Vijenac 529

Književnost

Razgovor: Marica Bodrožić, književnica, gošća Festivala europske kratke priče

Pisac je stranac u cijelom svijetu

Lidija Lacko Vidulić

Ne zanima me kratka priča kako je shvaćaju Amerikanci, kao zadana forma koja se puni sadržajem, nego potraga za adekvatnim izrazom u formi / Ne pišem kako bih polučila određen uspjeh ili zadovoljila zahtjeve publike. Pišem iz unutarnje potrebe, to je moj način življenja i moja jedina mogućnost izraza

 

 

Na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče gostovala je njemačka književnica hrvatskih korijena Marica Bodrožić te predstavila netom objavljen roman Balada o zvjezdanom moru u prijevodu Ande Bukvić i nakladi Frakture. Marica Bodrožić rođena je 1973. u Svibu u Dalmaciji. Odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji, a s deset godina seli se roditeljima u Njemačku. Uz zbirku priča Tito je mrtav i roman Tišina, rastanak, koji su prevedeni na hrvatski, objavila je i zbirku priča Der Windsammler, knjige poezije Ein Kolibri kam unverwandelt, Lichtorgeln i Quittenstunden, roman Kirschholz und alte Gefühle te esej Sterne erben, Sterne färben. Živi u Berlinu.

 

 

 

 

 

Na Festivalu europske kratke priče predstavljate svoj novi roman. Osim kratkih priča i romana redovito objavljujete i poeziju. Kakav je za vas odnos književnih formi?

Proza u zadnje vrijeme dominira u mojem pisanju. Moj upravo objavljeni roman u Hrvatskoj prvi je dio trilogije, a to znači da sam uvučena u malo dulji spisateljski projekt. No što duže pišem prozu, to me više privlači poezija. Čini mi se da nakon ove trilogije više nikada neću pisati romane, nego samo pjesme i kraću prozu. Nedavno sam izdavaču predala svoju desetu knjigu i sve intenzivnije osjećam da me ne zanimaju definirane forme, nego hibridne dimenzije teksta. Zapravo oduvijek miješam poeziju i prozu, pokušavam naći novi ritam i melodiju jezika. Najbliža mi je pjesma, zatim dolazi kratka priča, ali u mojoj interpretaciji, a to je uvijek neka vrsta pjesme u prozi. Ne zanima me kratka priča kako je shvaćaju Amerikanci, kao zadana forma koja se puni sadržajem, nego potraga za adekvatnim izrazom u formi. Osim toga, kratku priču doživljavam kao iskreniju jer se moj unutarnji dah i dah priče preklapaju bolje nego u romanima. Upravo pišem treći roman trilogije i shvaćam da ne vjerujem toj formi. Roman je anakrona vrsta, imam osjećaj da je njegova konstrukcija zastarjela. Postoje, naravno, izvrsni pisci koji na divan način pišu u toj formi, ali ja ipak mislim da ta forma odumire i da moramo naći nešto novo, kao što je Nathalie Sarraute našla tri točkice u nouveau romanu...

U programu Festivala najavljeno je predstavljanje vašeg romana Sjećanje libelâ, što bi bio izravan prijevod njegova originalnog njemačkog naslova. No netom objavljen prijevod naslovljen je Balada o zvjezdanom moru. Kako je došlo do tog, očito, nedavnog zaokreta i jeste li uspjeli zaviriti u prijevod?

Mislim da je prvobitni naslov prijevoda bio samo radni i meni je jasno da izravan prijevod na hrvatskom ne zvuči dobro. Bila sam potpuno otvorena za rješenje prevoditeljice i sviđa mi se jer je ovaj roman poput pjesme, barem na njemačkom. Hrvatski mi je jezik jako blizak, tako da sam uzbuđena i skupljam snagu za čitanje hrvatskoga prijevoda. Svaki me prijevod uzbuđuje, a posebno hrvatski, jer znam da se moje djelo sada pretvorilo u nešto drugo – svaki je prijevod novo djelo. Dok čitam prijevode svojih tekstova, intenzivno uočavam sve razlike jer zatvorenih očiju znam što stoji u originalu. No ne zadirem u prijevode, ostavljam im njihovu autonomiju. Pročitala sam tek malen dio ovog prijevoda i uočavam koliko je njemački uistinu nježan jezik, iako ljudi na Balkanu imaju suprotnu predodžbu. Hrvatski je mnogo tvrđi jezik, tako da se njemačke riječi poput Empfindung ili Vorstellungskraft ne daju prevesti. No koliko mogu zaključiti prema pitanjima koja mi je uputila prevoditeljica Anda Bukvić i na temelju pročitanih pedeset stranica, ona je ovaj roman sjajno prevela.

Roman Balada o zvjezdanom moru prvi je dio trilogije, pretprošle ste godine objavili i njezin drugi dio, roman Krischholz und alte Gefühle, a sada radite na trećem dijelu. Na koji su način povezani ti romani? Kakav je izazov osmisliti konstrukciju trilogije i realizirati je s obzirom na to  da je riječ o dugoročnom projektu?

To je prilično složena zadaća, ali na sreću to nisam znala na početku, upuštajući se u to s nekom vitalnom energijom, a sada više nema povratka. Tema trilogije je sjećanje. Svaki čovjek ima svoje sjećanje, možemo dijeliti sjećanje u određenom prostoru i vremenu s drugim ljudima, ali nikada ne dijelimo isto sjećanje. To je presudno u ljubavnim pričama i u prijateljstvima. Moje junakinje Nadežda i Arjeta sjećaju se iste epohe, svaka na svoj način. Prvi dio trilogije pisan je iz Nadeždine perspektive, drugi iz Arjetine, i to ih čini posve različitima. Treći dio bit će pisan iz perspektive Ilje, Nadeždine ljubavi. Junak je te trilogije – sjećanje.

Poveznicu prvih dvaju romana vaš münchenski izdavač Luchterhand naznačio je već naslovnicom: na prvoj je pupoljak, na drugoj rascvjetali cvijet – možemo pretpostaviti da će na trećoj naslovnici nešto uvenuti. Hrvatski izdavač nije preuzeo to rješenje.

Dobro da nije! Ne sviđa mi se estetika mog njemačkog izdavača, ali nisam imala snage angažirati se na tom (cvjetnom) polju. Pisanje je bilo toliko naporno da sam pomislila: ja sam obavila svoj posao – a oni neka rade svoj.

Kako izgleda suradnja autora i izdavača u Njemačkoj? Više puta s njemačke strane čula sam prigovor da su hrvatske knjige „neuređene“, odnosno da slaba mjesta nisu otklonjena ni dorađena, dok je u Njemačkoj uobičajen rad urednika ili agenta s autorom na tekstu. Kakvo je vaše iskustvo i jeste li zapazili spomenuti nedostatak u Hrvatskoj?

S obzirom na to da prevodim s hrvatskoga na njemački, uočila sam tu razliku. Tekstovi nisu uređeni ili su možda malo odveć brzo objavljeni. Svaka moja knjiga odleži barem pet-šest godina prije nego što je objavim. Drugi roman moje trilogije, Kirschholz und alte Gefühle, postoji u četiri verzije. Pisala sam je iz različitih perspektiva i potrebno je jako mnogo vremena u kojem se sve u nekom tekstu doista razjasni. Kad urednik dobije takav tekst, nema potrebe u njega dirati, što ja uostalom ne bih ni podnijela. Na kraju dugotrajna procesa pisanja znam je li to to ili nije. Ne pišem kako bih polučila određen uspjeh ili zadovoljila zahtjeve publike, to me uopće ne zanima. Pišem iz unutarnje potrebe, to je moj način življenja i moja jedina mogućnost izraza. Imam osjećaj da sa svakom knjigom rastem kao osoba i dolazim do nove svijesti, novoga razumijevanja jezika i života. Toliko toga vezano je uz taj moj tekst, da bih dobila slom živaca da netko počne raditi na njemu. Sretna sam što urednici prihvaćaju moje tekstove, a vjerujem da je to tako jer ne predajem tekst za koji nisam sigurna da je dorađen i dobar. Imam toliko rukopisa koji mi leže kod kuće, ali znam da je to samo proces, a ne knjiga. S druge strane, ima dosta autora, pogotovo mlađih, koji jedva čekaju da se na njihovim tekstovima počne raditi. To je sasvim u redu ako je to njihov proces. Ja ne volim da mi se itko miješa u moj rad. Pogled izvana me iritira. Posljednjih sam godina imala ugovore za četiri knjige i smetalo me čak i to što oni znaju što ja planiram.

Na samu početku našega razgovora dali ste do znanja koliko vam je važan rad na jeziku. Kritičari redovito hvale poetičnost i gustu asocijativnost vašega pisma. Vaš su roman opisali kao „pjesmu koja eksplodira“. Kažu da unosite osvježenje u njemački jezik i otkrivate nove mogućnosti, i to zato što vam je on istodobno i blizak i stran.

Kritičari to tako interpretiraju zbog moga podrijetla, ali mislim da je tu riječ o egzistencijalnoj dimenziji. Nisam stranac jer dolazim iz Dalmacije, nego zato što sam čovjek i strano mi je ljudsko postojanje po sebi. Kad pogledam zvijezde, more, život oko sebe, pitam se zašto sam tu. To je ono što me u pisanju i poeziji odvlači u dubine iz kojih razmišljam. Etnološke dimenzije uopće me ne zanimaju. Moje se knjige mogu bilo gdje razumjeti, u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Australiji jer čak i kad spominjem neku zemlju, ne radi se o toj zemlji, nego o mijeni i životu koji se razvija. Osim toga, ne pišem da opišem nešto što znam, nego pišem jer ništa ne znam. Svaki dan sjedim po osam ili deset sati za stolom i ne znam tko sam. Ne vjerujem ni u što definirano, pa tako ni u nacionalnost. Kod mene je sve s prefiksom supra-: supranacionalno, suprareligiozno... možda će jednom i Nijemci to shvatiti. 

Alida Bremer u razgovoru na sličnu temu ustvrdila je da su Nijemci kad je riječ o jezičnom pitanju vrlo konzervativni. Migrantskim autorima nazivaju pisce koji su rođeni u Njemačkoj ili su se doselili kao djeca, a roditelji su im stranoga podrijetla, iako je tim autorima njemački prvi jezik. S druge strane, Aleksandar Hemon relativno je kasno promijenio jezik i postao američki autor, Velibor Čolić je s 35 godina naučio francuski i postao francuskim piscem.

Slažem se s tom ocjenom! Živim trideset godina u Njemačkoj i ne mogu pisati ni na jednom drugom jeziku osim na njemačkom. U Njemačkoj objavljujem i ne bi mi nikada palo na pamet reći da nisam njemačka spisateljica. Iako se Nijemci tomu dive i to vole, uvijek nađu neka mala vrata za pisce poput mene iznad kojih bi se mogao postaviti natpis exit kako bi nam se dalo do znanja da ipak nismo Nijemci. Ja i ne želim biti Njemica, ali moj jezik je njemački. Unatoč tomu, često me pitaju pišem li uistinu na njemačkom ili prevodim sa svoga prvog jezika, što bi bilo apsurdno i posve nemoguće.

Junakinja vašeg romana Nadežda ima slično jezično iskustvo kao i vi. Svoj prvi jezik, kaže Nadežda, ne povezuje s mišljenjem – njime govori bez previše razmišljanja, rafalno. Je li vaše iskustvo usporedivo? Jeste li na svakom jeziku i u svakoj sredini ista osoba?

To je središnje pitanje jer svaki jezik ima svoju dubinu, ali ima i svoju površinu. U njemačkom jeziku sam i u dubini i na površini, živim i s licem i s naličjem jezičnih slika. Onaj odjek iza rečenice koji riječima udahnjuje život prepoznajem u njemačkome jeziku. Hrvatski mi je kronološki prvi jezik, ali s obzirom na to da mi je bilo deset godina kad sam se odselila u Njemačku, nikada na hrvatskom nisam razmišljala u nekom dubljem filozofskom smislu. To iskustvo mi je vrlo zanimljivo i važno i zato sam ga pokušala ispitati i zaokružiti u svojoj junakinji. Ono ima egzistencijalnu dimenziju.

Prvih devet godina proživjeli ste s nepismenim djedom, rekli ste u jednom razgovoru, i naglasili da vam je upravo on usadio ljubav za jezik i da ste zbog njega zapravo i počeli pisati.

Da, moj se djed znao samo potpisati. Kad sam krenula u školu, pokušavala sam ga naučiti abecedu, ali sa svojih sedamdeset godina nije više imao volje za to. Ali upravo djed je aktivirao moju ljubav prema jeziku – jer je bio pored mene. Svaki čovjek treba u životu jednu osobu koja ga stvarno voli, a to je meni bio baš moj djed. Njegove silne priče pokrenule su moju imaginaciju. Bio je vrlo jednostavan čovjek, ali s nekom dubokom sviješću o životu, o prolaznosti, o tome što je važno, a što je nevažno.

Podučavate kreativno pisanje. Što znači takva edukacija, kako možete pomoći mladim piscima?

Mislim da se ne može nekoga naučiti pisanju, ali mu se može pokazati odakle dolazi jezik i kako izgleda taj proces. Nije riječ o apstraktnom, nego o vrlo konkretnom procesu koji je vezan uz osobno iskustvo i specifičan dodir svijeta. Pokušavam dodirnuti ljude u njihovu korijenu, tako da osjete sebe, da osjete tko su i zašto žive. Iz te duboke dimenzije trebaju naći nešto što je vrijedno izraza. Ako to ne postoji, u redu je jer nisu svi ljudi pisci, niti je pisanje moralno vredniji posao od bilo kojeg drugog. Ja već dugo maštam o vrtlarenju i mislim da ću, ako mom pisanju dođe kraj, raditi s cvijećem. No ako je pisanje uistinu čovjekovo zvanje, onda treba naći svoje središte, jezgru života, dodirnuti razlog zbog kojeg živi, način na koji osjeća svijet... Većina polaznika mojih radionica dođe do spoznaje da ne želi pisati za javnost, što je vrlo zanimljivo jer na početku svi misle suprotno. Primjerice, nekoliko sam godina u Goetheovu institutu u Sarajevu podučavala kreativno pisanje u skupini od petnaestak mladih autora iz cijele zemlje. Samo jedna polaznica i dalje piše i sigurna sam da će jednoga dana nešto objaviti. Za druge je pak dobro što su shvatili da pisanje ipak nije njihovo zvanje.

Dobitnica ste niza književnih nagrada. Što one piscu znače i možete li izdvojiti najdražu?

U slučaju svoje zadnje knjige, drugog romana trilogije, jako sam se radovala nagradama jer sam se oko tog romana jako namučila. Pisala sam ga u četiri verzije i jako sam sumnjala je li uopće za objavu. Taj me roman toliko iscrpio da sam zaključila da je to maksimum koji mogu dati i da ću, ako nije dobar, odsad pisati samo pjesme. Stvarala sam ga možda s malo previše snage i zato su me prošlogodišnje nagrade jako obradovale, osjetila sam da je roman postao dio svijeta. Osim toga, shvatila sam da moram iznaći drukčiji način pisanja svoje iduće knjige, jer sam čak i na dodjelama nagrada za prošli roman bila zaokupljena mišlju – kada otići kući i odmoriti se.

Vijenac 529

529 - 12. lipnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak