Vijenac 561 - 562

Književnost

NOVA HRVATSKA PROZA: EDO POPOVIĆ, MJESEČEV MERIDIJAN

Potraga za svijetom slobode

STRAHIMIR PRIMORAC

Ako je nakon putopisnih knjiga Priručnik za hodače (2009) i U Velebitu (2013) te antiutopijskog romana Lomljenje vjetra (2011) i bilo nekih upitnika o tome je li zaokret u stvaralaštvu Ede Popovića samo privremeni tematski i stvaralački eksces, njegov najnoviji roman Mjesečev meridijan sasvim otklanja takve sumnje. Premda su posrijedi različite vrste proze, ne može se previdjeti da su sve četiri knjige nastale iz osjećaja ugroženosti čovjeka i svijeta u kojem živimo. Kritički i angažirano nastrojen autor drži da je tu ugroženost prouzročio sam čovjek udaljavajući se sve više od prirode, uništavajući je, nemilosrdno, iz pohlepe, i zloupotrebljavajući mogućnosti moderne znanosti. Te su Popovićeve knjige, dakle, plod iste inspiracije i autorova interesa, međusobno se dopunjuju i jedna u drugoj prepoznaju.

 


Izd. Oceanmore, Zagreb, 2015.

 

Mjesečev meridijan – proza s nekoliko zanimljivih intertekstualnih intervencija i miksanjem pripovjednih perspektiva – u stanovitom je smislu također antiutopijski roman kao i njegov prethodnik Lomljenje vjetra. Vremenski, smješten u neku neodređenu, ali blisku zagrebačku i hrvatsku budućnost. Zapravo, vizija te buduće sadašnjosti i sadašnje budućnosti konstruirana je ne samo kao projekcija mogućih (izmaštanih) događaja nego i – u većem dijelu – od zbivanja s kojima smo se na neki način sami susretali ili smo o sličnima već čitali; utoliko je priča uvjerljivija i djeluje snažnije. U središtu je radnje romana nekoliko likova čiji se putovi susreću ili prepleću i čije individualne sudbine oblikuju sliku razmrvljenoga svijeta, svijeta u kojem se jedni osjećaju kao gospodari pa bi ga zadržali takva kakav jest, a drugi ga doživljavaju kao prostor patnje pa žude ili su u potrazi za nekim mjestom na kojem bi mogli živjeti slobodno i dostojanstveno.

Mirko Graf, čovjek pedesetih godina, stiže vlakom u Zagreb, gdje se slučajno, nakon tri desetljeća, susreće s Josipom Pavlovićem, s kojim je išao u srednju školu. Mirko u posljednje vrijeme živi u provinciji skupa s nekolicinom pripadnika komune Korov baveći se organskom poljoprivredom i publicistikom, a Josip je u Zagrebu upravo izbačen na ulicu, ostavši bez igdje ičega nakon što je dobio otkaz u kompaniji SalarLab u kojoj je radio u osiguranju baveći se nadzornim kamerama. U Zagrebu, koji u Mirku budi negativne emocije, dolazi na sastanak što ga je sazvala urednica e-zina Korov, kojoj su stigle fotografije s prizorima života Zaboravljenih, ljudi „koji, navodno, žive u nekom zaboravljenom raju u središnjoj Europi, piju vodu iz potoka, ne obrađuju zemlju, hrane se divljim plodovima i životinjama“. Fotografije im je dostavila mlada djevojka Mila Salar, kći milijunaša i vlasnika tvrtke SalarLab, kompanije koja se bavila „genetskim modificiranjem svega i svačega“, a Zaboravljeni su bili dio jednog njezina znanstvenog projekta. Uvjet da članovima Korova otkrije kako se može stići u njihovu dolinu, ograđenu i strogo čuvanu, bio je da i nju povedu na taj put. Željela je tako doznati nešto više o svojoj majci, koja je bila jedna od Zaboravljenih.

