićen od istinske životne zbilje.

Vijenac 573

573 - 18. veljače 2016.

Klikni za povratak