Vijenac 524

Kazalište

Florian Zeller, Istina, red. Danko Ljuština, HNK Zadar i Glumci u Zagvozdu

Brak u službi konzumerizma

Andrija Tunjić

U produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta Zadar i Kazališne družine Glumci u Zagvozdu, 27. ožujka na sceni zadarskoga kazališta premijerno je izvedena komedija Istina francuskoga dramatičara Floriana Zellera, koji je izvrsno prevela Iva Mara Ljuština, a režirao glumac Danko Ljuština. Publika je uživala u više nego prosječnoj predstavi, kakve uglavnom gledamo na hrvatskim pozornicama. Njezin je uspjeh još veći kada se uzme u obzir maćehinski financijski odnos Ministarstva kulture prema zadarskom HNK-u, koje Ministarstvo već drugu godinu kažnjava zbog „neambicioznog repertoara“.

 

 

 

Prikazana komedija priznatoga francuskog pisca i dramatičara Floriana Zellera, praizvedena u Théâtre Montparnasse u Parizu 19. siječnja 2011, ne samo da je ambiciozan repertoarni projekt nego je i veoma pogođen repertoarni potez. Riječ je o suvremenoj komediji napisanoj u tradiciji najboljih francuskih vodvilja kakve su svojedobno pisali Georges Feydeau i Eugene Labiche, koja na virtuozno komičan i suptilan način prikazuje konzumerističko shvaćanje braka, odnosno raskrinkava ulogu istine i laži u braku...

Na dvojbi laž ili istina Zeller gradi dramsku radnju i pokušava odgovoriti na pitanje: treba li uvijek govoriti istinu ili je katkad bolje lagati? Osobito kada se to tiče braka i bračne prijevare. Iščekivanje koje stvara borba istine i laži okosnica je strukture komedije dobro osmišljenih i napisanih likova, a želja protagonista da se spasi brak i izbjegne veće zlo, koje bi nanijela istina, pokretač je neodoljive potrebe za laganjem i tvorac dramsko-komičnih situacija, koje do kraja predstave publiku drže u napetosti.

Naime, dva bračna para, k tome prisnih prijatelja, upuste se u međusobnu bračnu nevjeru. Predstava počinje ljubavnom scenom u krevetu nakon koje ljubavnica kaže ljubavniku da joj nije dovoljno samo skrivanje po hotelskim sobama nego kako bi htjela s njim provesti cijelu noć za vikend. On se izvlači, ali kada ga ucijeni prekidom veze, pristane i oni se jednoga vikenda nađu na moru, oboje su naravno slagali zakonitim supružnicima mjesto vikenda. No usred noći počnu zvoniti mobiteli supružnika. Javiti se ili ne, pitanje je koje brzo prekrše i još se više zapetljaju u laži. Uz to ljubavnicu počne mučiti grizodušje, ona bi rekla mužu istinu, a ljubavnik ludi zbog toga. Dan nakon povratka ljubavnik i „rogonja“ nađu se na partiji tenisa i počne razgovor koji izdaleka dade naslutiti da je laž raskrinkana. Ljubavnik odlazi ljubavnici i ona mu kaže da je mužu sve otkrila. Vrati se prijatelju „rogonji“, koji mu kaže kako on zna sve, jer je ženi otkrio da je ljubavnik prijateljeve žene godinu i pol. Tako laž na laž u konačnici ne postane samo nesagledivo gomilanje laži nego i otkrije istinu koja ne usrećuje. 

Premda će se naslov komedije Istina nekomu učiniti ironičnim, Zeller njime na dramatičan način itekako pogađa središte problema „civilizacije smeća“, koja sve brže i odlučnije srlja u Laž, na kojoj pisac gradi ne samo zanimljivu priču nego i ukazuje na problem iskrenoga prijateljstva, koje je s druge strane laži i aktant komedije. Što je istina, a što laž, ili kada je laž istina, a istina laž, na kraju nije samo dvojba koja pokreće radnju komedije nego je i dilema koja ukazuje na nemoć morala. Tim prepletanjem i sučeljavanjem pisac nadilazi površnost fabule te stvara uvjerljive i neočekivane dramsko-komične kontraste, koji na vrckav, verbalan i lucidan način proizvode komične situacije i govorne kalambure te nude duhovite obrate i smijeh.

Izvrsno napisane uloge koje se glumcima nude za kreiranje izvrsnih likova, a osobito vrijednost odličnoga teksta i njegova jasna namjera redatelju su se nametnuli kao putokaz i prostor djelovanja koje je iskoristio izrežiravši predstavu točne dinamike. Ljuština se pokazao kao redatelj koji ne robuje koncepciji, kao što je to u današnjem hrvatskom teatru još glavna manira, nego je sve podredio glumcima.

Osobito je ustrajavao na glumačkom govornom ritmu, koji je na najbolji način isticao kvalitetu teksta i nijanse glumačke interpretacije, što su glumci, netko više, a netko manje, ovisno o talentu ali i o kvaliteti uloge, iskoristili. Najbolje se snašao tumač glavne uloge Vedran Mlikota, koji je glumeći ulogu Mikija vješto meandrirao unutar lika koji je bio uvjerljiv pokretač cijele predstave. S osjećajem za partnerski odnos i glumačku suigru pridružili su mu se Mila Elegović (Ana), Damir Poljičak (Davor) i Žana Bumber (Lela).

Minimalističku scenografiju kreirala je Marta Crnobrnja, dobru kostimografiju Marija Šarić Ban, a glazbu Miroslav Škoro i Ivica Murat.

Vijenac 524

524 - 3. travnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak