Vijenac 565

Naslovnica, Razgovor

Nada Šoljan, književna prevoditeljica

Prevrtanje riječi, to mi je posao

Razgovarala Mira Muhoberac

Dobar književni prijevod treba biti apsolutno vjeran originalu, a mora se čitati kao da je napisan na hrvatskom / Dok prevodim, najradije diktiram jer tad čujem samu sebe, to sam naučila od svog muža Antuna Šoljana / Status književnih prevoditelja, nažalost, nije ni u inozemstvu puno bolji od našega / Volim hrvatske književnike rođene na otoku, Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka… Ivan Slamnig izvrsno piše, a Krležu volim na sceni, no za čitanje mi nije prvi izbor

 

Naša sugovornica Nada Šoljan najveći dio radnoga vijeka provela je kao književna prevoditeljica. Iza nje je punih šest desetljeća prevodilačkoga rada. U tri je mandata bila predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a sudjelovala je i na brojnim prevoditeljskim simpozijima u Hrvatskoj i inozemstvu. S Nadom Šoljan razgovaram u povodu upravo dobivene Nagrade za životno djelo Društva književnih prevodilaca u njezinu stanu u Draškovićevoj ulici koji odiše ozračjem književnih razgovora, u kojemu je dugo godina živjela sa svojim mužem, književnikom Antunom Šoljanom i njihove dvije kćeri. 

 

 


Snimio Mirko Cvjetko

 

Upravo ste dobili Nagradu za životno djelo. Kako komentirate dio obrazloženja: „Nada Šoljan cijeloga je života stijeg naše struke držala visoko i na tome smo joj duboko zahvalni i zato nam je dragocjena. Nije se dala manipulirati, ucjenjivati ni prisiljavati ni na što, a ipak je ni jedan izdavač i ni jedan lektor nikada nije opisao kao tvrdoglavu, tešku i kompliciranu“?

Ovo jako lijepo zvuči: da sam cijeloga života držala stijeg naše struke visoko, a da se nisam dala manipulirati, ucjenjivati, prisiljavati. Mi smo ipak prevoditelji, ne znam zašto bi netko manipulirao prevoditeljima. Nitko me nije ucjenjivao niti me je mogao na nešto prisiliti. Ako nisam željela neku knjigu prevesti, nisam je prevela, jedino sam, ponekad, ako mi se knjiga sviđala, pristala i na manji honorar, a zašto me neki današnji izdavač ili lektor nije opisao kao tvrdoglavu, tešku i kompliciranu, to je zato što je uvijek lakše postići nešto ako ne nastupate teško i komplicirano.

Koja je razlika između ove i nagrade Iso Velikanović za životno djelo, koju ste dobili 2005?

Nagrada je za isti posao, samo što ju je neki drugi skup nagradio. Dobro, ova je nagrada možda posebno važna zato što je velik prevodilac po kojemu se zove nagrada, a to je bilo vrijeme kad prevodilac nije bio toliko istaknut. Nagrada je nagrada, uvijek je velika.

Znače li vam mnogo nagrade?

Znače, zapravo, makar se čovjek pravi da mu ne znače. Znače javno priznanje i bilo bi malo sramotno reći da mi nije drago. Naravno da mi je drago i da me veseli.

U obrazloženju se ističe kako je posebna vrijednost vaših prijevoda činjenica da nikad ne zastarijevaju.

Prijevod ipak zastarijeva, ja sam neke, npr. Fowlesa ili neke druge književnike, kad su nakon nekog vremena opet išli u tisak, ipak ispravljala, jer mijenja se i naš stav prema tom tekstu, mijenja se donekle jezik, mijenjaju se neke situacije, neki pojmovi koji u prvo vrijeme nisu bili toliko poznati, a sad jesu. Moj je problem što bih ja svaki put kad ga uzmem u ruke svoj prijevod korigirala.

Što točno ispravljate u prijevodima?

Rečenicu samu ili možda nađem neki bolji izraz za nešto, ali većinom sintaksu. Prvi susret s tekstom, naime, uvijek vezuje, obvezuje, a poslije se morate toga osloboditi, pogotovo ako prođe deset godina od prijevoda. Nisam baš mnogo mijenjala.

Koliko vam je trebalo vremena da prevedete takva grandiozna djela? Hemingwaya, Fowlesa, Joycea...?

Hemingwaya i Joycea ne sjećam se koliko, Fowlesa otprilike pola godine. Kad sam prevodila knjigu koja se događa na Havajima, zafrkavali su me da sam cijelu godinu na Havajima, to nije bila teška knjiga, bila je zgodna, zanimljiva… Kad sam, nekoć, dobivala prve špalte, to se moglo još korigirati, ispravljati, ali sad morate predati sve završeno i u redu. Morate znati da sam ja počela prevoditi još u vrijeme kad se tiskalo u tiskari iz vlastitoga natipkanog prijevoda, a da sam dolazila u tiskaru ispravljati poznato je, uvijek sam ispravljala do zadnjega časa.

Prevodite li prvo rukom pa prepisujete?

Sad sam nešto naučila na računalu, ali najradije diktiram, jer tad čujem samu sebe. To sam naučila od svoga muža Antuna Šoljana, čujem što je loše. Naravno, kad se diktira, to ne može biti savršeno, prije se malo pripremim, pogledam riječi prije. Kad dobijem prijevod koji sam diktirala u pisanome obliku, na papiru, to je osnova od koje krećem dalje.

Diktirate li sami sebi?

Imam tipkačicu za te stvari.

Kao Ranko Marinković, on je sva svoja djela diktirao.

Da, toga se sjećam, o tome smo baš razgovarali. Nekad pozovem svoga unuka, unuke mi trenutno ne žive u Hrvatskoj, ili nekoga tko se nađe pa njemu diktiram, ali uvijek zapravo nađem neku tipkačicu, jer uvijek netko hoće raditi i zaraditi. Nije to diktafon. Unuk mi pomaže samo u tom nekom tehničkom dijelu, kad treba nešto promijeniti.

Kako biste odredili autorstvo djela koja prevodite? Jeste li vi suautor, autorica…?

Ne bih rekla, ja nisam autorica, samo govorim drugim glasom. Recimo, kad bih ja pisala, mislim da bih pisala nekako kao Fowles. Kao Faulkner ne bih nikako, ni kao Steinbeck, ni kao Hemingway. Fowles mi je nekako najbliži, teme me njegove zanimaju i on mi je jedan od najzanimljivijih autora.

Cijeli život prenosite čitateljima kulturu, književnost, jezik, običaje… Jesu li čitatelji svjesni toga?

Da vam pravo kažem, nikad ne mislim o tome, mislim samo da naprosto moram dobro prevesti.

Nemate nekoga potencijalnog čitatelja u oku ili u uhu kad prevodite?

Ne, mislim da će se onaj koji tekst dobije u ruke već prema njemu odrediti. Istina je da mislim o tome kad prevodim i kad naiđem na nešto zgodno, da će netko pročitati nešto tako zanimljivo ili nešto što možda nije znao, kao što ni ja nisam znala prije nego što sam tu knjigu uzela u ruke. Ali sebe vidim samo kao bezimena posrednika.

Kako prevodite? Kad dobijete knjigu, što se događa?

Uglavnom prvo pročitam knjigu, iako neki misle da nije dobro pročitati i da se prevodi kao da vam je potpuno novo. Ali morate ipak pročitati da vidite kako se stvari razvijaju, tako da počnem od prve rečenice, pa kako ide.

Imate li neki plan, koliko dnevno prevodite?

