Vijenac 572

Kazalište

Mislav Brečić, Malena, red. Mislav Brečić, GDK Gavella

Svježa i dinamična predstava

Mira Muhoberac

Gradsko dramsko kazalište Gavella iznenadilo je premijernu publiku predstavom Malena 22. siječnja. Redateljski je potpisuje autor drame Mislav Brečić. Kazalište Gavella nedvojbeno ima izvrstan glumački ansambl, što se i očekuje s obzirom na tradiciju toga teatra u Frankopanskoj. Redatelj Boris Svrtan i dramaturg Dubravko Mihanović, srećom, prepoznali su glavnu okosnicu Gavelline teorije glume kao živu suigru s publikom, tekstom i glumačkim partnerima. Bitno je pritom pronaći adekvatan dramski tekst. Sve učestalije adaptacije proznih tekstova mogu scenski biti zanimljive, ali nikad bolje od inscenacija dramskih tekstova.

 

 


Malena
je najbolja ovosezonska premijera u Gavelli / Snimio Jasenko Rasol

 

 

 

Tražeći kvalitetan suvremeni hrvatski dramski tekst, u Gavelli su pronašli i redatelja koji u drami i teatru traži ljubav i sreću, a ne zlo, estradu, nesreću, mržnju, kojima su opterećene aktualne hrvatske predstave prepune potenciranja seksa, estrade i kiča. Već prije petnaestak godina pišući tekst potaknut razmišljanjem o terorizmu, Brečić ga, spisateljski inteligentno polemizirajući s tom strahotnom pojavom, usredištuje ljubavnom pričom koja čeka svoju sreću na svim mogućim paradigmatskim, ali nestereotipnim i nekonvencionalnim, antimalograđanskim odnosima, potaknuta susretom tek diplomirana mladića i sedamnaestogodišnjakinje i čekanjem na ostvarenje ljubavi u trenutku njezine punoljetnosti. Terorističke akcije okrenute ukidanju svih prijevoznih sredstava da bi se izvanjski prijevoz preokrenuo u prijenos ljubavi sretnih ljudi Brečić strukturira u žanrovski neodrediv tekst, sintezu urbane epopeje, melodrame, tragigroteske, komedije, koji počiva na ljubavnim silnicama i na grčkoj tragediji i komediji jednako kao na radijskoj, zvukovnoj strukturi i na filmskom kadriranju, u kojoj se izmjenjuju protagonisti te zbor u amfiteatru svijeta tražeći istinu i timelu mimo društvom nametnutih normi.

Kao redatelj Brečić režiju zapravo temelji na reinterpretaciji grčkoga teatra, izmjenjujući dispozitive orkestre, proscenija i parodosa, i recitativno-pjevanu izvedbenu dimenziju u tom teatru. Pritom pokazuje da je diplomirao režiju u Nizozemskoj, sjajno spajajući mizanscenu, prostor i vrijeme, koreografiju, glumu i glazbu u jedinstven redateljski i glumački stil, donoseći svježe i originalno redateljsko djelo na hrvatsku pozornicu. Predstava bi bila nezamisliva bez samozatajna koreografa Matije Ferlina, koji s glumcima dosljedno izgrađuje koregrafiranu glumu, i ugodne, izvrsne glazbe Stanislava Kovačića, s malim (ukulele) i velikim gitarama te bubnjićem i zborskim pjevanjem-, s neodoljivo šarmantnim zborom u kojem se podjednako ističu dinamična i energična Perica Martinović, nekonvecionalna i duhovita Barbara Nola, zapamtljiva Ivana Bolanča, glazbenik Stanislav Kovačić te glumački lucidan Živko Anočić, koji šarmom i duhovitošću obilježuju predstavu.

 Premda se u stilovima glume punoga energije Ozrena Grabarića kao Inspektora, začudnoga Filipa Križana kao Sina, dosljedno introvertirane i precizne Anje Đurinović kao Malene, decentne Ksenije Pajić kao mame, točnoga i glumački snažnoga Svena Medvešeka kao Tate, ludistične Dijane Vidušin kao Ljubavnice, duhovite Jelene Miholjević kao Čistačice i koncentriranoga Filipa Šovagovića kao Policajca (mislim da je to njegova najbolja uloga) mogu prepoznati dijelovi stripovskoga gega, slapstick-komedije, montipajtonovske glume, prevladava njihovo glumačko traženje za istinom i spremnost na laboratorijski rad i eksperiment. Strukturirano tkivo džezerske harmonike iz Brečićeve predstave Ispočetka Teatra Exit ovdje se pretvara u kružno harmoniziranje nekoliko glazbenih i glumačkih otkucaja spojenih u jedinstvenu cjelinu traženja ljubavi i sreće, ali i pronalaženja promjene u svijetu kojim smo ne htijući okruženi u slojevitim mogućnostima vlastite unutarnjosti.

Vedri kostimi Marite Ćopo i nenametljiva scenografija Tanje Lacko kontrapunktirani su s videoprojekcijama Jasenka Rasola na kojima se kao arbitri događanja (deus ex machina) pojavljuju televizijski voditelji dviju hrvatskih televizijskih kuća. Izvrsno oblikovanje svjetla Zdravka Stolnika pridonosi osjećaju traženja promjene u svijetu svjetla i sjene. Nemalen je prinos predstavi dramaturški rad Dubravka Mihanovića, koji u odnosu na original znatno izmijenjen Brečićev tekst tempira u dobrom, opuštenom ritmu predstave. Malena traži u publici prijatelje, tragače istine i ljubavi, i različita je od većine predstava na zagrebačkim repertoarima punih mraka, tuge i zla. Nikako površna, nikako starinska, neobična i nekonvecionalna, svježa i dinamična, iznenađenje je na pozornici u Frankopanskoj i dosad, u estetskom, redateljskom i glumačkom zajedništvu, najbolja ovosezonska premijera Kazališta Gavella, uspjela „partitura društvene kritičnosti“ i snovite lucidnosti, pokrenuta snagom zaigrana i lucidna glumačkog ansambla.

Vijenac 572

572 - 4. veljače 2016.

Klikni za povratak