Vijenac 512

Književnost

MEĐIMURJE NA KARTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: KRISTIAN NOVAK, ČRNA MATI ZEMLA

Potraga za izgubljenim sjećanjem

Strahimir Primorac


Kad mi je u ruke dospio roman Kristiana Novaka Črna mati zemla, autorovo mi ime nije mnogo govorilo. U kratkoj biografskoj bilješci u knjizi stoji da je rođen u Baden-Badenu 1979, da je diplomirao kroatistiku i germanistiku u Zagrebu, gdje je i doktorirao na studiju lingvistike. Sada je zaposlen na Odsjeku za kroatistiku riječkoga Filozofskog fakulteta, a glavna su mu istraživačka područja povijesna sociolingvistika, višejezičnost i nacionalni identitet. Lani je objavio opsežnu studiju Višejezičnost i kolektivni identitet iliraca, a još 2005. izašao je njegov mladenački roman Obješeni. E, taj me zadnji podatak baš zatekao (kako da to ne znam?!), jednako kao činjenica da u tom istom Kristianu Novaku nisam prepoznao – premda sam relativno dobro upućen u sport – našeg dugogodišnjeg reprezentativca u karateu, s nizom svjetskih i europskih odličja. Ali naravno, što se Obješenih tiče, nije posrijedi nikakav misterij, nego naša stvarnost. Novakov prozni prvenac objavljen je naime u sklopu čakovečke biblioteke Insula u kojoj se tiskaju knjige međimurskih autora, a zna se: ono što nije objavljeno u Zagrebu, kao da i nije objavljeno.

Na autorovim internetskim stranicama mogu se pročitati autobiografske bilješke, povijest nastajanja romana Črna mati zemla ili način na koji je surađivao s urednikom knjige Krunom Lokotarom. Vrlo je zanimljiv i poučan njihov dijalog temelj kojega su urednikove primjedbe o preopširnosti i prisutnosti znanstvenoga diskursa u rukopisu, sugestija da „ubaci koju elipsu, nedorečenost, ekspresiju koja ostaje visjeti u zraku“. Pa iako je Novak bio vrlo kooperativan u tom pogledu, u tekstu se mjestimice osjeća da bi na ekonomici izraza i selekciji građe još trebao poraditi.

Formalno, roman Črna mati zemla sastoji se od tri dijela te Proslova i Epiloga. Kratki Proslov neka je vrsta okvirne priče u kojoj se pseudoznanstvenim stilom opisuje kako se u kratkom vremenu sredinom 1991. u selu na obali Mure zbilo osam samoubojstava. Pritom se navode imena i prezimena te godine njihova rođenja i smrti (u trećem dijelu romana svi se oni pojavljuju kao likovi). Zatim se govori o tome kako je dvadeset godina poslije taj slučaj postao predmet znanstvenog istraživanja, i kako je, među ostalim, golema većina ispitanika navela da je sva ta samoubojstva na tajanstven način uzrokovao tada sedmogodišnji dječak M. D. Na samu kraju istraživanja, na adresu jedne od voditeljica projekta stiže opsežan rukopis koji je potpisao sam M. D. i u kojem opisuje što se dogodilo u njegovu djetinjstvu.

Radnja romana nije izložena u vremenskom kontinuitetu, mjesto zbivanja također nije isto, a različite su i pripovjedačke perspektive. Prvi dio, Sakupljači sekundarnog otpada, zbiva se 2011. u Zagrebu, a pripovjedač je neutralan, u trećem licu jednine. Radnja drugog dijela, Kako nacrtati ućomas, događa se 1988, a trećeg, Kutija za bijes, sredinom 1991 – u oba slučaja u fiktivnom selu u gornjem Međimurju, a pripovjedač je romana i ujedno njegov glavni junak tridesetogodišnji ambiciozni pisac Matija Dolenčec, u Proslovu spomenut kao dječak M. D. U prvom dijelu opisuje se Matijina dvostruka kriza: spisateljska – on je svjestan da je rukopis njegove treće knjige loš, i ljubavna – njegova djevojka shvaća da s njim nešto nije kako treba jer izmišlja svoju prošlost i laže joj o njoj. Matijina su sjećanja na rano djetinjstvo rastrgana, on se iz toga doba zapravo ničega ne može sjetiti pa zato i izmišlja priče. Starija sestra konstatira da je „zaključao“ sve ono strašno što se zbivalo prije nego su iz sela prešli u Zagreb, i da mu je to vjerojatno pomoglo da preživi. Suočava se s mogućnošću da je ono što je dosad napisao možda samo produkt potrebe da je morao smisliti neko sasvim drukčije djetinjstvo od onoga kakvo je doista bilo. Našavši se pred zidom, Matija shvaća da mu više nije životno važna „još samo jedna dobra knjiga“ – važnije je ne bježati više od sama sebe, od stvari koje je davno sakrio, pomiriti se s njima i prihvatiti ih kakve su doista bile.