Nastojim planirati, jer to moram, uvijek postoje rokovi. Ovisi to o težini teksta, teško je reći. Teoretski bi se moglo, kad bi čovjek radio od jutra do večeri s malim stankama za ručak i večeru i kad bi još malo odspavao, prevesti i deset stranica, ali to je teško postići, jer ako i prevedete ugrubo, čeka vas poslije dvostruki posao. Obično prevodim ugrubo, obično diktiram, kako sam prije rekla, ako nađem neku žrtvu ili nekomu platim. I onda kad dobijem crno na bijelo, po tome vršljam.

Izjavili ste, na dodjeli nagrade, da uživate u svome poslu, u stalnu prevrtanju riječi, da se igrate dok prevodite.

To sam preuzela od jednoga velikog pisca koji je, kad su ga pitali što radi, rekao da prevrće riječi. Rekao je to, ali to pisac i u romanu kaže: „Ja prevrćem riječi, to mi je posao.“

Kako vi prevrćete riječi?

Gledam prvo koja je to riječ, pa ako mi ta nije dobra, onda nju neću prevrtati nego ću naći neku bolju, pa ću tu razmještati po rečenici i staviti je na mjesto gdje najviše dolazi do izražaja.

Slagalica?

To je slagalica. Ja se baš igram dok prevodim, zabavljam se, jer kad se čovjek ne bi zabavljao na poslu, ne bi mogao raditi. Kakva je to igra? Intelektualna, ako to nije prevelika riječ.

Osim spomenutih autora, na hrvatski ste preveli i Shaeffera, Hardyja, Burroughsa, Kerouaca, Pintera, Ayckbourna, Ustinova, Nabokova, Alice Munro.... Koji vam je od njih najdraži?

Jako volim Nabokova i jako volim Alice Munro. Kao što sam već rekla, najviše mi se sviđa kako piše Fowles, ali nikad ne bih mogla pisati kao on. Jedan mi je prevoditelj rekao: Kad prevodiš, samo nastavi pisati kao on, ali svojom rečenicom. Ali nije mi uspjelo, nije mi suđeno.

S kojim ste se autorom najviše namučili?

Sigurno s Faulknerom, jer ga u početku uopće nisam voljela. On je jako težak autor, onda ta knjiga koju sam prevodila, a koja je prije bila poznata kao Krik i bijes, prevela sam je kao Buka i bijes, ima nekoliko glasova.

Iva Grgić Maroević je u tekstu obrazloženja nagrade Iso Velikanović za životno djelo zapisala: „U svim svojim prijevodima Nada Šoljan na zadivljujući način uspijeva prenijeti različite stilske registre i autorske glasove prisutne u izvornicima…” 

Hvala vam što ste to spomenuli. U ovom slučaju trebala sam prenijeti glas autističnoga Benjamina Compsona, glas deprimiranoga brucoša na Harvardu Quentina Compsona, glas ciničnoga trećega brata Jasona Compsona, a zatim dolazi i sveznajući pripovjedač, odnosno njegov glas u četvrtom poglavlju. Roman je zaista težak. U početku ga nikako nisam voljela. No kad sam ga prevela, vidjela sam da je Faulkner izvrstan autor. Imala sam od početka neki otpor prema njemu, možda sam neke stare prijevode gledala, a onda sam se jako uživjela i mislim da sam dvije njegove knjige prevela. Abšalome, sine moj! također je prekrasna knjiga.

Osim klasičnih djela prevodite i suvremena. Hotel na jezeru, 1971. i Korak u život, 1996.  Anite Brookner, Sedam sestrica, 2004. Margaret Drabble. Je li vam blizak takav izraz? Teoretičari tvrde da neka od djela koja prevodite pripadaju postmodernoj paradigmi.

Da vam pravo kažem, ne znam što zapravo znači izraz postmoderna. Pretpostavljam da bi to moglo značiti da je to nešto drukčije nego što je bilo prije. Hotel na jezeru i Korak u život zapravo su lažni ljubavni romani ili moderni ljubavni romani u kojima je sve naopako. Glavna junakinja nije mlada, nego već ima neke godine, nije neka ljepotica, makar nije ružna. A ja sam bila u Engleskoj kad se Anita Brookner pojavila i dobila nagradu i jako sam se koncentrirala na prijevod. Zaista mi odgovara, iako ne znam sviđa li se tako i drugim ljudima.

