Vijenac 540

Književnost

Nobelova nagrada za književnost dodijeljena je francuskom piscu

Patrick Modiano ili zašto čitati nobelovce?

Sanja Ivić

Patrick Modiano možda nije slavan pisac, on sigurno nije pripadnik jet-seta, ne pojavljuje se na crvenim tepisima, ne leti privatnim avionima, još manje trči za medijima. Patrick Modiano jednostavno je pisac u potpunom smislu te riječi



Kada je prije manje od mjesec dana objavljeno da je dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost Patrick Modiano, čuli su se glasovi kako je ugledno svjetsko priznanje ponovno otišlo u ruke nedovoljno poznatu autoru. No što zapravo znači nedovoljno poznat? Kome? Milijunima čitatelja Modiano nipošto nije nepoznat pisac, kao što ni Elias Canetti nije bio nepoznat ili J. M. Coetzee ili Tony Morrison ili Mario Vargas Llosa...

 



 

Patrick Modiano možda nije slavan pisac, on sigurno nije pripadnik nikakva jet-seta, ne pojavljuje se na crvenim tepisima, ne leti privatnim avionima, još manje trči za medijima. Patrick Modiano jednostavno je pisac u potpunom smislu te riječi. Od svoga prvog romana iz 1968. Mjesto za zvijezdu, koji je prije pokazivanja izdavaču pročitao piscu Raymondu Queneauu (Zazie u metrou), on piše.

 


Mali dragulj
izdala je Fraktura

 

 

Njegove su knjige nevelike (da ne kažemo, tanke) i apsolutno su francuske, da budemo precizniji, apsolutno su pariške. Pariške po lutanjima od Bulonjske šume do istočnih i zapadnih rubova velegrada, pariške po kratkim susretima i nestancima, pariške po tajnim radostima i prekinutim ljubavima, pariške po koracima na pločniku zabačenih ulica (Modianovi romani mogu se i topografski pratiti; naime u Parizu njeguju vrlo lijep običaj: u tom golemom gradu nema mijenjanja imena ulica, osim onih koja su nasilno promijenili njemački okupatori 1940–1944); pariške po kafeima i restoranima gdje se nepoznati na tren kucnu čašama, da bi se zauvijek izgubili u gomili. No Modianov Pariz velikim je dijelom i Pariz za vrijeme njemačke okupacije, te „najtamnije noći francuske povijesti“, kako on sam naziva četiri mračne ratne godine.

U tom, gotovo bi se moglo reći prigušenom, Parizu Modianovi likovi mahnito tragaju za izgubljenim djetinjstvom, za ocem, za majkom, za ljubavlju i sigurnošću, za predahom i utjehom, za prijateljstvom, za prošlošću koja bezuvjetno oblikuje sadašnjost i crta obrise budućnosti. Modianov okupirani Pariz sve je samo ne onaj s razglednica (Les boulevards de ceinture).

Čudni tipovi, lažnih imena i zanimanja na rubu zakona, motaju se po ulicama i hotelima u pariškoj okolici. Krijumčari i antikvari, propale glumice koje su se pretvorile u namirisane ljubavnice, novinari opskurnih dnevnika koji se ne obaziru na rat, doušnici, pazikuće što upozoravaju da dolaze Židovi – sve to pliva kao morska trava na valovima okupacije dok mladić među svima njima traži oca. Modiano ne piše o velikim povijesnim epopejama. Njegov okupirani Pariz je grad u kojem tiho, odjednom netko nestane, pa tako i jedan Židov. Njegov okupirani Pariz je grad u kojem buja jedna strahota koja kao da i ne postoji. Njegov okupirani Pariz je grad u kojem uhićuju, deportiraju i ubijaju nekoga, no grad tutnji i dalje.

Čak i kada je rat prestao, u ranim šezdesetim (roman Mali dragulj, primjerice) njegovi likovi gotovo su bezimeni i bjesomučno ruju po vlastitoj i tuđoj prošlosti poput pasa krvosljednika nastojeći nanjušiti nekakav jasniji trag vlastitoga postojanja. Požutjele fotografije, sjećanja staroga barmena u hotelu izvan Pariza, notica u davnim novinama (Dora Bruder), kaput neobične boje usred pariške gužve u metrou, pogled ili pokret neznanca, sve su to okidači neprestanoga traganja za vremenom koje je otplovilo u prošlost. A traga se poput detektiva: prvo se izolira subjekt ili objekt potrage, onda se sakupljaju svi materijalni tragovi (pisma, cedulje, poruke, fotografije, novinski članci), i tek se tada kreće u pravu potragu: na mjesta događanja na kojima se nastoji razgovarati sa živim svjedocima ili s osobom za kojom se traga. No nemojte se zavaravati, Modiano nije pisac trilera ili krimića. On se koristi tehnikom detektivskog romana uvlačeći nas u pripovijest, no ono što otkrivamo čitanjem toliko je lelujavo, na granici halucinatornoga, da i sama priča postaje arbitrarna. Ništa nije sigurno i ništa nije definitivno. I dok napeto pratimo Modianove tragače, njihova se priča rastvara na nekoliko razina, tako da nismo sigurni što se zapravo dogodilo i je li se uopće dogodilo.

Možda bi najbliža usporedba u konstrukciji nekih njegovih romana bila ona sa strukturom filma Davida Lyncha Mulholland Drive. Sve se moglo dogoditi, a možda se doista dogodilo, no to se ne zna sa sigurnošću. Ali zar je važno je li se uistinu i dogodilo? Pa čak i na stranicama neke knjige? U Modianovim knjigama često se juri za sjenama za koje se ne može sa sigurnošću reći postoje li, ili su samo fikcija piščevih tragača. U njegovim knjigama nema velikih riječi, ni grandioznih scena. Sve je prigušeno, kratko i sabijeno. Kako sam kaže: „Zadovoljavam se da unesem neke korekcije u napisanu prvu ruku, koja nalikuje crtežu nacrtanom u jednom potezu. Tih malih korekcija nema mnogo, one su nježne poput zahvata mikrokirurga. Da, mora se zasijecati u život poput kirurga... Ponekad je dovoljno promijeniti dvije-tri riječi... Ali sve je to zapravo spisateljska kuhinja i to je ljudima dosadno... Ja zapravo ne pišem romane u tradicionalnom smislu te riječi. To bi više bile pomalo banalne stvarce, neka vrsta sanjarija koje iznose na površinu maštu i moguće događaje...“ Mnogi su rekli: proza što prelazi u poetično, gotovo onostrano, dajući nam u ruke krhotine našeg postojanja.

I zato, iako ne morate vjerovati sudovima kritičara ili švedske akademije, čitajte nobelovce jer oni nisu krivi zbog dodijeljene nagrade. Oni su pisci čijim djelima otkrivamo svjetove za koje nismo ni znali da postoje.

Vijenac 540

540 - 13. studenoga 2014.

Klikni za povratak