Dokumentacija o tom projektu govorila je o tome da je predmet istraživanja utjecaj okoliša, prehrane i načina života na opće zdravlje ljudi. Među prijavljenima odabrana je skupina žena i muškaraca koji su pristali živjeti potpuno izolirano od svijeta kao lovci skupljači, a istraživanje je trebalo trajati tri generacije. Kao što je u Lomljenju vjetra društvo podijeljeno na one koji žele njime neograničeno vladati i na „pokret otpora“, u Mjesečevu meridijanu polarizirano je na one čija je volja za moć brutalna i one koji tragaju za mjestom na kojemu bi mogli ostvariti punu slobodu. Tako su Milin otac i njegovi prijatelji, koji „uvijek trče za nečim“ i „uvijek su napeti“, beskrupulozni tipovi, prema kojima ona osjeća snažnu odbojnost. Kao da je u njima „umro život“, oni pričaju uglavnom „o onome što posjeduju ili će posjedovati, o kupnji i prodaji, o novcu, dionicama i burzi, o novim hormonima koji će stvoriti još savršenije ljude“.

S druge pak strane Kajev otac Jakov, „izmišljač priča“, prije svoje nasilne smrti otkriva sinu vlastito iskustvo. On i žena vjerovali su da postoji mjesto koje je mnogo bolje od stvarnosti u kojoj su dotad živjeli („svijet Otrovanih“), pa kad je objavljen oglas o projektu, ponadali su se da su pronašli to mjesto gdje će „lijepo starjeti“. No bježeći iz civilizacije, zasnovane na „lažima i utvarama“, ubrzo su shvatili da i sami, a osobito on kao izmišljač priča (o povijesti, o životu, o budućnosti Zaboravljenih), djeci rođenoj u prirodi grade svijet na isti način, krivotvorinama. Zbog te svoje uloge nije sretan, ali mu je ipak drago što su došli jer se pokazalo da se može živjeti drukčije od Otrovanih, da se ne mora biti „čovjek stroj“: „Ondje ljudi, rekao je Jakov, kad se ujutro probude, ne mogu slobodno odlučiti što će činiti toga dana. Oni moraju raditi, i rade svaki dan, i samo se ponekad mogu ponašati onako kako im se sviđa i činiti ono što doista žele. Njima je svaki dan navlas isti, kad se ujutro probude znaju da će taj dan raditi isto što su radili jučer, i tako svaki sljedeći dan dok ne umru.“

Svi važniji likovi romana ili imaju već formiran kritički stav o socijalnoj i moralnoj neosjetljivosti krupnoga kapitala, uopće o njegovu razornom djelovanju, o društvenoj hipokriziji, otuđenosti, o nasrtajima na prirodu, o zlouporabama moderne znanosti, ili ga izgrađuju/utvrđuju potaknuti zbivanjima koja utječu na njihove sudbine. Tako je Josip, nakon što je zbog otkaza završio na ulici, na Mirkov prijedlog da mu se pridruži u komuni shvatio da se našao u prostoru „s beskrajnim nebom i beskrajnom zemljom“, slobodan da krene bilo kamo, a da je dosad vodio život koji nije bio njegov pravi život nego nešto na što je bio prisiljen. Iako se roman u nekim trenucima čini kao ponavljanje rusoovske priče o povratku prirodi i prirodnosti kao spasu od izvještačenosti i lažljivosti civilizacije, Popović se ipak nije dao uvući u klopku jednoznačnog odgovora. Dok nije upoznao Kaja i tajnu Zaboravljenih, kaže, nadao se da negdje postoji „mjesto koje samo nas čeka da ga otkrijemo, gdje možemo biti goli i nevini, gdje se ne moramo pretvarati“. Na pitanje postoji li doista mjesto apsolutne slobode, morat će odgovoriti svatko za sebe, po vlastitoj mjeri; nitko drugi ne može to učiniti za vas. Ali nedoumica oko univerzalne istine ne priječi Mirka da uživa „u čašici rakije od raži, u lepetu krila koji ispunjava zrak“.

Vijenac 561 - 562

561 - 562 - 17. rujna 2015.

Klikni za povratak