Volite prevoditi djelo utemeljeno na fragmentarnosti, na krhotinama, stil koji dotadašnji, prethodni književni izraz promatra kao ropotarnicu kojom se može igrati?

To možete čitati kao svojevrsnu imitaciju tradicionalnoga ljubavnog romana. Ima sve elemente ljubavnog romana, samo naopačke. Ako je to postmoderno, meni se svidjelo, posebno baš ta knjiga, Hotel na jezeru, a Korak u život još više. Počinje rečenicom: „U 40. godini života glavna je junakinja shvatila da joj je literatura upropastila život. “ To je sjajna rečenica, jer je očekivala da će se nešto dogoditi, kao Snjeguljica. Ali dalje nije tako tmurno.

Svoje ste znanje prenosili i studentima na Akademiji dramske umjetnosti kao predavačica engleskoga jezika. Kakva su bila vaša iskustva s budućim umjetnicima?

Mogu reći, jako lijepa, ali kakva sam ja bila nastavnica, ne znam. Moja je ideja bila da oni nauče tehničke termine, engleske, toga je bilo dvije stranice tekstića. Ne kažem da su svi naučili, ali je to bila ideja. A osim toga sam ih tjerala da nešto sami govore, glume, i živo se sjećam Tarika Filipovića, koji je pripremio jednoga dobrog američkog pisca, izvrsno, išao je u kut, govorio, hodao. Ako nekoga spomenem, drugi će se uvrijediti, ali sjećam se i jednog i drugog Medvešeka, Renea i Svena, oni su baš bili ozbiljni. Dobro se sjećam Bojane Gregorić, koja je doživjela veliku transformaciju od male, skromne, tihe curice s kečkicama u prvoj klupi do prekrasne glumice, ljepotice. Ona se toliko transformirala da je to nevjerojatno, ali bila je iznimno dobra studentica. Goran Višnjić je također bio jako dobar student i vrlo je marljivo pripremao nastupe. Marija Kovača se sjećam, on me uvijek zbunjivao, ali je bio vrlo vrijedan, postavljao je pametna pitanja. Sjećam se također velike transformacije Jelene Veljača, koja danas izgleda potpuno drukčije i prekrasno. Danas je više doživljavam kao spisateljicu, a ne kao glumicu. Tadašnjih se studenata i studentica vrlo živo sjećam. Svi su bili dobri i pametni, a koliko su od mene naučili, ne znam, jer je nezgodno nekomu predavati engleski. Naime, ne znate koliko i kakvo imaju predznanje, to nije jako zahvalno. Osim toga, često sam imala sat u ponedjeljak ujutro, to je bilo naporno studentima.

Prevodite drame za hrvatska kazališta. Predajete li kazalištima gotov prijevod ili ga mijenjate tijekom rada na predstavi?

Prevela sam jedanput davno za HNK u Zagrebu Najvećeg junaka Zapadne Irske Johna Millingtona Syngea. To nekako nije dobro prihvaćeno i predstava nije dobro išla. No dosta sam radila za Zagrebačko gradsko kazalište Komediju i tamo je išao više od deset godina moj prijevod u režiji Tomislava Žire Radića Kako voli druga strana Alana Ayckbourna. Bio je to krasan posao i vrlo smo lijepo surađivali. Mislim da sam predala gotov prijevod. Uglavnom nisam dolazila na probe, ali koji put jesam. Naime, nemam se ja što tu puno miješati, jer redatelj sve preuzme.

Kojega dramskog pisca najviše volite?

Baš Ayckbourna. Zato što je istodobno i zabavan i smiješan i tužan. Jednom sam negdje gledala njegov intervju uživo kad su ga pitali piše li više drame ili komedije, a on je rekao da svaka komedija postane drama kad malo zagrebete, sve su zapravo žalosne. Ali to je zapravo prava komedija.

