Vijenac 534 - 535

Proza

Želja za pričom

Božica Jelušić

Sjedim u kuhinji, pripremam večeru. Pažljivo gulim krastavce, režem na tanke kolutiće, solim, dodajem ulje, vinski ocat, češnjak, vrhnje, crvenu papriku, pa energično miješam. Prinosim žlicu ustima. Savršeno. Božanstven okus. S malo ražena kruha, to bi mogla biti odlična, zasitna večera. Ali već sam odavno naučila komplicirati, pa ubacih sočni odrezak natrljan bijelim biberom, naglo prepečen na vrućem ulju. U kipuću vodu ubacujem smeđu heljdinu kašu, začinim s malo maslaca i stavim list lovora, da bolje miriše. Prelijem sokom od pečenja, sjedam za stol i jedem, uporno, do presitosti. Potegnem pivo iz boce, ispružim noge i motrim prošlogodišnji kalendar na zidu. Posljednji okrenuti list je rujan, kad mi se, predmnijevam, nešto lijepo dogodilo, a poslije nisam više zavirivala u datume. Vrijeme je tiranin. Ne marim za njega nimalo, osobito od kada teku moji umirovljenički dani. Jedva se otrgoh s beamterskoga lanca, ne želim se tamo nikada više vratiti. Točka.

Trenutno osjećam neodoljivu želju za pričom.

 

 


M. C. Escher, Ruke koje crtaju, 1948.

 

 

Želim ostaviti svoj trag, otisak jednog dana, svoj psihogram negdje u vremenu. Život je pritom jedino što vrijedi kao materijal, jedino o čemu se uopće isplati pisati. Nevolja je samo u tome što se meni premalo uistinu zanimljivih stvari događa. Trenuci mi vise kao lastavice na žici, svi više-manje istovjetni, crno-bijeli, neobilježeni. Premećem papire, čistim koš za otpatke, perem rublje i posuđe, gledam kroz prozor. Najbolje ure dana proklize mi preko banalnosti, izgube se; pojede ih virus prosječnosti i dosade. Susjedova djeca vriskaju pod prozorom, okreću se i tandrču plastični kotači njihovih dvokolica, razarajući moju sabranost na tisuće neuporabljivih krhotina. Ništa neću ni danas zapisati, baš kao ni jučer. Želja sama po sebi nije dovoljna. Od sutra krećemo u naplatu. Svijet nam duguje mir i sabranost, jednu urednu sobu, dobru svjetiljku, neulubljen jastuk i čistu plahtu, da bismo mogli pisati, ako je to uopće ikomu važno, osim nama samima.

Istina je da i tijelo, samo po sebi, umije smetati, izdati i zamoriti. Kao netko tebi najbliži, tko se prekonoć pretvori u ljuta neprijatelja, ono znade zahtijevati, mučiti i zanovijetati do beskraja. Hranjenje, peristaltika, odmor. Uvijek sve u najgori čas, kad imaš najmanje vremena. Probudi se neko gnjevno, divljačko krčanje u crijevima, kao u pokvarenu tranzistoru. Boli želudac, raspada se glava, nemir u nogama prisiljava te da vrtiš stopalom, ili kvrčiš prste, poput padavičara. Vječni slijed obroka i kućnih razgovora, i iritantno gašenje svjetla, baš kada su u zraku oko tebe zarotirane tvoje najživlje i najbolje rečenice ili te prsti svrbe od želje za kistom i pigmentom boje. Dođe čovjeku da se stavi pod skrbništvo, da nekom drugom povjeri svoje vrijeme i uzima ga u razumnim obroncima: „Evo ti, brate, pa ti određuj, ti mi reci što ću sa sobom i kako ću, samo da duže potrajem i poživim...“.

Tako je brižni Leonard opsluživao nemarnu Virginiju, da potraje, da se ne osuši kao grana javora i ne upropasti mu život i posao do kraja. Napravio je za nju jelovnik, satnicu odmora, nenarušiv i točan ritam uzimanja lijekova. Ona bi stajala, pušila, pisala, mahnito hodala po pustopoljini u raskopčanu kaputu od tvida, premećući dugim prstima, malčice umrljanim od tinte, nekakve izgužvane papiriće i rasparene ključeve u dubokim džepovima, koje će jednom, u budućnosti, napuniti kamenjem da bi bezbrižno dosegnula riječno dno. Samo je, dakle, išla, za nekim svilenim koncem od paučine, za optičkom varkom, poput duge u oblaku, za krajičkom rečenice, iščupanim u polusnu, prije zore, a kojega se više ni s mukom nije mogla sjetiti. Ubrala bi iznenada cvijet divlje mrkve, pomirisala ga i položila na tlo, žureći dalje za obrisom svoje priče, dok je bora od nelagode brazdala njeno blijedo, melankolično čelo: „O, Bože, jesam li pojela onu ječmenu kašu od jutros, mislim da nisam, pokrila sam je novinama, nadam se da ih Leonard nije podigao...“. Sirota Virginija. Ubogi Leonard. Jadna i prejadna priča, nikad napisana.

Ponekad mi se učini da sam ljubomorna na priče drugih, još nezapisane. Nekako, da je njihovo vrednije, življe, duhovitije, prožeto sokovima, nimalo knjiški sterilno. Nataša, primjerice, i njezina priča o jarcu Bjaši, najbolji je mogući materijal, od kojega možeš skrojiti ne samo Gogoljevu kabanicu nego pravu, odličnu pelerinu za kišne večeri i snježnu idilu, kad je čitanje najbolja duhovna aktivnost, uopće zamisliva. Nataša, visokih jagodica, krupnih očiju, vitka poput vidre, topla na onaj slavenski način koji se može tek doživjeti, ali ne i opisati. Kad pripovijeda o svom ukrajinskom djetinjstvu, u očima boje šumske mahovine zaiskre male zvjezdice, a djetinjstvo, nepotrošeno, pojavljuje se tu iza ugla... Putuje obitelj jednoga inženjera, graditelja, tamo gdje se grade brane i elektrane, dom im je u prikolici, i tu će naša djevojčica provesti povelik komad djetinjstva. Igračke i knjige, posude i odjeća, sve je u prikolici. A okolo, eh, okolo je priroda, divlja i divna, gotovo prapočetna: šume, klisure, rijeke, planinski izvori, livade, trave, korijenje, krošnje, puteljci i neprohodi, oluje i vrućine. Kad majka ode na posao, djevojčica ostane sama. Ručak je skuhan, slikovnice stoput prelistane, lutke već očerupane od prebacivanja po ručicama, a okolo, tamo je sve zanimljivo i sve zabranjeno, da se dijete ne strovali, utopi, izgubi, samoozlijedi. Dijete stoga čami i čeka, sve dok se ne pojavi spasonosni jarac Bjaša, bistro Božje stvorenje, preobraženo u malo rogato čudo. Beskrajne igre, razgovori, druženja: boršč iz iste zdjele kusaju i Nataša i Bjaša. Velika dječja ljubav, pravi roman, s tužnim, realističkim završetkom: posao završili, u grad odselili, Bjašu pojeli, samo Nataša nikad više jaretinu ni janjetinu ne jede.

Kad dobro razmislim, priča o priči otužna je priča.

