Vijenac 512

Književnost

Razgovor: Mia Pervan, prevoditeljica, dobitnica Nagrade Josip Tabak za životno djelo

Prevoditeljska je sudbina samoća

Martina Prokl Predragović

Prevođenje je analitičko-sintetički posao. Prvo uz rječnike i brojne referencije analizirate tekst, a zatim ga sintetizirate i taj čin sintetiziranja čin je su-stvaranja / Za podizanje kakvoće prijevoda u nas valjalo bi sustavnije obrazovati mlade nadarene ljude, u tom smislu uvelike kasnimo za Europom i Amerikom

 

Mia Pervan dobitnica je ovogodišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za životno djelo. Vrsna je prevoditeljica tijekom bogate karijere na hrvatski jezik, ponajprije s engleskog i francuskog, prevela važne naslove velikih imena svjetske književnosti, kao što su Thomas Hardy, Antoine de Saint Exupéry, Saul Bellow, William Wordsworth, I. B. Singer, W. B. Yeats, Gustave Flaubert, Paul Auster, Terry Eagleton, te nekoliko značajnih irskih suvremenih pisaca i druge. U Zagrebu s uglednom prevoditeljicom razgovaramo o položaju prevoditelja danas u Hrvatskoj, o vrsnoći prijevoda, o mladim prevoditeljima, o njezinim dosadašnjim i novim prevoditeljskim izazovima.

 

 

 

 

 

 

Gospođo Pervan, nedavno ste dobili nagradu za životno djelo u području prevođenja. Što vama znači ta nagrada?

Ta mi nagrada mnogo znači! Vrlo je važna, nosi dično ime Josipa Tabaka, koji je uz Isu Velikanovića doajen hrvatskoga prevodilaštva. Premda je to nagrada koja, na neki način, zaokružuje moje djelo, ipak se nadam da ću u nj uspjeti ubaciti još nekoliko prijevoda. No postoje i nagrade koje su došle od sasvim nepoznatih ljudi, od kojih nikada ne biste očekivali dobiti poruku kako su čitali knjigu u vašem prijevodu koji im se veoma svidio. To ne mora biti objektivno, ali godi, jer jednom kad knjiga ode u svijet, tada ni autor ni prevoditelj ne znaju u čije će ruke dopasti. Dakle, to je terra incognita, i kad iz te nepoznate zemlje dobijete poruku, iznenađenje je još veće.

Pogotovo što vam je, kako volite reći, Sveti Jeronim u nasljeđe ostavio sudbinu pustinjaštva i samoće.

Naravno, prevođenje je samotnički, pustinjački posao, zato nam je pustinjak Jeronim zaštitnik. Svi mi prevodimo u samoći, što je katkad vrlo lijepo, no katkad i previše samotnički. No to je tako, i ja sam ustrajala. Okolina u kojoj sam odrastala bila je vrlo poticajna. Otac mi je bio arhitekt, majka profesorica, tako da sam bila izložena svim umjetnostima od najranijega djetinjstva.

Među vašim su prijevodima i one knjige koje smo svi čitali. Što vam se svih ovih godina rada i prevođenja nametalo kao najveći izazov?

To uvijek ovisi od djela do djela, naravno. Ako vam je dopušteno birati što ćete prevoditi, tada, naravno, birate po svome ukusu, no to se rijetko dogodi. Jedan od mojih najranijih prijevoda, po kojemu me ljudi obično poznaju, onaj je Maloga princa, premda sam poslije prevela mnogo toga. Mali princ, knjiga koju smo, kako kažete, svi čitali, upravo ove godine slavi sedamdesetu godišnjicu prvog izdanja. Moj prijevod je prvi na hrvatski jezik, nakon mene mnogi su drugi prevodili tu knjigu, tako da sada na tržištu imamo sedam verzija. Od zahtjevnih prijevoda spomenula bih još Književnu teoriju Terryja Eagletona. Bilo bi još toga, ali svakako je najveći i najvažniji izazov u mom dosadašnjem radu roman Balthazar iz Aleksandrijskog kvarteta Lawrencea Durrella. Durrella smatraju engleskim Proustom, jezik mu je krasan, lirski, ali slojevit, pun dvoznačnosti koje je teško pretočiti u prijevod. No trudila sam se što sam najbolje mogla. Bilo je teško prevoditi, bio je to velik izazov, no i velik užitak. Jer prevođenje je, zapravo, analitičko-sintetički posao. Prvo, uz rječnike i brojne referencije analizirate tekst, a zatim ga sintetizirate i taj čin sintetiziranja čin je približavanja su-stvaranju. Vi stvarate iz već stvorenoga, znači vi ste autorov su-stvaratelj. Mogla bih ovdje spomenuti još mnogo toga. Da ne bi zvučalo kao hvalisanje, valja reći da je u tom moru bilo i promašaja. U jednom od prvih romana bila sam prevela pony express kao ekspresni poni, a riječ je bila o brzom vlaku!