Koja je razlika između prevođenja proze, poezije i drame?

Poeziju nisam mnogo prevodila. Prevodila sam veliku knjigu engleske poezije. Mislila sam da će moj muž to prevesti, a on je rekao da to mogu i sama... U poeziji imate neka zadana mjerila, a u prozi nemate. Ali u prevođenju se uvijek treba znati koje je razdoblje, koja je vrsta jezika, tako i u drami. Recimo, u drami je bilo zgodno prevoditi Pintera, kad je trebalo prevesti jezik niže srednje klase i više srednje klase, što je u engleskom vrlo velika razlika, a u nas nije tako. Čak je kod nas nekad obratno. Tako da sam se dosta morala mučiti, ali mislim da se na kraju sve moglo shvatiti.

Kojim se rječnicima služiti kad prevodite?

Obično velikim Websterom (Webster’s Dictionary, nap. a.), a imam i englesko-hrvatski... U velikoga, teškoga Webstera uložili smo muž i ja kao vrlo mlad par veliki novac, mogli smo nešto drugo kupiti, ali je i danas koristan.

Kad prevodite djela iz različitih književnih, stilskih razdoblja, npr. iz 19. stoljeća (Thomas Hardy, Mary Shelley, Edgar Allan Poe), imate li rječnik iz toga razdoblja?

Ne, nego onda radije nađem neku stariju našu knjigu koja je iz toga doba pa malo dobijem pojam o tome vremenu.

Prevodite i englesku i američku književnost. Koja vam je od tih književnosti bliža?

To mi je teško reći, naravno da jako volim Englesku, ona mi je bliža, tamo sam živjela, u Americi baš nisam, tako da mi je bliža engleska književnost.

Koliko ste živjeli u Engleskoj?

Četiri godine sam tamo predavala, a još jednu godinu prije toga bila sam u jednoj obitelji.  Muž u toj obitelji bio je knjižničar u slavenskom dijelu sveučilišne knjižnice. A kako je moja sestra radila u našoj Sveučilišnoj, onda sam neki kontakt imala i prije nego što sam tamo došla. Primjerice, kad gledam Fowlesa, on je pravi engleski pisac, ono što je kod njega englesko jest ono što mi odgovara.

Radili ste i kao lektorica na slavistici u Londonu. Kako je to bilo?

To su vrlo zabavna i vesela iskustva. Imala sam samo nekoliko studenata, a bio je vrlo raznolik sastav, jedan mladić koji je studirao jer se spremao za diplomaciju, jedan koji je imao neki hobi za koji je trebao hrvatski i poslije je često dolazio u Hrvatsku i nalazili smo se, bio je simpatičan, a svi su imali dobre stipendije. Tad je Margaret Thatcher jako potpomagala studije i studente, imali su plaćen put do kuće i lijepo su se mogli posvetiti onomu što rade i studiraju. Bio je jedan mladić koji je radio u nekom baru, onda jedna studentica tadašnjih mojih godina, ranih pedesetih, iako moram reći da je izgledala ozbiljnije nego ja. Četvero, petero ljudi. Moja je ideja bila da oni moraju nešto glumiti, da će tako najbolje naučiti. Tako smo jedanput radili Crvenkapicu, ta je gospođa bila Crvenkapica, uživjeli su se, a onda je došao susjed lektor i pitao što mi to radimo jer je bila paklena galama. Makar ja ne volim predavati, ali to mi je bilo nekako zabavno. Glumu zapravo volim, režiju ne jer režirati ne bih nikad znala. Te godine radila sam s njima, a hrvatski su naučili kako koji. Svake godine dolazila je druga grupa. Jedan me poslije došao posjetiti i sasvim je lijepo razgovarao s mojom djecom.

Cijeli svoj radni vijek književna ste prevoditeljica. Nikad niste bili zaposleni u klasičnom smislu?