Poznavala sam ženu koja bi rado darovala svijetu svoju priču, no ne bijaše raspoloživa primatelja, baš nigdje. Žena se, ironično, zvala Vjera, a živjela je bez nade i vjere u nekoj opskurnoj polukući, čiji je prvi dio bio srušen, i tako, bez prozora, s pola krova, nakrivljenim trijemom, zidom ispranim od kiše i klimavim stubama, ona se uvukla u tu podrtinu, kao rak-samac, da dočeka bolest i smrt. Nekada je bila moćna, strojna, glasna i stroga: školska kuharica, pred kojom su drhtali mali, neuredni i zbunjeni prvašići. Sve ih je postrojila u red i naučila kako se prazni tanjur do dna, i još se komadićem kruha obriše, da sja i ne moraš ga gotovo ni ispirati. Poslije, sa svojim raskošnim poprsjem i širokim bokovima, izgubila se negdje u Njemačkoj, i vratila dva desetljeća kasnije, prepolovljena u kilaži, zbunjenih i zamagljenih očiju, hrapava glasa. Nije donijela ušteđevine ni miraza, tek jedan veliki tumor, koji je bujao i proždirao okolno tkivo. U toj hladnoj, grubo okrečenoj kuhinji s jednim stolom, stolicom i krevetom prekrivenim kockastom dekom, sjedila bi čitajući Bibliju. Za ručak, pola kruha i mlijeko, pečena paprika iz vrta, dva krumpira u juhi od prepržena brašna, iz kojega bi katkad izletjeli sitni, smeđi leptirići i prhutali okolo. Gotovo nikada meso, a voće samo ono koje se pokupi sa zemlje ili otkine s grane na kraju sezone, kad prvi mraz zabijeli po granama.

Sama i najsamija na svijetu, Vjera je mela, čistila, provjetravala posteljinu, čak održavala svoj minijaturni cvijetnjak i povrtnjak, stavljajući u prazne boce pokoju gladiolu ili ljubičaste astere, da stvori iluziju doma. Radila je po kućama, održavala stanove, ali gotovo nikada nisu je dvaput zvali. Ne zbog nemara, već zbog nesreće. Ljudi ne vole taj biljeg tuge na kapcima, oko usta, u klonulim pokretima i teškim uzdasima, poslije kojih, prije ili poslije, naviru neke rečenice, o dvama slomljenim brakovima, alkoholu, batinama, uskraćenom nasljedstvu. I onda onaj ružni, najturobniji dio, o jedinom nećaku, oženjenom u susjednom selu, koji tetu –zamjensku majku – ni na svadbu nije pozvao, a kad je uništio automobil kupljen njezinim njemačkim markama, za grlo je stezao rukama, tražeći da mu preda nepostojeći ostatak za popravak limarije. Što su drugo znali Vjerini muškarci, osim gušiti, tući, izgurati s djetetom van, na kišu, u olujnu noć, uzeti nadnicu, prevariti na sudu, otići s drugom ženom, poniziti i uvrijediti, dušu zgaziti? Bojim se da to nikad nećemo saznati, hektični i histerični svijete, neraspoložen za priču: ode Vjera odmoriti se pod grmom astera, pored svoje majke, koja tamo leži već od njezina poroda, davno, davno.

Možda su baš sve priče ispričane još u plemenima, i moderni je svijet od njih posve odustao, kao od oglodanih kostiju poslije gozbe. Krezube starice i zamusani, u dlakave bradurine obrasli muškarci, isisali su svu srž priča, sva tajanstva, krvoločnost, strahove, junačka djela i lukave prevare, a nama ostade tek posni sediment trača i građanske učmalosti. Sjede ljudi po hotelskim terasama i u bistroima, gledaju tupo preda se, apatično prelistavaju nekakve žute podliske, Glorije, Anamarije, kako li se sve ne zovu, u kojima skorojevići i njihove priležnice krčme svoju intimu, za šaku javne pozornosti. Polupismeni, mucavi, iskompleksirani, isprani od pravih emocija, ružni izvana i iznutra, ti papirnati likovi od jednoga dana pokušavaju satrtim ljudima prodati neke okrajke priče, dronjave ostatke života. Tko to kupuje, koga to uopće zanima? Nije li otužno da čovjek živi kroz druge, poistovjećuje se s njima, brani njihovu istinu, strastveno zauzimajući stav, da pristaje reciklirati njihove poluistine, smeće iz spavaonica, lažne dvojbe i izmišljene tragedije, samo da se ne bi morao suočiti s istinskim sobom, svojom tugom, nelagodom, psihološkom golotinjom? Čak i najbanalnija, naša neispričana storija vrijedi više, i barem bi se još jedno sućutno srce prepoznalo u njoj i s nama složilo.