Unatoč svemu, prevođenje je i dalje vrlo podcijenjen i potplaćen posao.

Vrlo podcijenjen i sramotno plaćen, no to je već postao lajtmotiv svih prevoditelja. Od prevođenja ne može se živjeti, to je tek džeparac uz neki stalniji posao.

Zašto je važno prevođenje?

Posao prevoditelja zaista je odgovoran i važan posao. Preduvjet za takav posao apsolutno je široko obrazovanje, otvoren um, podrobno poznavanje vlastitog jezika, kao i jezika s kojega prevodite. Također je nužno poznavanje kulture vlastitog jezika, no još i više kulture jezika s kojega prevodite. Znači, to su ti izvanjezični čimbenici koji utječu na oblikovanje prevoditelja. Vi morate u svakom trenutku znati određene povijesne datosti, morate znati kulturne odrednice koje su obilježja pojedine nacije. Ne smijete nikada izostavljati ili preskakati ono što vam je teško, a što se tiče samoga fizičkog napora, to su sati i sati sjedenja, pri čemu vam propada kralježnica, noge, vene, oči, i ostalo. Jer stalno živite u procijepu između dvaju svjetova, dvaju načina imenovanja i doživljavanja svijeta. Dubrovačke dragomane, interprete i prevodioce, koji su u stara doba putovali po Europi, osobito u Tursku i Mletke, stari su Dubrovčani nazivali mladićima jezikâ, tako da smo mi prevodioci čeljad jezikâ, prema tome s kojih jezika prevodimo. Jedna uzrečica kaže da je čovjek koji govori dva jezika izgubio dušu. Živi u tom procijepu između svjetova, u nekoj vrsti limba, u kojemu čeljad od jezikâ gubi dušu, ali je pritom i nalazi. A osim što gubi dušu, gubi i tilo, rekli bi Dalmatinci, zbog svih tih pratećih neprilika i boljki.

Postoji li onda ipak neprevodivo?

Naravno da postoji. Potpuno neprevodive stvari, nažalost, postoje. I utoliko su prevodioci, kao što je nedavno u jednom intervjuu rekla izvrsna prevoditeljica Truda Stamać, koju iznimno cijenim, takvi kakvi jesu. Truda je za sebe rekla da je drska i ohola. Zašto? Zato što radi ono što je nemoguće, jer savršenstvo ne postoji. Uvijek vas nešto ograničuje. U proznom tekstu je to mnogo lakše, ili samo lakše, ali je teško prevoditi poeziju i dijalekt, to su dva najveća izazova. U poeziji ste uvijek ograničeni, jer morate poštovati rimu, ako je poezija rimovana, morate poštovati metar i metaforu, ne smijete je mijenjati, ili tek u krajnjim slučajevima, a u dijalektu je to naravno teško jer se jezik neprestano mijenja. Primjerice, ja imam nekoliko rječnika slenga, od prije dvadeset-trideset godina kao i sadašnje rječnike, jer i sleng se mijenja, jezik se mijenja. Premda se hrvatski jezik mijenja u smjeru koji baš i nije lijep, jer smo dopustili da nam na velika vrata uđu anglizmi, kojih je danas pun jezik, pa se čak i mi, koji smo čeljad od jezikâ, koji put poslužimo njima. Pritom smo u jezik pustili i kojekakve druge nakaradnosti, protiv kojih se pogotovo profesorica Opačić donkihotovski bori, na čemu joj svaka čast. Iso Velikanović, jedan od dvojice velikana koje sam bila spomenula na početku razgovora, na vrlo lijep način opisao je prevoditelja i njegovu dužnost. Velikanović, onako poetski, kaže da prevoditi znači u zlatnu čašu vlastitog jezika pretakati tuđe vino. I Velikanović je zaista to vino pretakao na maestralan način, a pritom budućim naraštajima ostavio bogatstvo jezika, riječi koje su se asimilirale u hrvatski jezik i postale dio hrvatskoga književnog blaga.

Koliko ste zadovoljni onime što se, i koliko, danas u nas prevodi? I koji su to važni naslovi koje smo, svojevremeno i sada, propustili prevesti?