U drugom i trećem dijelu romana Matija uspijeva izaći iz „svog nekog balona“ u koji se bio sklonio, pobijediti sindrom potisnutog sjećanja i rekonstruirati neobične, „dijelom i jezive događaje svog djetinjstva“. Očevu smrt doživio je kao traumu, u neko vrijeme učinilo mu se da je on kriv što se to dogodilo njegovu roditelju, a u komunikaciji s odraslima doživio je nerazumijevanje i nemušte reakcije koje su ga još više zbunjivale. Djeca ga počinju izbjegavati, brutalno mu se rugati, priređivati mu neugodnosti i ponašati se nasilno pa se Matija sve više osamljuje. Novak je u ovom dijelu romana, da bi naglasio strahove dječaka i jezu atmosfere, vrlo efektno uveo u igru elemente uglavnom lokalnih legendi i predaja, dodajući im ponešto i sam. Dječaku se tako u glavi miješaju zbilja i bakine priče o strašnim „svečarima“, o murskim deklicama koje su mladiće povlačile na dno rijeke, o curici iz pjesmice čiji se otac utopio u Muri, o dvojici demona s kojima trajno ratuje. Stravu koja ispunjava prostor dječakova ranog djetinjstva podcrtava i naslov romana.

U trećem dijelu pripovijeda se o seriji samoubojstava koja su zaredala u selu upravo u vrijeme kad se raspadala Jugoslavija i počinjao rat. No rat je kod Novaka prisutan samo kao naznaka nekih važnih „vanjskih“ zbivanja koja se sela zapravo ne tiču, a u središtu je već patološki uznapredovalo Matijino uvjerenje da je kriv ne samo za očevu smrt nego i za sva samoubojstva u selu jer mu se čini da već i samom pomisli ili ljutnjom može prouzročiti smrt neke osobe. Matiju sada izbjegavaju ne samo vršnjaci nego i stariji ljudi, a izlaz iz te nepodnošljive situacije majka pronalazi u napuštanju sela i odlasku u Zagreb.

U našoj književnoj geografiji Črna mati zemla snažno podcrtava Međimurje, ne samo zbog toga što nam pisac stiže iz toga kraja, što se temeljni dio radnje njegova romana zbiva u tom prilično samozatajnom dijelu Hrvatske nego i zbog toga što Novak u svoju prozu odlučno uvodi kajkavski. Standardnim hrvatskim napisan je prvi dio, a kajkavski je u dijalozima u drugom i trećem dijelu romana, gdje prirodno diše u svom seoskom ambijentu. Novak napominje da to nije „književni kajkavski“, da upotrijebljeni idiomi „ne odgovaraju ni jednom konkretnom mjesnom govoru u Međimurju“, ali da se „vodio gornjomeđimurskim govorima“. Mislim da se možemo složiti i s njegovom napomenom da kajkavski ima veliki kapacitet „za ozbiljnu emociju, pa i tragiku“ uz otprije poznate mogućnosti za izražavanje konfliktnoga i komičnoga. Nekajkavcima je autor, za lakše razumijevanje, ponudio i mali Rječnik kajkavskih izraza i frazema.

U cjelini gledano, Kristian Novak napisao je respektabilno djelo, a sve njegove učinke možda i ne možemo sagledati u ovom trenutku.

Vijenac 512

512 - 17. listopada 2013.

Klikni za povratak