Vijenac 572

Književnost

Hrvatska književnost: Ivana Sajko, Ljubavni roman

Ljubav u doba prekarijata

Božidar Alajbegović

Nezaposlenost, prekarni rad, egzistencijalna nesigurnost, opterećenost kreditima... neki su od teških problema o kojima mediji gotovo svakodnevno izvještavaju. No mahom je riječ o ispraznim frazama, načelnom izvještavanju, gdje „ljudi prosklizavaju niz oštri nagib statistike“ (Ivana Sajko). Ljudske sudbine bivaju pretvorene u brojke koje s dolaskom turističke sezone padaju, a s približavanjem zime rastu, dok šamaranje javnosti tim brojevima služi dočaravanju uspješnosti ekonomskih mjera vladajućih, ili dokazivanju njihove nesposobnosti (ako se mikrofona uhvati osoba iz oporbe). Konkretne su pojedinačne sudbine izvan žarišta diskutanata, kojima su nositelji tih sudbina važni tek kad se nađu pred glasačkom kutijom.

 

 

 


Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2015.

 

 

Ivana Sajko u svom trećem romanu, naslovljenu Ljubavni roman, takvu medijski posredovanu općenitost pretvara u konkretno iskustvo; ulazi u stan mladoga bračnog para s nedavno rođenim djetetom i prikazuje zbilju ljudi koji pritisnuti kreditom žive kao podstanari, u besparici i egzistencijalnoj nesigurnosti. Svoje protagoniste ne imenuje jer prikazuje paradigmatsku situaciju u kakvoj se nalazi mnoštvo visokoobrazovanih mladih ljudi ove zemlje – Ona je nezaposlena glumica, a On je diplomirani romanist, nezaposlen, a preživljavaju od prekarnog rada, od slabo plaćenih povremenih poslova, bez stalnih prihoda, bez sigurnosti, bez budućnosti. Osim u njihov stan autorica ulazi i u njihove glave, prikazuje njihov svakodnevni očaj, dočarava brojne aspekte života u besperspektivnosti, ponajviše se usredotočujući na prikaz razorna utjecaja financijske nesigurnosti i nezaposlenosti na odnose među bračnim partnerima na vrhuncu radnih sposobnosti, koji su zbog društvenih okolnosti osuđeni na tegobno životarenje. Unatoč naslovu romana, od ljubavi je malo ostalo – zbog tegobne situacije u kojoj su se našli, ljubav se na momente pretvara u svoju suprotnost.

Osim što je socijalni i društveno-kritički roman, Ljubavni roman Ivane Sajko prije svega je psihološki roman; naizmjeničnim nizanjem monologa dvoje protagonista autorica prikazuje brojne faze kroz koje njezini antijunaci prolaze, od gubitka samopouzdanja, preko samooptuživanja i optuživanja supružnika te očaja i tjeskobe do bijesa kao emanacije mržnje u koju se njihova nekadašnja strastvena ljubav na trenutke preobražava. Sklona eksperimentiranju sadržajem i formom, događaje ne izlaže kronološki, već prikaz trenutne stvarnosti često prekida flešbekovima, koji kontrapunktno dočaravaju prijašnju zbilju. Posezanje za monološkom formom implicira nedostatak komunikacije kao još jedan od simptoma kojima je socijalni kontekst nagrizao opstojnost njihove veze.

Već prva scena naznačuje kontradiktornost kao važno obilježje ovoga rukopisa i u njemu opisanih života. Ljubavni roman Ivana Sajko otvara scenom bračnog para koji je na rubu fizičkog sukoba, nabijenom snažnim emocijama, koja dočarava tjelesnost, ljude koji su u grču, pritisnuti financijskim obvezama, ali i frustrirani zbog života u rascijepljenosti između obveza i htijenja, i zbog razlike između života koji su zamišljali i kakav žive, zbog čega se kažnjavaju zbog vlastita nezadovoljstva, dok se istovremeno, paradoksalno i kontradiktorno, unatoč boli koju međusobno zadaju, ne vole ništa manje nego prije, no treba im odušak, pa se iskaljuju na onome s kim su najprisniji. Žive u kontradiktornosti – kako između ljubavi prema djetetu i frustracije zbog svega onoga čega su zbog roditeljstva lišeni, tako i između ljubavi prema umjetnosti (ona prema kazalištu i glumi, a on književnosti) i frustracije jer od umjetnosti ne mogu živjeti.

Ivana Sajko ne ustručava se prikazati tegobnost roditeljstva; usuprot kičastim prikazima roditeljstva kao procesa koji daje smisao životu iskreno progovara i o frustracijama majke zbog svedenosti sebe na funkciju roditeljice, na danonoćnu skrbnicu djeteta koja nema vremena za sebe, koja mora zanemariti vlastite potrebe i želje i čija je sva snaga i volja usmjerena isključivo na jedno – skrb o djetetu – zbog čega se često osjeća kao da je izgubila svojstvo osobe, umjesto toga postavši uloga. Ukazujući na tegobe prekarnoga rada i nemogućnost preživljavanja od onoga u što su protagonisti uložili dugogodišnje obrazovanje Ivana Sajko upućuje i oštru kritiku našem obrazovnom i gospodarskom sustavu, ali i antiintelektualizmu kao trajnoj osobitosti ovih prostora. Jer, dok su obrazovani pojedinci slobodni mislioci u prijašnjem sustavu bili prijetnja društvenome poretku, danas su dokrajčeni svedenošću na nepotrebnost. Svačiji se rad danas promatra samo kao sredstvo stvaranja profita, a njihov rad ne donosi dobit, pa nikomu nisu potrebni. Dodatni društvenokritički sloj romana prisutan je u autoričinoj redefiniciji ratne pobjede – dok su oni čije je konkretno krvarenje i stvaran strah na bojištu postali tek simbolički pobjednici, a njihova pobjeda svedena na retoričku konstrukciju, pravim pobjednicima u ratu mogu se smatrati oni koji su potpisivali konkretne kupoprodajne ugovore i brojali konkretnu gotovinu, ostvarivši trijumf, a da bojišta nisu ni primirisali.

Iako je kod ovoga romana Ivana Sajko ipak malo primirila svoj poriv za eksperimentiranjem (očituje se u dvjema strujama svijesti izloženima dugim krasznohorkijevskim rečeničnim nizovima koji dočaravaju tjeskobnost unutarnjih proživljavanja likova), bunt i subverzivnost i dalje su prisutni te je očigledno da pisanje i dalje shvaća kao svojevrstan oblik aktivizma, kao „teritorij bijesa i borbe“, sredstvo otpora, nepomirenosti s nametnutim stanjem.

Vijenac 572

572 - 4. veljače 2016.

Klikni za povratak