Vijenac 546

Filologija

Uz novu knjigu Marijane Tomić o glagoljskoj baštini

Rukopisi i tiskopisi glagoljskih brevijara

Mateo Žagar

Najveća je važnost ove knjige u činjenici da prva u nas afirmira digitalnu metodologiju kao podlogu kodikoloških i paleografskih istraživanja, posebice glagoljskih tekstova te da pomiruje filologiju s teorijama knjiške recepcije

Kad se pojavi bilo koja knjiga koja u naslovu spominje „hrvatskoglagoljske brevijare“, svakom će poznavatelju baštine pobuditi pozornost, i zato što su knjige posvećene glagoljičkom udjelu naše tradicije rijetkost, a osobito zbog toga što su u tom kompleksu brevijari još slabije zastupljeni. Unatoč visokom stupnju istraženosti sadržajnih osobina dosad se još nismo imali priliku susresti ni s jednim transliteriranim glagoljskim brevijarom, dok glagoljskih misala imamo faksimilno objavljeno nekoliko (Hrvojev misal iz 1404, Njujorški misal s početka 15. st, Prvotisak misala iz 1483, Senjski misal 1494), a transliterirana su prva dva od nabrojenih. Od 29 sačuvanih brevijara tek su rukopisni Drugi novljanski brevijar (1495) i otisnuti Brevijar iz 1491. doživjeli faksimilna izdanja, no bez pridružene transliteracije ostaju prije svega dragocjen bibliofilski primjerak. Fluentno čitati glagoljske tekstove, snalaziti se u cjelovitoj knjizi, danas – zbog niza razloga –  samostalno ne mogu više ni najupućeniji stručnjaci. Objavljivanje transliteriranih tekstova zato i dalje mora ostati prioritet naše staroslavistike i kroatistike.

 


Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

 

Povijest knjige

Marijana Tomić, kroatistica širokog slavističkog i medievističkog obrazovanja, osobito angažirana na projektima opisa rukopisne i tiskane knjige, svoj je osnovni interes usmjerila na postupke „pretoka“ iz rukom pisane u otisnutu stranicu, dakle na iznimno zanimljivo razdoblje upravo danas kada svjedočimo još radikalnijim promjenama medija knjiškog (i uopće pismovnog) izražavanja. Tekstna složenost brevijara (različite prozne i poetske tekstne vrste strukturirane po danima i časovima čitanja), koja odražava zanimljive omjere tihog i glasnog čitanja (ovisno o redovničkim propisima i prilikama te o vrsti i namjeni pojedinih zapisa), upravo je najbolja prilika za motrenje živosti funkcija fokusiranih pokazatelja vizualne organizacije straničnog postava brevijara. Kao korpus odabrani su primjerci ujednačeni po mjestu, donekle i vremenu nastanka (raspon motrenja prostire se kroz 100 godina): Mavrov brevijar iz 1460, Drugi novljanski brevijar 1495, Baromićev brevijar 1493, Brozićev brevijar 1561. Svi osim novljanskog brevijara vezani su uz poznatog glagoljskog pisara i još poznatijeg tiskara Blaža Baromića, koji je Mavrov brevijar pisao, a Baromićev (koji je Brozić 1561. tek blago preradio) priredio za tisak.

Zaključak prema kojemu raščlamba teče, po svim relevantnim razinama grafolingvističkog opisa, u osnovi i nije neočekivana, ali sada stječe svoju provjerivost i jasne dosege: promjena sredstava za pisanje, uskoro i materijala (umjesto pergamenta papir), uz čuvanje izvornog formata – sve je to moralo podrazumijevati i promjene u straničnom postavu, ali te promjene – upravo zbog istih okolnosti čitanja – nisu mogle biti niti velike niti značajne. Ipak, promjena medija, ponajviše u mjeri koja odgovara zakonitostima pisanja (dakle bez nužnog obaziranja na čitanje), ostavila je znakovitih tragova na nekim razinama, naprimjer nastavljen proces uklanjanja tragova kontinuiranog pisanja, osobito sintaktičko uređivanje teksture – i uvrštavanjem većeg broja točkica i sve naglašenija uporaba velikih slova – sve kao rezultat davno ovjerene prakse u latinskim/latiničkim tekstovima iste vrste. Neobičan je odnos prema ligaturama: Baromićevim pronalaskom tehnike lomljenih ligatura (čime se optimalizira uporaba svih mogućih kombinacija slova) ustrajava se na uporabi ovoga grafetičkog sredstva u vrijeme kad ušteda prostora na taj način pri pisanju više nije funkcionalna kao prije. Donekle nas je iznenadio podatak da se s vremenom smanjio broj vodoravnih ligatura, no zasigurno zbog povećanja omiljenosti vertikalnih. Time se upravo potvrdila stara teza Th. Eckhardt da je temeljna funkcija ligatura u tekstovima pisanima ustavnom (uglatom) glagoljicom bila upravo – pomoć čitatelju, da se oko ima na što osloniti u monotonoj teksturi zasićenoj okomitim linijama odnosno kvadratima. Priređivači tiskanih glagoljskih knjiga, dobro se vidi upravo na tom segmentu, nastavili su voditi skrb o čitalačkoj recepciji. Kao svojevrstan zaključak, ujedno i osnovni doprinos opsežnog istraživanja, nameće se važna spoznaja kako su priređivači prvih tiskanih knjiga nastojali sačuvati stare knjiške uzuse, optimalizirajući ih i dalje po starim načelima. Konzervativni princip – kad je riječ o fokusiranom korpusu – narušavao se polako, i to ponajviše pod utjecajem novijih izdanja usporednih latinskih knjiga. Naposljetku, značajnije promjene provest će se tek kasnije, kada se promijeni i odnos prema čitalačkoj publici.

Da bi temeljito mogla obraditi korpus, ključan je bio odabir metodologije opisa odnosno računalnog označivanja. Uz pomoć računalnog programa DocMark (koji su upravo za potrebe ovog istraživanja izradili stručnjaci s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom prof. dr. Marija Esserta) autorica je uspjela precizno označiti sve razine promatranja (broj redaka, razmaci, veličina slova, kraćenja, ligature, velika slova, punktuacija), što je omogućilo sustavnu usporedbu i konačan provjeriv opis. Upravo je i afirmiranje ovakva tipa „računalne filologije“, u nas tek u povojima (barem kad je riječ o glagoljskome korpusu), jedan od najvažnijih doprinosa ove knjige.

Izvrsna likovna obrada

Naposljetku treba napomenuti i važnu – udžbeničku dimenziju ove knjige. Na jedinstven način ona se prepleće sa znanstvenim diskursom, nudeći svojim čitateljima (studentima svih profila kojima je važna digitalna humanistika) temeljit uvod u znanstveno promišljanje, pridonoseći razumijevanju cjelovitog konteksta u koji se istraživanje smješta. U isto doba doprinos je to i nastavljanju kreativnog promišljanja, ali i stjecanju tradicionalnih kodikoloških i filoloških znanja. Osobito je vrijedno pohvaliti izvrsnu likovnu i grafičku obradu knjige, koja zapravo slijedi knjiške uzuse najviših standarda o kojima autorica piše, na pravi način potvrđujući kako su ljepota i sklad prije svega u službi same funkcije. Ideju udžbenika slijedile su bogate ilustracije, ponajviše na marginama, ali i navođenje tumačenja osnovnih kodikoloških i paleografskih pojmova, fotografija istraživača i njihovih knjiga. Zasigurno nije slučajna dobra promišljenost širine tekstnog polja, koje prosječno broji 50 slova, prema starom uzusu – da širina ne smije biti duža od 70 slovnih mjesta. Margine su također velike i zatamnjene – i da se oko lakše fokusira na tekst, odnosno da neutralizira pozadinu, baš kako – i ne samo u srednjem vijeku – priliči knjigama najvišega ugleda.

Najveća je važnost ove knjige, valja istaknuti, u činjenici da prva u nas afirmira digitalnu metodologiju kao podlogu kodikoloških i paleografskih istraživanja (posebice glagoljskih tekstova), da kroz bogato provedenu interdisciplinarnost pomiruje filologiju s teorijama knjiške recepcije, te da na najsretniji način – sukladno suvremenim potrebama sveučilišne nastave – ujedinjuje udžbeničku i znanstvenu dimenziju izdanja. Zbog svih tih novina, koje uvažavaju sva naslojena dosadašnja znanja, pa i zbog bogata popisa teorijske literature koji je na kraju priključen, ova će knjiga biti velik zamašnjak daljnjim istraživanjima, i to u ovom vremenu, osobito zainteresiranom za traganjem za osebujnostima izražavanja kroz različite medije i njihove varijacije.

Vijenac 546

546 - 5. veljače 2015.

Klikni za povratak