Ponekad čamim u hodniku neke bolnice, srećom, rijetko, ili čekam na red pred šalterom pošte ili banke. O, naslušam se ja priča, svakako više nego što bih željela, jer ti su redovi neka vrsta društvenih odlagališta, gdje svatko istovaruje svoj teret pa pričajući tobože jednomu zapravo širi svoj slušateljski krug, koncentrično rasprostire svoju minornost, brbućkajući kao kamen bačen u jezersku vodu. Tko je komu došao, koliko je što koštalo, tko je kresnuo riječju i nešto nekome pravo u lice sasuo, po liniji građanske hrabrosti... I kako su mladi danas osorni, neodgojeni, nemarni, lijeni, neodgovorni te će se svijet u njihovim rukama razbiti poput kristalne čaše iz obiteljske pričuve. Zapravo, moram reći da to uopće i ne slušam. Usredotočim se na neku mrlju, sakrivenu između pločica ili na plastičnoj podlozi četvrtastoga stola, polivenoga nekakvim jeftinim napitkom, punim umjetne boje i šećera. To ljudi rade, dok dokono čekaju vrijeme pregleda ili posjeta: natežu iz plastičnih bočica, šuškaju po škrniclima, vadeći pecivo od lisnatoga tijesta, ili pak škrgljaju jabuku, koju ni krtica ne bi odnijela u svoje tunele. Jedu nervozno, nepotrebno, ne misleći, baš kao što i žive, žene se, donose djecu na svijet, prepuštaju njihov odgoj drugima, da bi ih ogorčeno ogovarali, izvan domašaja pogleda i ušiju. I tako, uglavnom, ostave mrlje svagdje gdje zasjednu, otiske prstiju, masne fleke svoje dosadne, nesimpatične nazočnosti.

Mrlje su zanimljivije od svojih nehotičnih tvoraca, u svakom slučaju. Evo, ova neodoljivo podsjeća na literarnoga vrapca: trbušasto, kuštravo i kratkorepo stvorenje, koje umjesto vrapčje glave ima Krležin profil i njegov nahereni šešir spuštena oboda. Pravi pravcati bard, samo što bi on prezirno frknuo na tu metaforu, on bijaše kondor, orao zlataš, veliki grabežljivac riječi, nipošto pokućarac koji živi od tuđih mrvica. Nikako ne bih o njemu pisala, ni slučajno, to sam već jednom učinila za ocjenu, na klauzuri, kako se nekad pisala radnja za učiteljska zvanja. Svejedno. Neću se toga ni sjećati, miris škole budi u meni asocijaciju na potpalublje, nešto sumračno, pljesnivo, puno miševa i zaboravljenih stvari iz duboke prošlosti. Sijevam očima i tražim dalje, tamo na oljuštenom prozorskom okviru, gdje nitko ne vidi naprsnuće na staklu. Ali ja vidim, štoviše, i raspoznajem: to je Ljubiša K., onaj tragikomični lik koji je harao javnom scenom, izvodeći sulude predstave za djecu i odrasle, s prevrtanjima u zraku, bosonogim hodanjem po žeravici, kotrljanjem s brijega u buretu, gutanjem trulih banana i sviranjem na pozlaćenoj britvi. Popeo se na Jelačićev spomenik i zasipao ljude mekinjama i jogurtom. Ili kavijarom, ne mogu sve to popamtiti. Poslije mu je karijera načisto propala, ošamario je nekakva muškoljuba u garderobi, našavši gdje potajice isprobava njegove najdraže tajice boje cimeta.

Ne, neću pisati ni o Krleži ni o Ljubiši. Čemu sve to, kad život ide šumom, a priča drumom, a ni jedno nikad ne zapamti mjesto susreta, kamoli ugovoreni dan i sat.

Vijenac 534 - 535

534 - 535 - 4. rujna 2014.

Klikni za povratak