Prevodi se i dobra književnost, ali ne dovoljno, tako da i to malo dobre nestaje u poplavi bezvrijedne. Kao odgovor na vaše pitanje, spomenula bih zanimljiv podatak. Naime, Miltona je davne 1827. na kajkavski preveo I. Krizmanić, prvi hrvatski prevodilac s engleskoga jezika. Taj je Krizmanićev prijevod u rukopisu čuvan u NSB-u da bi 2005. bio ponovno tiskan i objavljen. I to je sve što od velikog Miltona danas imamo. Doista bi se valjalo upustiti u golem posao prevođenja Miltona. Osim toga, tu su i engleski romantičari. Primjerice, i Shelley i Coleridge samo su dijelom prevedeni, a Coleridge je bio i veoma važan teoretičar. Ima još i nekoliko neprevedenih klasika engleske književnosti. Tu je i ep Edmunda Spensera, The Faerie Queene. Iz američke književnosti, ostao je nepreveden mali zanimljiv Hemingwayev roman, A Mouveable Feast. I Durrell ima krasan mali roman, A Smile in the Mind’s Eye, koji je također, nažalost, nepreveden. Nismo preveli ni neke sjajne biografije velikih pisaca. Primjerice, sjajnu biografiju Virginije Woolf iz pera njezina nećaka Quentina Bella. Postoji i izvrsna Joyceova biografija, koju je napisala njegova životna suputnica Nora Barnacle – vrlo zanimljivo štivo. Prijevodom je slabo zahvaćena i epistolarna proza velikih pisaca. Netko mi je nedavno spomenuo i mali komorni roman Lillian Hellman, Scoundrel Time, koji se bavi vremenom makartizma u Americi. Neke bi postojeće prijevode trebalo revidirati. Tu je i priličan broj neprevedene literature koja se bavi antikom. Uvijek me oduševljavao francuski povjesničar Paul Veyne i njegova knjižica Les Grecs ont-ils cru à leurs mythes, kao i zgodna knjižica priča o grčkim izvorima Jean-Pierre Vernonta. Usto, Treći program Hrvatskoga radija donedavno je u svom programu dosta pozornosti posvećivao književnost u prijevodu, što je nama prevoditeljima bila odlična prilika da damo na čitanje zanimljive ulomke iz svojih tekućih prijevoda, čime smo informirali čitatelje o tome što će moći uskoro čitati. Bio je to divan prozor u svijet koji je, nažalost, sada poprilično smanjen.

Kakva je hrvatska prevoditeljska scena? Kakvi su mladi prevoditelji?

Hrvatskom prevodilačkom scenom vladaju sjajni prevodioci, neću ih imenovati jer mi ne bi bilo milo ispustiti pokoje dično ime, ali na toj sceni ima i nevježa čije je prijevode ponekad prava muka čitati. Dio tog problema ide na dušu nakladnicima. A recenzija prijevoda ne postoji. Ako itko u nekakvu prikazu ikad i spomene prevodioca (tekst se prema takvima sam preveo!), označit će njegov rad pridjevima pitak i slično, ili će se zapitati kako taj tekst zvuči u, recimo, dijalektu (što se meni jednom dogodilo u prikazu jednog kritičara mojega prijevoda romana eminentnog irskog stilista koji piše oglednim engleskim standardom!). Za ozbiljnu evaluaciju teksta valja se upuštati u dublju analizu obaju tekstova, izvornika i prijevoda, a to je zahtjevan i nezahvalan posao. Za podizanje kakvoće prijevoda u nas valjalo bi sustavnije obrazovati mlade nadarene ljude koji su spremni prihvatiti se teškog i neunosnog posla. Ima fakulteta na kojima je kolegij književnog prevođenja uveden u kurikulum, a i Društvo hrvatskih književnih prevodilaca organizira kraće tečajeve prevođenja. No to nije dovoljno. Ionako uvelike kasnimo za Europom i Amerikom u tom smislu, kasnimo desetljećima, a poduka mladih je itekako važna. Istina je da nitko nikoga ne može naučiti pisati ili prevoditi u onom najvišem smislu, ali je istina i da mladima možemo dati korisne smjernice do kojih smo mi, stariji, dolazili vlastitim trudom, učili se na vlastitim pogreškama. Uz takve bi kolegije valjalo uključiti studij hrvatskog jezika, jer je istančano poznavanje jezika na koji prevodimo ponekad i važnije od poznavanja jezika izvornika. A hrvatski je jezik nažalost nedovoljno zastupljen u našem srednjoškolskom obrazovanju.

Vijenac 512

512 - 17. listopada 2013. | Arhiva

Klikni za povratak