U klasičnom smislu ne, ali zapravo da, bila sam neke vrste ravnateljica kazališta u kojemu nije bilo zaposlenoga nikoga, a to je Kazalište mladih u njegovu početku. Raspisali su natječaj i ja sam mislila: Zašto ne bih i ja radila tako nešto, da dobivam plaću prvoga kao svaki normalan čovjek? Javila sam se i primili su me, znam da je moja dvorkinja došla i rekla: Postat ćete direktor. A zapravo sam morala sve raditi. Bio je u tom uredu direktor Kazališta, ja, još jedna gospođa, malo ljudi, jako skromno. Nije to bilo za mene. Zapravo je najvažniji moj posao bio da prodajem karte raznim školama. Nikola Vončina bio je onaj veliki direktor, mi smo bili dobri, ali on je bio vrlo strog. Jednom mi je prigovorio da znam samo dva jezika. Neko sam vrijeme to radila i bilo mi je stresno, ali i zabavno, naravno.

Kakav je standard hrvatskih književnih prevoditelja? Koja je razlika u njihovu statusu u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji ili SAD-u?

Meni se čini, kad bih razgovarala s prevoditeljima, doduše, nisam ih baš mnogo srela, da njihov status nije nešto puno bolji od našega. Čini mi se da je to zapravo isto.

O čemu ovisi taj status, ugled prevoditelja?

Nadam se o kvaliteti prijevoda, ali možda i o broju prevedenih knjiga. Imam hrpu posuđenih knjiga koje ne bih mogla nazvati dobrim prijevodima. Kad netko uzme knjigu u knjižnici, kako će znati je li to dobar prijevod? 

Koliki su honorari hrvatskih književnih prevoditelja? Može li se od prevođenja živjeti?

Veliki, mali i srednji. Ja sam neko vrijeme vrlo pristojno živjela od prijevoda, a to je zato što sam prevodila i za televiziju, koja je jako dobro plaćala. Prevodila sam britanske serije koje su bile kvalitetne, a onda su to još prodavali u Beogradu. Pristojno je bilo plaćeno i bilo je zabavno raditi.

Zapažaju li čitatelji razlike u prijevodu i ime prevoditelja? U kojem vam smislu pomaže Društvo hrvatskih književnih prevodilaca da postanete „vidljiviji“ javnosti?

Znam da je bilo nekih prevodilaca koji su izmislili neke posebne izraze pa su ih već prema tome prepoznavali. Mislim da i netko tko nije profesor engleskoga ili hrvatskoga jezika, netko tko je npr. kemičar, također zapaža prijevode, dapače, čula sam to od ljudi koji nemaju nikakve veze s književnošću, ali inzistiraju na kvaliteti prijevoda. Razlikuju dobar prijevod od lošega i ime prevoditelja zapamte. Zapamte ako je nešto dobro, a još češće zapamte ako je loše.

Društvo književnih prevodilaca pomaže itekako, vidite sve te akcije, pa nagrade… Jedan sam od osnivača toga Društva i zadovoljna sam njime. Uvijek je društvo koje nema ekonomskog interesa bolje. Time što ste član Društva prevodilaca nemate nikakve beneficije. Nećete dobiti posao zbog toga. Sve se temelji na kolegijalnosti.

Na hrvatski se prevodi sve više i više djela. Koje prevoditelje najviše cijenite?

Ima ih mnogo, ali prva mi pada napamet Vanda Mikšić, ona je sjajna, iako ja francuski ne čitam. Vjerujem njoj. Baš sam nedavno čitala njezin prijevod, sjajna je. Ima ih puno koji su izvrsni.

Kad ste vi počeli prevoditi? Koju ste knjigu prvu preveli?

Ne znam točno. U početku zajedno smo prevodili muž i ja i jedno drugomu čitali. Mislim da nam je jedna od prvih knjiga bio Slatki četvrtak Johna Steinbecka. Zato mi je možda i danas četvrtak najdraži dan.

Jeste li bili studenti? Kad ste prevodili vi i Antun Šoljan s Ivanom Slamnigom?

Mi smo još bili studenti. Antologija je bila još  prije. To su sve bile sjajne knjige.

Koliko vam je pomoglo što ste uz engleski diplomirali i hrvatski jezik?

Naravno da mi je pomoglo, ali pomogao mi je i rad na hrvatskome jeziku i čitanje na hrvatskome jeziku, mnogo čitam.

Koje hrvatske autore volite čitati?

Jako sam voljela Slobodana Novaka, Ivana Slamniga, Slamnig izvrsno piše, on mi je bio jako drag, Šoljana, naravno. Volim Ranka Marinkovića, to mi je jako dobro. Svako malo ga iščačkam i opet ga čitam. Sjajan je. Možda volim književnike rođene na otoku jer sam i sama otočanka, i tata i mama su mi s Krka, djevojačko mi je prezime Mrakovčić. Kaleb mi se sviđa, neke stvari jako. Krleža kako što, na sceni ga volim jako, volim ga i čitati, ali on mi nije prvi izbor, ako na stolu stoje Ranko Marinković i on, Krleža mi nije prvi izvor. Ali, što sam starija, sve mi je bolji Krleža. Jedanput sam s Krležom razgovarala telefonom. Naime, došla je jedna Ruskinja koja ga je prevodila pa nije htjela pogriješiti u prijevodu, a ja sam ih spajala. Bio je tako drag na telefonu, uljudan, fin, ljubazan… A i Ranko Marinković je bio sjajan čovjek.

Kako biste definirali dobar književni prijevod?

Prvo je da je vjeran apsolutno, do kraja, a drugo da se čita kao da je napisan na hrvatskome.

Koji je vaš takav prijevod?

Trudim se da svaki bude takav.

Koji je vaš najbolji prijevod?

Ženska francuskoga poručnika, možda zato što ja jako volim tu knjigu i Fowlesa, a i Anita Brookner mi je dobro ispala, dobro zvuči iako ona nije tako velik pisac.

Jeste li ikad bili samostalna autorica? Spomenuli ste mi nedavno da ste s devet godina počeli pisati roman.

Jesam.

O čemu govori?

Socijalna je tematika, a i jednu pjesmu sam napisala sa socijalnom tematikom, s devet i pol, deset godina. Roman je o mladoj učiteljici koja je došla na selo, ne znam kako sam došla do te teme. Neću ga završiti jer mi se više ne sviđa, ali imam jednu drugu temu, jednu izvrsnu ideju, i to ću možda jednoga dana napisati. Zapravo imam izvrsnu ideju. Bavila sam se kao tako mala i križaljkama i jednu sam sastavila i moj ju je brat poslao u novine, ali je nisu prihvatili. To sam ozbiljno shvatila. Uvijek sam se igrala riječima i još i danas križaljke obožavam.

Što trenutno prevodite? Vidim, na radnom vam je stolu knjiga.

Prevodim pisca kojega zovu američki Čehov. Johna Cheevera.

Koji su vam planovi?

Da to lijepo završim, tu knjigu, i da idem dalje.

Jeste li zadovoljni recepcijom svojih prijevoda u javnosti i u novinskoj kritici?

U javnosti jesam, ali u kritici baš ne znam da je bilo toga, osim što se govori: lijep ili tečan prijevod. Zapravo, ja sam zadovoljna već kad mi spomenu ime.

Tko može pisati o prijevodima?

Mislim svatko tko zna jedan i drugi jezik. Čak i ne morate znati jezik izvornika ako znate jako dobro hrvatski, da biste ocijenili je li to dobar prijevod. Naravno, niste sigurni je li to točno, ali obično, ako jako dobro zvuči na hrvatskome, onda je to možda ipak točno.

Vijenac 565

565 - 29. listopada 2015.

Klikni za povratak