Vijenac 523

Naslovnica, Tema

Matoš i ljepši spol

Što je Matoš rekao o ženama?

Dubravka Oraić Tolić

Matoševe ambivalencije u iskazima o ženama proizlaze iz odnosa prema idealu žene i njegovim dvjema temeljnim slikama: majci-domovini i ljubavnici-ljepotici. Ono što podupire zamišljeni ideal žene i rodni imaginarij Matoš ocjenjuje pozitivno, a ono što odstupa od toga ideala ili ga potkopava – izruguje, karikira ili žestoko napada



Žena je velika tema Matoševih novela i pjesama, književnih kritika, feljtona, intimnih pisama i bilježnica. Kao ni u jednoga drugoga pisca Matoševe su ljubavne afere od početka bile javna stvar. Volio je u tuđim biografijama anegdote, pa je i sam o sebi stvarao ljubavne legende: o ženevskim avanturama sa studenticama i „napola zaručnicama“, o lijepoj Tati u Bosansko-hercegovačkom paviljonu u doba Pariške svjetske izložbe s kojom je namjeravao otići u Ameriku, o pariškim „kokotama“ koje u duši imaju „tajni vrt“, o idealnoj ljubavi Dragici Tkalčić, sestri svojih prijatelja, i jedinoj stvarnoj velikoj ljubavi Olgi Herak. Matoš je o građanskome braku imao stereotipnu predodžbu: smatrao je da muškarac mora uzdržavati ženu i obitelj, pa kako sam to nije mogao, a ni htio, ostao je „vječni zaručnik“. U rodnoj ideologiji Matoš je bio patrijarhalni filogin („ljubitelj žena“), u rodnoj politici ambivalentni antifeminist, a u rodnoj imagologiji stvaratelj modernističkih slika žene-anđela (femme fragile) i žene-zavodnice (femme fatale) kako u feljtonističkoj prozi tako i u novelističkom i pjesničkom opusu. 

U Matoševim iskazima o ženama lako se uočavaju ambivalencije i protuslovlja. To je posljedica različitih okolnosti u kojima je iznosio svoja stajališta, poslovične sklonosti dosjetki i kalamburu, promjenjivih raspoloženja, političkih uvjerenja, nekih privatnih iskustava i emocija, ali prije svega njegova rodnoga svjetonazora. Kao patrijarhalni filogin Matoš je izgradio esteticistički i nacionalno obojen rodni imaginarij. U središtu su toga imaginarija dvije slike žene: žena-majka-domovina i žena-ljubavnica-ljepotica („vječno žensko“, Žena kao takva). Žena-majka-domovina utemeljila je nacionalnu notu Matoševe patrijarhalne filoginije, a žena-ljubavnica-ljepotica njegov esteticizam, i u iskazima o ženama u feljtonistici i u imaginacijama žena u poeziji i umjetničkoj prozi. Matoševe ambivalencije u iskazima o ženama proizlaze iz odnosa prema idealu žene i njegovim dvjema temeljnim slikama: majci-domovini i ljubavnici-ljepotici. Ono što podupire zamišljeni ideal žene i rodni imaginarij Matoš ocjenjuje pozitivno, a ono što odstupa od toga ideala ili ga potkopava – izruguje, karikira ili žestoko napada.

 

 


Matoš sa svojom velikom ljubavi Olgom Herak u Opatiji 1910. godine

 

 

 

Matoš antifeminist

Ambivalentni antifeminizam prisutan je u pojedinim tekstovima, ali i u cjelini opusa. Matoš se s jedne strane izruguje feminizmu kao pokretu, a s druge prihvaća neke aspekte emancipacije žena. U Ženevi, gdje se kreće u društvu intelektualnih dama i studentica, oduševljeno piše da će se domaći krajevi uskoro moći pohvaliti „prvim svojim domaćim liječnikom“ (Sabrana djela, 1973). No susret s pokretom feminizma na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. izaziva negativnu reakciju. U feminističkim zahtjevima za ravnopravnošću spolova i oslobođenjem žene iz kućnoga zatočeništva Matoš osjeća prijetnju postojećemu rasporedu rodnih uloga i društvenih ustanova vezanih uz te uloge. Stoga u klasičnoj patrijarhalnoj maniri dodjeljuje ženi mjesto u kuhinji i ruga se feministicama što su u Ženskoj palači umjesto „pelena i nudlpreta“ izložile svoje spise.

