Vijenac 567

Kazalište

Bobo Jelčić, Na kraju tjedna, red. Bobo Jelčić, HNK u Zagrebu

HNK glavni lik u nastanku predstave

Andrija Tunjić

Naši suvremeni kazališni „modernisti“ ustrajno nastoje dokazati kako sve što iole vrijedi u hrvatskom kazalištu počinje s njima, s njihovom kazališnom „inovativnošću“, s njihovom poetikom koja uglavnom negira kazališnu baštinu i destruira sve poetike, pa i već iskušanu poetiku destrukcije, koja je osobito bila u modi šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Tada se s avangardnih festivala slala poruka politici, trulom kapitalizmu, totalitarističko-komunističkim režimima i vojnim huntama. Tadašnji neinventivni avangardisti i periferija avangardnosti ponosili su se razbijanjem i sječom muzičkih instrumenta, gradnjom zahoda na dotad nezamislivim mjestima, uništavanjem kazališnih kostima i scenografija, čak i uništavanjem štukatura i anđelčića na kazališnim ložama.

I Bobo Jelčić, redatelj autorskih projekata, najviše kazališnih, demonstrirao je u zagrebačkom HNK-u kreativnost razbijanja štukature i anđelčića, trganja brokatnih zastora i rušenja kulisa u najnovijem svojem uratku Na kraju tjedna, praizvedenu potkraj radnoga tjedna 21. studenog nad propadalištem HNK-a.

 

 


U Jelčićevu redateljskom rukopisu dosada života dala je tek – dosadnu predstavu / Snimila Mara Bratoš

 

 

 

Na sreću, Jelčićevo je razbijanje bilo lažno i teatarski neuvjerljivo kao i sama predstava,  koja se esejistički može opravdati dosadom života. Dosadi predstave divila se samo publika kojoj je sve njegovo izvrsno i koja se s Dubravkom Vrgoč iz ZKM-a preselila u HNK i oduševljava se površnim kazališnim dosjetkama, subverzijom kazališnih kanona, nepotrebnom golotinjom, cikom i vriskom. Neka se netko usudi reći da ukus nekadašnjeg kazališta Jazavac nije bio preteča (ne)ukusa takva teatra, koji uz pomoć „filozofa“ i plaćenih novinara iznuđuje uspjeh.

S obzirom na te činjenice sumnjam da ima smisla pisati o predstavi koja će na nekom svjetskom kazališno perifernom festivalu postići planetarni uspjeh, a koja se sve vrijeme svojeg trajanja bori s osmišljavanjem svojeg razloga. U kojoj se osmero glumaca bori s lovljenjem smisla i razloga svoje prisutnosti na sceni. Ali kako se radi o predstavi koja je plaćena novcima poreznih obveznika, pa i mojima, ipak vrijedi čitateljima predstaviti što se u toj predstavi „umjetničko“ događa.

Ukratko, osmero ljudi srednje građanske klase dobro zarađuje i završava radni tjedan. Kako piše u sinopsisu predstave, „povlači se u udobnost svojih dnevnih soba i naslonjača... napokon dolaze do trenutka za sebe“. Ali s obzirom da žive „u zemlji u kojoj su porušene stare ideje zajedništva“, i „u životima kakve nisu živjeli njihovi roditelji, sve je put u nepoznato“ jer „nikada nije bilo više neizvjesnosti... svatko sama sebe treba izmisliti i nekamo smjestiti“. Zato se „trude opustiti i družiti, biti zajedno i ostaviti dobar dojam“. No „dok vanjski pritisak popušta, unutarnji počinje rasti... Slobodno vrijeme postalo je klaustrofobično... sve je teže pretvarati se opuštenim i zainteresiranim. Uskoro građanski salon pokazuje svoje naličje... Popuštaju brane i obziri... mala nezadovoljstva postaju ozbiljne stvari.“

Sve to, publici željnoj da vidi sebe na sceni, osmero glumaca, tri glumice i pet glumaca, „pokušavaju osmisliti“. Biti osobe sa stavom, mišljenjem, emocijama, uspomenama, raspravljaju i razgovaraju sa sobom i drugima o poslu, uspjehu, etici, moralu, samoći, ljubavi, ljudskim i radnim odnosima. Neurotični su, histerični, psihički labilni, pokatkad na granici ludila. Pokušavaju svoju rasutost zgusnuti u dramske odnose kako bi postali dramski zaplet i kulminacija koja opravdava teatralizaciju realnoga života.

Pišući svojedobno o Jelčićevoj režiji Čehovljeva Galeba napisao sam, a sada ću ponoviti, da on radi predstave kako bi u tuđem tekstu našao sebe kao angažiranog pisca. Kao praktičar redateljskoga teatra glumce koristi i kao autore teksta i autore uloga, a svoju kreativnost crpe iz procesa u kojem glumci ispunjavaju njegove zadatke, koje sami moraju izmisliti, napisati, dramatizirati i interpretirati.

Predstave temelji na sinopsisu u koji se može utrpati sve, a realizira ih montažom koja mu u uspjelijim projektima jamči režiranje kreativnih glumaca, poticajnih dramskih situacija, iznenađenja i efekata.

Autorstvo Jelčićeva redateljskog rukopisa prepoznatljiv je najčešće po artificijelnom glumačkom govoru, ispadima emotivnosti, bacanju glumaca po sceni ili kauču koji je i psihijatrijski ležaj, mjesto psihoanalize koje objašnjava bezizgledni život suvremena čovjeka. U predstavama mu padaju reflektori, pucaju ili pregorijevaju žarulje, iznenada netko od glumaca vrisne, zatrešti glazba...

Predstave su mu redovito, kako on to tvrdi, obračun s tobožnjom malograđanštinom. U tome izvrsno se koristi publikom malograđansko-ekskluzivnih kriterija i površnog stava prema dramatičnim problemima suvremenog čovjeka. Publikom koja se smije gdje je tužno, plače gdje je smiješno, urliče gdje treba šutjeti.

Predstava Na kraju tjedna pred publiku je istresla doista „respektabilne” dramatične probleme globaliziranog malograđanina, samo nije bilo predstave koja bi ih dramski proživjela. Dramatičnost se zagubila u procesu nastanka dosadne predstave u kojoj su glumci bili funkcije, ili kako bi Krleža napisao, ljudska melasa. Nešto od glumačke osobnosti, što je nadilazilo očekivani klišej i konfuziju, ponudili su Ana Begić Tahiri, Vanja Matujec, Ivan Jončić i mjestimice Goran Grgić. Ostale je preplavila kreativna bezidejnost.

Vijenac 567

567 - 26. studenoga 2015.

Klikni za povratak