Vijenac 513

Društvo, Naslovnica

Pitanje svih pitanja: tko je prouzročio agresivne ratove na području bivše Jugoslavije? (1)

Jesu li rat u Hrvatskoj 1991. dogovorili Tuđman i Milošević?

Davorin Rudolf

Premda je Sabor još 2000. u Deklaraciji o Domovinskome ratu upozorio da „radikalna politizacija Domovinskoga rata i zabrinjavajuća polarizacija hrvatskoga društva oko toga prijete dalekosežnim posljedicama“, naša reagiranja na neprimjerena i neprihvatljiva srbijanska stajališta i gledišta pojedinih hrvatskih intelektualaca, pa i političara, koja se stalno ponavljaju, sramežljiva su, bojažljiva, zakukuljena i zamumuljena, jadna

Najvažnije pitanje u recentnoj hrvatskoj povijesti, pitanje svih pitanja jest: tko je, zašto i radi kojih ciljeva planirao, započeo i vodio srbijansko-hrvatski i crnogorsko-hrvatski rat 1991?

U ovom rukopisu nije, dakle, riječ o događajima tijekom hrvatskoga Domovinskog rata 1991–96, o hrvatskim propustima i greškama u tome ratu, dogovorima i sporazumima kojih se nitko nije držao, preusmjeravanju pošiljki oružja upućenih u ratna područja, užganoj ratnoj retorici, ekstremistima, hrvatsko-bošnjačkome sukobu u BiH, toj povijesnoj hrvatskoj i bošnjačkoj blamaži. U ovome članku ne zalazim ni u kršenja pravila međunarodnoga prava i nacionalnih kaznenih zakonika koji se primjenjuju u samu oružanom sukobu, tj. zločine protiv čovječnosti i zločine ratnoga prava za koja su odgovorni počinitelji, pojedinci ili zločinačke skupine. Želim odgovoriti na pitanje važno za povijest, za čitatelje rođene početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, za naraštaje koji dolaze: tko je prekršio temeljno načelo međunarodnoga prava o zabrani napadačkoga rata (agresije), radi kojih su ciljeva planirani, pripremani i započeti ratovi 1991? Za te zločine, koji se u međunarodnome pravu nazivaju zločini protiv mira, odgovorne su države, upravljačke, vojne i političke elite koje su u vrijeme agresije obnašale najvišu državnu vlast.

 

 

 


Tuđman i Milošević na sastanku u Karađorđevu, na kojemu je navodno, radi podjele BiH, nenaoružana Hrvatska dogovorila rat sa Srbijom, koja je kontrolirala četvrtu oružanu silu u Europi – JNA

 

 

 

Različita mišljenja o odgovornosti

U knjizi Rat koji nismo htjeli – Hrvatska 1991. (1999) sintetizirao sam različita mišljenja o odgovornosti za rat protiv Hrvatske 1991. Evo najvažnijih:

a) rat su planirale, pripremale i započele Srbija i Crna Gora, države-republike nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (krat. SFRJ), uporabom, među ostalim, oružanih postrojbi Jugoslavenske narodne armije (JNA),

b) odgovornost snose moćne i utjecajne europske države jer su željele zaposjesti područja ili kreirati sfere utjecaja u posthladnoratovskome razdoblju (gledište se temelji na uvjerenju da je područje bivše Jugoslavije geostrateški važno i nakon prestanka hladnoga rata),

c) odgovornost je na tajnim elitističkim organizacijama (primjerice, Trilateralnoj komisiji osnovanoj u Tokiju 1973, koja okuplja megaelitu iz tri velike regije, europske, američke i japanske, radi globalne svjetske reforme i stvaranja svjetske vlade).

Za nas su osobito zanimljiva, pa i provokativna, gledišta uvriježena u Srbiji o odgovornosti za rat 1991–96. države Hrvatske (hrvatskih nacionalističkih elita), koja je ilegalnim osamostaljenjem uzrokovala legitimnu intervenciju JNA i hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su željeli živjeti u državnoj zajednici sa svojom maticom, Srbijom. Za ilustraciju čini mi se pogodnim citirati srbijanskog akademika Vasilija Krestića, koji je u knjizi Genocidom do Hrvatske (1998) napisao:

„Imamo li pravo pitati se zašto je došlo do raspada Jugoslavije i zašto je došlo do rata između Hrvata i Srba na tlu bivše Republike Hrvatske? Nije li licemjerno postavljati pitanje tko je kriv za taj rat? Sva ta pitanja su izlišna kad se zna da su još u okvirima Socijalističke Republike Hrvatske, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan i iz godine u godinu, u samom Savezu komunista Hrvatske i pod njegovim okriljem, rasle društvene i političke snage koje su nalazile uporište u hrvatskom državnom i historijskom pravu. Kako su te snage rasle i jačale, tako su slabile pa se postepeno i kidale veze između Hrvata i Srba. Bilo je samo pitanje dana kada će doći do potpunog raskida u međusobnim odnosima.“

Službeni Beograd smatra da rata u Hrvatskoj, u međunarodnopravnome smislu (rata između država) nije bilo. Vodio se građanski rat u kojemu Srbija i Crna Gora nisu sudjelovale. Prema nekim piscima (i našim kolumnistima) posebice je odgovoran hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem dogovorio oružane sukobe radi podjele Bosne i Hercegovine (tzv. dogovoreni rat).

Teza o „građanskome ratu“

Apologija gotovo svih srpskih i crnogorskih optuženika pred Haškim tribunalom zbog zločina počinjenih u Hrvatskoj 1991–96. počivala je na tim tvrdnjama. Aktualni srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić tu je mantru opetovao u gotovo svim intervjuima o Hrvatskoj, prije negoli je preuzeo dužnost predsjednika Srbije. Građanski rat oružani je sukob velikih razmjera organiziranih nacionalnih, vjerskih, socijalno različitih skupina unutar granica jedne države radi osvajanja, održanja na vlasti ili radi odcjepljenja dijela državnog teritorija. U građanskome ratu nema strane agresije ni agresora. Građanski rat nije rat između država. S građanskim ratom u Hrvatskoj, tvrdi se u službenome Beogradu, Srbija nije bila ni u kakvoj vezi.

Ta gledišta dijele i pojedini hrvatski intelektualci. Poznati medijski komentator, primjerice, uz Domovinski rat stavljao je redovito pridjev takozvani, a jedan sveučilišni profesor nazivao je rat 1991. u Hrvatskoj nacionalističkom revolucijom.

Mogao bih navesti i drastičnija mišljenja koja izjednačuju obje strane u ratu u Hrvatskoj 1991–96, Hrvatsku s jedne, a Srbiju, Crnu Goru, JNA i pobunjeni dio hrvatskih Srba s druge. U izjavi za vojvođanske medije, primjerice, naš prijašnji predsjednik države Stjepan Mesić rekao je svojedobno da je rat 1991. počeo radi stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske, pa bi se Hrvati i Srbi jedni drugima morali uzajamno ispričati.

U jednome našemu dnevniku mogli smo pročitati: „Ako se bivši predsjednik Argentine privodi na sud zbog nezakonite prodaje oružja Hrvatskoj, zašto je tako čudno pozivati na sud one koji su ga u Hrvatskoj koristili?“ Gledište je toga kolumnista jasno: optužnice, po njemu, mogu prirodno očekivati svi hrvatski građani koji su sudjelovali u Domovinskome ratu.

Teza o „dogovorenome ratu“

Uz tezu o građanskome ratu često se kaže da je rat u Hrvatskoj 1991. i u Bosni i Hercegovini (BiH) 1992. bio dogovoreni rat između hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskoga Slobodana Miloševića.

Za ilustraciju čini se uputnim citirati nekadašnju glasnogovornicu Tužiteljstva Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju Florence Hartmann. U knjizi Milošević, dijagonala luđaka (1999) ona je potanko izložila gledišta o upletenosti hrvatskoga državnog vrha u kreiranje ratova na području bivše Jugoslavije 1991. Ključni je događaj za gospođu Hartmann sastanak Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u nekadašnjoj rezidenciji jugoslavenskoga predsjednika Josipa Broza Tita u vojvođanskom naselju Karađorđevo, 25. ožujka 1991. Poziva se na Stjepana Mesića, koji joj je u izravnom razgovoru rekao da mu je Franjo Tuđman, nakon povratka iz Karađorđeva, povjerio ovo:

„Nema potrebe za nikakvom obranom, vojska nas neće napasti. Milošević je to obećao. Bosna i Hercegovina se neće moći održati kao država i mi ćemo povratiti prostor Banovine Hrvatske i granična područja zapadne Bosne: Cazin, Kladušu i Bihać.“

Taj ulomak nije baš razgovijetan, ali upućuje na mogući sporazum dvojice državnika o ratu i podjeli Bosne i Hercegovine. Slobodan Milošević nije nikada potvrdio, pa ni u zatvoru Tribunala u Haagu, da je takav ugovor zaključio s hrvatskim predsjednikom, ali mu Florence Hartmann ne vjeruje. Smatra da je „kao bezobrazni pragmatik tražio saučesnike da bi lakše provodio svoju politiku“. A sudionici su mu mogli biti samo Hrvati. „Jedino je stav Hrvata, poticanih da ustraju u ujedinjenju svog naroda u jednu državu, mogao opravdati želju Beograda da ujedini sve Srbe u jednu državu i da se tako promijene unutarnje granice Jugoslavije“, zaključila je Hartmannova. „Parola ‘Svi Srbi u jednoj državi’, koja je postala osnova etničkog čišćenja, značila je za tog pragmatičnog političara (Miloševića) ujedno i ‘Svi Hrvati u jednoj državi’.“

Zbog toga je Milošević ponudio predsjedniku Tuđmanu, „svom omiljenom neprijatelju“, nagodbu po uzoru na sporazum Cvetković–Maček iz 1939. o autonomnoj Banovini Hrvatskoj unutar Kraljevine Jugoslavije. Ponudu je, piše Hartmannova, Tuđman objeručke prihvatio.

Tko je doista planirao i započeo rat u Hrvatskoj 1991?

Faktografija, autentični dokumenti, opetovane izjave brojnih hrvatskih političara, povjesničara i intelektualaca o agresiji Srbije i Crne Gore na Hrvatsku 1991, tvrdnje inozemnih državnika, publicista i analitičara o oružanome nasrtaju na Hrvatsku radi otimanja hrvatskoga teritorija, očigledno nisu dovoljne za srbijansku političku elitu, ali ni za pojedine hrvatske intelektualce. Naš povjesničar koji je čitao moju knjigu Rat koji nismo htjeli – Hrvatska 1991. zapisao je: da, neki u Hrvatskoj 1991. nisu željeli rat!

 

 


Ilija Garašanin

 

 

 


Vuk Stefanović Karadžić

 

 

 

 


Slobodan Milošević

 

 Premda je Hrvatski sabor još 2000. u Deklaraciji o Domovinskome ratu upozorio da „radikalna politizacija Domovinskoga rata i zabrinjavajuća polarizacija hrvatskoga društva oko toga prijete dalekosežnim posljedicama“ (u vrijeme donošenja te Deklaracije premijer je bio nekadašnji komunist, socijaldemokrat Ivica Račan), naša reagiranja na neprimjerena i neprihvatljiva srbijanska stajališta i gledišta pojedinih hrvatskih intelektualaca, pa i političara, koja se u nas stalno ponavljaju, sramežljiva su, bojažljiva, zakukuljena i zamumuljena, jadna.

Valja stoga ponovno izložiti činjenice koje kazuju tko je doista planirao i započeo rat u Hrvatskoj 1991, zašto, s kojim ciljem? Je li se rat mogao spriječiti ili suzbiti? Ako jest, tko je propustio priliku?

Ideološki korijeni rata

Gledišta o građanskome ratu ili o dogovoru i savezu Milošević–Tuđman kao potki i vrelu ratova u Jugoslaviji, u Hrvatskoj 1991. i u Bosni i Hercegovini početkom 1992, naposljetku i Kosovskoga rata, ne uklapaju se u povijesnu faktografiju vezanu uz raspad bivše jugoslavenske države. Činjenice su drukčije.

Iz obilja podataka evo nekoliko važnijih.

Ideološki i politički korijeni oružane agresije na Hrvatsku 1991. vuku se još od sredine 19. stoljeća. Mogu se naći u pisanim djelima srpskih političara i književnika koji su smatrali da su svi slavenski narodi na jugu Europe Srbi pa bi valjalo proklamirati veliku srpsku državu. Ilija Garašanin (1812–74), ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, pisao je: „Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje je okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice“ (1844), Nikola Stojanović (1880–1965), političar i nakladnik: „Hrvati nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu – srpska narodnost“ (1902), Vuk Karadžić (1787–1864), lingvist i historičar: „Pouzdano je poznato da Srbi nastavaju… Slavoniju, Hrvatsku (Tursku i Hrvatsku Krajinu), Dalmaciju i čitavo jadransko primorje gotovo od Trsta pa sve do Bojane“ (1849). Tako su pisali i autori srbijanskih udžbenika Vladimir Karić, Milan Ubavkić, Mihailo Jović i dr. Ta je ideologija svoj moderan izraz našla u čuvenome Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), u predvečerje srpsko-hrvatskoga rata 1986, u kojemu je, među ostalim, istaknuto:

„Sve nacije (u SFR Jugoslaviji – op. D. R.) nisu ravnopravne: srpska nacija, na primjer, nije dobila pravo na vlastitu državu… Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda… njegovo je povijesno i demokratsko pravo.“

 

 


Četnici i pripadnici JNA u Vukovaru. Ako je rat bio dogovoren – kako objasniti razaranja, ubijanja i protjerivanja na tisuće ljudi u Hrvatskoj?

 

 Srbijanski političar Ivan Stambolić (kojega su nakon njegova sukoba s Miloševićem oteli i mučki ubili srbijanski mafijaši) u knjizi Put u bespuća (1955) nazvao je Memorandum SANU „rekvijemom za Jugoslaviju“ i „zloslutnim znakom narastajućega nacionalizma, jer je najveću naciju u zemlji (srpsku – D. R.) pretvorio u najopasniju“.

Stvaranje Jugoslavije 1918.

U ovome članku, ograničenom opsegom, nije moguće potanko izložiti sve činjenice važne za pojašnjenje stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918, tj. „prve“ Jugoslavije. Motivi triju naroda (u ono doba nisu se priznavale, kao posebne nacije, crnogorska i makedonska, a ni muslimanska) bili su različiti. Hrvati i Slovenci ušli su u zajedničku državu sa Srbima, među ostalim, strahujući od talijanske i austrijske otimačine vlastitoga teritorija. Srbi su, pak, našli svoj interes u novoj državi, jer su se u njezinim granicama okupili gotovo svi Srbi. Razlikovali su se i pogledi na ustroj države, od hrvatskih (i slovenskih) koncepcija o federaciji i konfederaciji do srbijanskog ustrajavanja na unitarnoj državi, koji će sve do izbijanja Drugoga svjetskog rata snažno destabilizirati zajedničku državu.

 

 


Memorandumske ideje i dalje žive među srpskim intelektualcima

 

 

Korijeni raspada SFR Jugoslavije

Tijekom Drugoga svjetskog rata Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) postavilo je 1943. političke i pravne temelje unutarnjeg uređenja „druge“ jugoslavenske države na federalnim načelima (u međunarodnim odnosima država Jugoslavija je trajala u kontinuitetu od 1918. do 1991). Čvrsto se vjerovalo da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješeno, pa je proklamiran slogan bratstva i jedinstva naroda kao temelj novih odnosa. U ranom razdoblju uspostavljanja okrutne revolucionarne partijske i policijske komunističke diktature, u zemlji tek izašloj iz rata, nije zabilježen nijedan ozbiljniji međunacionalni sukob unutar vladajuće političke elite (u Komunističkoj partiji Jugoslavije), ni u federaciji ni u republikama.

Različiti interesi federalnih republika (naroda), osobito u području gospodarstva (primjerice, gunđanje Slovenaca zbog istih plaća u toj federalnoj jedinici kao u ostalim dijelovima Jugoslavije i njihove težnje da se emancipiraju od federacije) i kulture, postupno su izbijali na površinu, izazivajući nemir u političkome (partijskom) i državnom vrhu države.  

 


Ivan Stambolić – ubijen nakon sukoba s Miloševićem

 

 

Početkom 1958. u jednopartijskoj je Jugoslaviji, još stegnutoj policijskim mjerama, progonima i totalnim nadzorom građana, u Sloveniji, u Trbovlju, buknuo, nezamisliv u ondašnjem sustavu vlasti, štrajk rudara (smatralo se da štrajk radnika nije moguć u sustavu samoupravljanja poduzećima, jer radnici tobože nemaju protiv koga štrajkati). Pukotine izazvane interesima različitih nacija okupljenih u federaciji prvi put izbile su na vidjelo.

Titova ostavka

Naši stari komunisti iznenadili su se kada je objavljeno (Duško Bilandžić u knjizi Hrvatska moderna povijest, izd. 1999) da je jugoslavenski predsjednik i diktator Josip Broz Tito dva puta nudio ostavku na sve svoje funkcije tijekom tajnoga sastanka Izvršnoga komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (najvišeg i najutjecajnijeg političkog tijela u Jugoslaviji) 14, 15. i 16. ožujka 1962, ljutit, jer su se republike međusobno svađale. 

U lipnju 1967. Milovan Đilas, rigidni komunistički vođa koji je poslije postao najpoznatiji jugoslavenski disident i liberal, u britanskom književnom magazinu Encounteru objavio je svetogrđe:

„Različite je jugoslavenske nacionalnosti zbližio i na okupu držao strah od vanjske agresije ili od imperijalizma, u prvome redu Turskog i Habsburškog Carstva, potom nacističke Njemačke i fašističke Italije, a poslije neko vrijeme Staljinove Rusije. No sada nema takvih prijetnji; nitko nema nikakve planove s ovom zemljom. Posve je prirodno da Slovenci, Hrvati, Makedonci i dr. žele potvrditi vlastiti identitet i kulturnu nezavisnost.“

 

 


Florence Hartmann vjeruje jedino Stipi Mesiću

 

 

Poslije Titove smrti (1980) potmuli hropac Jugoslavije već se sasvim jasno čuo. Na smrt države upozorila je javno američka obavještajna služba (ocjene i prognoze CIA-e bile su objavljene u ondašnjemu jugoslavenskom tisku, jedino je pogrešno prognozirano vrijeme raspada). Od tri stupa na kojima je počivala država dva su pala: J. B. Tito i Savez komunista Jugoslavije (Komunistička partija Jugoslavije) nakon raskola u siječnju 1990. Ostala je još samo JNA.

Politički i državni vrh Srbije znao je (a znali su i najviši politički dužnosnici u ostalim federalnim republikama) za dezintegracijske procese u zemlji i skori kraj države, pa je zajedno s intelektualnom srbijanskom elitom (okupljenoj u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti) započeo pripremati plan o Srbiji u postjugoslavenskome razdoblju. Valjalo je ostvariti jedan od temeljnih državnih i nacionalnih ciljeva radi kojega su Srbi ušli u Jugoslaviju 1918: sačuvati ili uspostaviti državu u kojoj će živjeti svi, ili velika većina Srba, i u kojoj će se na izborima odlučivati prema načelu „jedan čovjek – jedan glas“.

Taj se cilj mogao ostvariti – teorijski gledano – uspostavom unitarne države ili stvaranjem nove Jugoslavije (Velike Srbije) sa svim područjima u kojima žive Srbi. Prva se varijanta smatrala neprihvatljivom zbog lošeg iskustva nesrpskih naroda u monarhijskoj Jugoslaviji između dva svjetska rata, pa je izabrana druga.

 

(nastavlja se u sljedećem broju Vijenca)

* * *

Glas „Druge Srbije“

U našim tiražnim medijima, koliko znam, prešućena je izjava gospođe Sonje Biserko, predsjednice Helsinškoga odbora za ljudska prava u Srbiji, da Srbima u Hrvatskoj nedostaje hrabra elita koja bi za događaje devedesetih godina prošloga stoljeća ukazala na odgovornost Beograda, „ali i Srba u Hrvatskoj“! Glas „Druge Srbije“, međutim, u nas se ne čuje.

Žalosna prilagodba

Pročitao sam u jednome časopisu ovo:

U udžbeniku Snježane Koren Povijest 8, u izdanju 2004, na str. 50, ispod slike jugoslavenskoga kralja Aleksandra piše da je „bio jedan od glavnih nositelja velikosrpske i unitarističke politike“. Tri godine poslije, u izdanju 2007, na str. 63, uz istu sliku nema ni traga velikosrpskome atributu. Navodi se da je Aleksandar kao regent vladao „umjesto svog bolesnog oca i prvog jugoslavenskog kralja Petra. Ubijen je 1934. u atentatu što su ga prigodom njegova državnog posjeta Francuskoj organizirali ustaše“.

Segregacija u Podunavlju

Nedavno je u Jutarnjemu listu (28. kolovoza 2013) objavljeno da djeca iz srpske zajednice u hrvatskome Podunavlju ne uče o Domovinskome ratu, nego se u školi odgajaju u srpskome etničkom duhu. Citiran je jedan od čelnih političara srpske nacionalnosti u Hrvatskoj: „Mi imamo naše udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način (u hrvatskome Podunavlju – op. D. R.), drugačiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat.“ I onda se čudimo što je srednjoškolska mladež nedavno u Vukovaru na košarkaškoj utakmici europskog prvenstva za juniorke gromoglasno navijala za reprezentaciju Srbije i skandirala „Ovo je Srbija!“.

 * * *

 

Vijenac 513

513 - 31. listopada 2013.

Klikni za povratak