Godinu nakon prvog istupa protiv svjetskoga feminizma u maniri poslovičnih protuslovlja Matoš piše pohvalu domaćemu feminizmu. U humoristično intoniranu feljtonu iz 1901, nastalu u povodu pojave prvoga hrvatskoga ženskog lista Domaće ognjište, hvali cijelu plejadu hrvatskih književnica, intelektualki i scenskih umjetnica (Zofka Kveder, Milka Pogačić, Jagoda Truhelka, Marija Jurić Zagorka, Nina Vavra…), o kojima će u drugim prigodama suditi drukčije, kao o čuvaricama nacionalnoga duha i uzdanicama narodne prosvjete i kulturnoga napretka. Premda se i u tome kontekstu okomljuje na pokret svjetskoga feminizma kao oblik neprihvatljive emancipacije, pa je izjednačuje s prostitucijom („Rođenim se okom uvjerih da je emancipacija često identična s prostitucijom ili njena maska“, VI: 43), u prvome je planu domaća emancipacija koja unapređuje tradicionalne vrijednosti (brak, obitelj, domovinu), uklapa se u Matoševe slike o ženama („Domovina je žena, domovina je majka“, „Žena je ideal, žena je poezija“), unosi u književnost profinjeno „žensko pismo“ („graciju, finoću, slobodu, uglađenost“) i donosi ženama slobodu u odnosu na brak i muškarca („Možda već kuca čas kad se hrvatska djevojka neće onesvješćivati pri zvuku ostruga – ne kakvog Frankopana – već kojekakvog Simplicissimusa von Schwanzwedel zu Narrensturz [Bedaka Plemenitog od Ludopada]“).

„Naprednjačke muškare“

Vrhunac Matoševa antifeminizma polemika je Naprednjače i brak iz 1909. Dio žestine može se razjasniti činjenicom da je feljton bio reakcija na raspravu o instituciji braka na stranicama časopisa Zvono koji je uređivao Matošev ideološki i estetski „protunožac“ Milan Marjanović. Bilo je tu i gorčine zbog nekih intimnih razočaranja (raskid zaruka s Olgom Herak zbog bezrazložne ljubomore). Razlozi su ipak bili dublji. Matoš je reagirao na ideje o braku koje su zastupale ugledne hrvatske književnice i intelektualke Mira Kočonda, Zofka Kveder, Marija Jurić Zagorka. Ženske teze u raspravi o braku izravno su narušavale Matoševu rodnu politiku: ideal žene, društvenu ulogu spolova i najvažniju rodnu instituciju, pa se svom polemičkom žestinom i ironijom obrušio na „naprednjačke muškare“. Matoš i u žaru polemike osjeća svu dubinu rodnih odnosa, pa osim ideala žene („Ljubavnica i mati, a ne drski, polupismeni i nametljivi blauštrumf“) i braka („Brak je dakle ljubav i brak je dužnost“,) ističe društvenu složenost problematike (jer i u „tom paradizu“ treba „šiti, kuhati, brinuti se za kućanstvo“), a dotiče i rodnu psihologiju („Nepobjedivi i slijepi Eros ne da sebi komandirati“). Članak je pisan u smrknutome tonu: nema opuštenoga humora ni igre stereotipima kao u doba ambivalentnoga antifeminizma, nego samo polemički ugrizi („suvišne, smiješne i kokošje izjave“).

Radikalni antifeminizam dominira i u Matoševim feljtonima pisanim između 1911. i 1913. Kasni Matoš proširuje optužbe na račun feminizma iznoseći ideje o političkoj štetnosti ženske naobrazbe zbog nelojalne konkurencije, intelektualne inferiornosti, raspadanja braka i opadanja nataliteta: „Prvi i glavni zadatak svake, pa i hrvatske djevojke je udaja, materinstvo“, dok emancipacija „povećava naš inteligentni proletarijat“, donosi „jeftinu konkurenciju“ i „umanjuje broj brakova i time broj djece“ u zemlji koja „ionako strada zbog nerađanja“.

Plesačice i glumice

Posebno mjesto u Matoševim iskazima o ženama pripada plesačicama i glumicama. Utjelovljenje ženske ljepote u tijelu plesačice Matoš je pronašao u Isadori Duncan. Gledao ju je 14. svibnja 1903. u Parizu nakon skeptičnoga oklijevanja. Isadora je u Matošu budila skepsu zbog narušavanja nekih osnovnih postulata njegova svjetonazora: donosila je „amerikanizam“ nasuprot europskoj tradiciji, nastupala je s medijskim glamurom i reklamom nasuprot ekskluzivnu esteticizmu, bila je ne-Europljanka iz „klasične Barbarije“. U Isadori Duncan Matoš je prepoznao ne samo „prvu preporoditeljicu modernog plesa“ koja „pleše dušu“ nego i jedan od osnovnih tipova žene iz svojih rodnih snova – divlju i zanosnu femme fatale („Kao Afrodita, ona je rođena da goluje“).

Posve je drukčije u slikama dviju hrvatskih glumica iz Matoševa kasnoga razdoblja: Ljerke Šram i Nine Vavra. U njihovim se portretima Matoševa rodna ideologija spojila s političkim uvjerenjima na štetu objektivnosti ocjene. U likove dviju glumica i žena Matoš je projicirao svoj ideal, odnosno neideal žene i ženstvenosti. Ljerka Šram uzdignuta je u zvijezde kao utjelovljenje ideala ženske ljepote (fizički lijepa, nježna, krhka, osjećajna, Zagrepčanka, Hrvatica, femme fragile u zbilji i na pozornici, Žena kao takva), a Nina Vavra pokuđena je i odbačena jer nije odgovarala idealu („neuredna“, intelektualka, „Pemica“, grube verističke uloge, Ne-žena).

Iskazi o feminizmu i ženskoj emancipaciji bili su idealno tlo za razvijanje humorističke komponente Matoševa stila. Riječ je o rodnome ludizmu – igri muško-ženskim odnosima. Dva su osnovna oblika Matoševa rodnoga ludizma: humor (igra rodnim stereotipima) i karnevalizacija (izvrtanje rodnih uloga, ismijavanje spolnih obilježja). Za razliku od seksističkoga humora u kojemu muškarci ismijavaju žene, Matošev se humor najčešće odnosi podjednako na muškarce i na žene, često i na Matoša sama. Tako u finalu feljtona o Ženskoj palači na Svjetskoj izložbi u Parizu Matoš spaja pučku izreku („Ženio se ili ne, žalit ćeš“), biološki paradoks („Žena će biti apsolutno ravnopravna muškarcu tek onda kada bude i jaki spol rađao dječicu. Žene će nas još i na to natjerati!“) i napokon igru rodnim i kulturnim stereotipima („I ja hvalim svaki dan bogovima te sam Europejac a ne Patagonac, muško a ne žensko, sjećajući se na našega mužeka koji veli: – Dora, moja, da prostite, žena“).

Matoš o modi

Za postupak karnevalizacije osobito je pogodna bila tema mode, a u sklopu mode odjevni simboli rodnih uloga – suknja i hlače. Na postupcima karnevalizacije građena su dva feljtona iz 1911. (Pepelničke tuge i Dimije) u kojima Matoš piše o hlačama u ženskoj modi. Premda odbija hlače kao ženski odjevni predmet, feljtoni nisu misaono odbojni upravo zbog humora i karnevalizacije. Posebno je efektno autorovo preodijevanje u „kikle“ jer se simbolično izvrtanje rodnih uloga predstavlja kao stvarna zamjena odjevnih predmeta. Ali Matošu ni to nije dovoljno. Postupak preodijevanja i zamjene rodnih uloga dopunjen je postupkom kulturnih reminiscencija i asocijacija, pa kada se u humoristički ton umiješaju i biografski elementi (Matoš je u to vrijeme dobio diplomu učitelja), umjesto idejnoga prijepora oko ženskih hlača nastaje katarza smijeha: „Od karnevala odlučih nositi suknju. Žene počeše nositi u Londonu hlače – kao Bosanke – pa zašto da mi ne nosimo ,kikle’? Nose ih već svećenici, a iz muških sukanja mogla bi se razviti široka, plastična moda Helade i Rima. Kada gospođa George Sand mogaše nositi pantalone, zašto da ja ne nosim ženskog ruha? Zvati ćete me gospođica. Dobro. Zovite me i gospođom. Ja ću se kao dama sasvim dobro osjećati, naročito kada mi budu ljubili (ili ljubile) ruku. Pošto sam učitelj, vlada bi me mogla namjestiti kao predavača na uhlačeni licej. Tamo bih predavao o slobodnim predmetima, npr. o razlici između hlača i suknje!“ Tako je Matoševa patrijarhalna filoginija našla izraz u rodnome ludizmu, a njegova rigidna antifeministička stajališta dobila su privlačnu stilsku boju onkraj zapjenjene ideologije.

Dok pišem ovaj esej, sjedim pred računalom u hlačama i pitam se što bi Gustl na to rekao? Možda bi citirao svoga junaka s početka priče Lijepa Jelena: „Ljubim žene, samo žene, otkako sam sebe pamtim, i ljubim ženu, samo ženu, i sada pošto me upropasti.“

Vijenac 523

523 - 20. ožujka 2014.

Klikni za povratak