Vijenac 524

Kazalište

Jasen Boko, Mate s onoga svita, red. Zoran Mužić, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik

Kazališna prigodnica

Davor Mojaš

Četvrti ovosezonski premijerni naslov Kazališta Marina Držića ciljano je birana komedija koja bi trebala zaokružiti repertoarni izbor kako ga je zamislila u završnom dijelu mandata ravnateljica Jasna Jukić. Otud i ovakav izbor predstave kojom se željelo prepoznati, detektirati, možda i komentirati neke aktualne domaće tranzicijske pa i populacijske teme s očekivanim lakim odjekom kod publike. Srećom, ipak drukčijih poticaja pa i povoda od, u prosincu premijerno prikazane, Ayckbournove komedije Kako voli druga strana s redateljskim potpisom Olje Đorđević. Mate s onoga svita dramska je Bokova inačica Era iz narodne priče, najprije uprizorena u lutkarskom kazalištu a sada i na sceni dubrovačke profesionalne kazališne kuće kao naslov koji smijehom pa i satirom želi komentirati vrijeme i potaknuti gledatelje na razmišljanje. Matino (Erino) ovozemaljsko poslanje, u verziji Jasena Boka, dio je gastarbajterske priče Dalmatinske zagore sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada su svi putovi vodili u Njemačku baš kao što i danas neke aktualne gospodarske zaigranosti, javne zapletenosti i zaziv Europske Unije bitno korigiraju i preispituju mentalitete, način života pa i ljudske sudbine.

 

 

 

 

Redatelj Zoran Mužić predstavom otvara i naznačuje i neke socijalne pa i migracijske teme. Duhovito se istovremeno, možda i nemajući izbora, poigravajući formom, scenskim datostima i klišejima ostvarujući tako nepretencioznu, zaigranu, zabavnu pa i raspjevanu predstavu kojoj bitan ton i komentar daju glazba i songovi Mate Matišića (koautorica Nikolina Uroda). Gastarbajterske sudbine zamijenili su danas poslijetranzicijski narasli investicijski apetiti pa, kako piše Jasen Boko u programskoj knjižici, „više ne moramo slati svoje muškarce da rade na baušteli i žene da budu pucfrau u Njemačkoj, kad mogu u domovini biti konobari, sobarice i čistačice, svoj na svome kako se u nacionalnom zanosu znalo reći. Dalek smo put prešli u četiri desetljeća, jedini je gazda ostao isti – europski!“ Predstava, pomalo brehtovski i s otklonom, završava zapletenim kolom mladenaca i svatovima koji viju zastavu Unije uz stihove: „Zemlja cvate, na sve strane rađa. / Vid kruzera, dobićemo golf. / Vlast poštena ne postoji krađa. Šefovi nam Gerard, John i Rudolf“.

Ima tu i kabaretskih zaigranosti, znanih viceva, prepričanih dosjetki, potrošenih dnevnih aktualnosti, citiranih frivolnosti, namjernih dociranja i scenskih spoticanja, groteske, karikature, ali i zaokruženih prizora i dosljednih glumačkih minijatura koje uspijevaju povezati i usložiti povremene raspršenosti i ubrzati rijetke usporenosti. Ritmički ujednačena izvedba dramaturški vješto raspoređenih songova, složenih prizora i poigravanja u skladnoj suradnji cijeloga Mužićeva užeg umjetničkog tima od autorove dramaturške ponude, skladateljnih prinosa do scenskog pokreta za koji je bio zadužen Alen Čelić. Uz vješte i slikovite kostime citate Zjene Glamočanin, iz otvorene garderobe ili provincijskog butika sedamdesetih, i scenografiju gradilišnih elemenata s golom krošnjom stabla (kruške s koje će Mate, kada poželi, pasti) Anamarije Obradović, važnu sastavnicu komedije čini kolektivna igra cijelog ansambla zanimljivih glumačkih minijatura i scenskih etida. Od Branimira Vidića Flike (Mate) i Glorije Šoletić (Majka Mare) do Izmire Brautović (Fata), Helene Kovačić (Anđelija) i Mirej Stanić (Ivka) te Zdeslava Čotića (Šimurina), Edija Jerteca (Muja), Hrvoja Sebastijana (Đivo), Borisa Matića (Marko), Nike Burđelez (Marica) i Emersona de Souze Cruza (Momak). Svi oni čine zgodnu i podatnu galeriju likova kazališne veselice koja računa na smijeh i dobru volju.

Vijenac 524

524 - 3. travnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak