Vijenac 505

Tema

Procesija Za križen – svjetski fenomen nematerijalne kulturne baštine

Stoljeća pokore na Hvaru

Antonija Zaradija Kiš

Doživjeti procesiju znači proživjeti pet stoljeća, a možda i više, i nositi je u srcu ostatak života, jer svaki njezin segment, od križa pokrivena prozirnim velom, preko bosonoga križonoše, njegove pratnje s velikim feralima, pjevača, redara i bijelih bratimskih odora, pronositeljica duhovnoga mira, čistoće i savršenstva, daje cijeloj povorci uzvišene nebeske odbljeske vječnosti i duboke patnje. Taj je pučki fenomen doživio vrsnu prezentaciju u knjizi fra Bernardina Škunce

Prije više od tri desetljeća fra Bernardin Škunca podario je hrvatskoj znanosti knjigu pod naslovom Štovanje Isusove Muke na Hvaru, koja je zaokružila njegovo višegodišnje istraživanje posebnoga fenomena hvarske pučke pobožnosti, ali i iznimna dijela povijesti hrvatske kršćanske duhovnosti, koja „po prvi put ex professo obrađuje taj predmet u našoj Crkvi i našoj bogoslovnoj znanosti“, zapisao je fra Karlo Jurišić u prikazu knjige te davne 1981. godine (Bogoslovna smotra, 50/1, str. 149–151). Autor zasigurno nije ni slutio da će upravo hvarski pučki fenomen, koji je tada znanstveno obuzimao cijelo njegovo biće, a zaokuplja ga i danas, među prvima ući na popis UNESCO-ove zaštićene nematerijalne kulturne baštine. Stoga i ne čudi nasušna potreba za novim izdanjem knjige, koja je ugledala svjetlo dana ove 2013. uz proslavu autorove Zlatne mise, 28. travnja u crkvi Sv. Frane u Zadru. Ovo drugo izdanje prvotne knjige, u stanovitoj je mjeri preinačeno, tekstološki dorađeno, likovno znatno obogaćeno i onaslovljeno Za Križen na otoku Hvaru. Već na prvi dodir ova nas monografija zadivljuje izgledom, vrhunskim oblikovanjem, sjajnim fotografijama, ali i biranom hrvatskom riječju – važnim čimbenicima za potpunije sagledavanje i bolje razumijevanje fenomena hvarske pučke pasionske pobožnosti, koja je s neobičnom snagom vjere uravnotežena s crkvenim bogoslužjem.

Pribilježbe za nošenje križa u hvarskoj procesiji sežu čak do 2043. g.

Put dug dvadeset i pet kilometara

Kroz tri ključna dijela monografija objedinjuje širok raspon hvarskih križnih ophodnji, ističući zaokupljenost raznih znanstvenih disciplina ovom društvenom pojavom, počevši od vjerskih promišljanja preko liturgijskih i pučkih analiza do vjerničkih i životnih predodžbi u kontekstu antropoloških diskursa – sve to kroz pasionske znakove i njihovu simboliku, melodiju i ritam te molitvu uz oscilirajuća raspoloženja od boli i plača do radosti i ushita. Neodoljiva vizualna sastavnica knjige i izražena duhovna proživljenost potiče svakog čitatelja da se priključi procesiji Za Križen ovoga puta na jedan drukčiji, knjiški i znanstveni način. Ova začudna monografija o duhovnom, kulturnom i društvenom nasljeđu otočke pučke pobožnosti, koju nam predočuje naš najveći znalac hvarske pasionske baštine, fra Bernardin Škunca, analizira pučki duhovni fenomen koji je postao vjerskim, kršćanskim i kulturnim identitetom otoka Hvara, posebice njegova središnjega dijela. Put procesije Za Križen dug 25 km kojega predvode hvatske bratovštine, „organizirane društvene matice u kojima se čovjek mogao osjećati zaštićen i poštovan“, već pet stoljeća ispunjava njezine sudionike najuzvišenijim ljudskim osjećajima pokore, boli, tuge i naposljetku radosti kroz noć Velikoga četvrtka na petak. Tajnu trajnosti običaja valja tražiti ponajprije u snazi nasljedovane vjere, ključnoj sastavnici živoga bića Hvarana, a time i u vječnom i strogom ponavljanju obreda, ali i u duhovnoj radosti, koja se kroz cjelonoćni pokornički hod gradi i očituje u jutarnjoj završnici i u završnim stihovima.

Jedinstvene procesije

Ponavljanje je graditelj tradicije, koja oblikuje nacionalni identitet prepoznat danas u stvaranju UNESCO-ova popisa svjetske nematerijalne kulturne baštine na kojemu se hvarska procesija Za Križen pojavila već 2009. (netom nakon pristupa Republike Hrvatske Međudržavnom odboru za očuvanje nematerijalne svjetske baštine), istodobno kad je i hvarsko Starogradsko polje, koje se prostire na dužini od 6 km od vrboske do starogradske uvale, zbog najbolje sačuvane antičke parcelizacije terena na Mediteranu, ušlo na listu zaštićene UNESCO-ove materijalne baštine. Jedinstven spoj materijalnoga i nematerijalnoga te kulturnoga i duhovnoga nasljeđa, koje je na istom prostoru zaštićeno najvišim humanim kodeksom vrednovanja baštine, zasigurno pripada među važne poticaje oblikovanja ove monografije u 21. stoljeću, što saznajemo iz njezina uvoda, ali i iz prvih rečenica središnjega trećega poglavlja onaslovljena Procesija Za Križen.

Kroz prvu sadržajnu cjelinu, koja se odnosi na povijesni tijek i raščlambu hvarske pasionske tradicije, upoznavanje započinje Povijesnim okvirom štovanja Isusove Muke na otoku Hvaru, poglavljem u kojem razotkrivamo važna društvena gibanja (hodočašća, križarski ratovi, prosjački redovi i sl.) na protegu od 11. do 14. stoljeća kao ključne oblikovne sastavnice u razumijevanju Krista kao osobe, posebice njegove patnje i smrti. U tom kontekstu autor smješta ustanak hvarskih pučana (1510–1514) i čudesni događaj krvarenja drvenoga raspela (vlasništvo admirala Nikole Bevilaque), koji se dogodio 6. veljače 1510. Slijed potonjih događaja – društvene i gospodarske napetosti, potresi, oluje i konačno četverogodišnji ustanak pučana – unose masovni strah među puk, ali i kulturološke promjene posebice kad je riječ o svetištu Sv. Križića i o kalvarijskoj pobožnosti. „Duhovno tlo iz kojega je nastalo štovanje Isusove Muke na otoku Hvaru“, drugo je poglavlje kroz koje se podrobno rasvjetljava stvaranje jednoga novoga odnosa prema Isusovu čovještvu, koje je koncentrirano u patnji, čime se otvara i novo poimanje kršćanske duhovnosti koja patnjom nadvisuje Christus gloriae. To razmatranje i prelet povijesnih i teoloških promišljanja s temom Muke Kristove posebno je važno za bolje razumijevanje nastanka i opstanka hvarske procesije te stoga autor pomno razmatra razvoj teološkoga poimanja Kristove patnje kroz zaključke crkvenih sabora u 5. stoljeću, apostrofirajući ideje kalcedonskoga koncila (451), kojima se priklanja zapadno kršćanstvo. Novi odnos u razumijevanju Kristove Muke tijekom srednjega vijeka kao čin Kristova čovještva (humanitas Christi) posebice je prihvaćeno među pustinjačkim zajednicama odakle dolazi sv. Romualdo Ravenjanin (952–1027). Njegovu duhovnost na našim prostorima pronosi sv. Gaudencije (kraj 10. st.–1044), osnivač nekoliko samostana na istarskom poluotoku te sv. Petar Damijanski (1007–1072), teoretičar pustinjačkog života koji „razvija duhovnost Kristova križa na skoro izolirani način od cjelovitog pogleda na Krista“, na temelju čega se razvija, kako piše autor, „duhovni pokret štovanja Kristova križa“, kroz koji se unosi obred samobičevanja čemu se priklanja učeni sv. Ivan Trogirski (1034–1111). S tim u vezi, fra Škunca ističe važnost spoznaje o razvoju načina štovanja Kristove Muke, izdvajajući Trogir kao važno srednjovjekovno crkveno i društveno središte, koje je bilo u bliskom doticaju s Hvarom kroz razne segmente života, s čim se povezuje i pojava hvarske flagelantske prakse pokorništva, posebice istaknute u vezi s bratovštinom Sv. Duha u Hvaru i uz krvarenje maloga raspela u veljači 1510.

Izd. Biskupski ordinarijat Hvar i Glas koncila, Zagreb, 2013.

Knjiga fra Bernardina Škunce objedinjuje širok raspon hvarskih križnih ophodnji, ističući zaokupljenost raznih znanstvenih disciplina ovom društvenom pojavom: od vjerskih promišljanja preko liturgijskih i pučkih analiza do životnih predodžbi u kontekstu antropoloških diskursa

Širokim akribijskim pristupom društvenim, a posebice teološkim spoznajama i promišljanjima o Kristovu čovještvu i Muci, od najudaljenijih početaka, preko europskoga srednjovjekovlja i duhovnosti sv. Anselma iz Aoste, sv. Bernarda iz Clairveauxa do sv. Franje Asiškoga i dr., autor nas vrlo spretno usmjerava književnom medievističkom poimanju Muke. U tom smislu nezaobilazna su znanja o pasionskim tekstovima sv. Bonaventure iz Bagnoregia (13. st.), inkorporirana u opće kršćansko razumijevanje Muke Kristove na čijim su interpretativnim smjernicama doprla i u hrvatske pasionske tekstove. Prepoznajemo ih u latiničkoj Osorsko-hvarskoj pjesmarici iz 1533, jednom od najvažnijih izvorišta čakavskoga osmeračkoga pjesničkoga nasljeđa, iz kojega je Gospin plač kao glazbenodijaloška okosnica procesije utkan u hvarsku pasionsku opohodnju.

Gospini plačevi

U oblikovanju hvarskih pasionskih tekstova autor izdvaja osebujne stihove Jacoponea da Todija (1233–1306) koji svoj umjetnički oblik dosežu na prijelazi iz 13. u 14. stoljeće, s naglaskom na njegov Gospin plač (Stabat Mater), jedan od emocionalno najsnažnijih i najpoznatijih sačuvanih srednjovjekovnih himana dolorističkoga naboja i izražajna majčinskoga očaja, koji „prerasta u paradigmu doživljaja Kristove muke“ – ishodišta plačeva kao književne vrste, koji su ključna sastavnica pučke pasionske pobožnosti do dana današnjega. U Plaču je najvažnija uloga vjernika-laika, koji od 13. stoljeća populariziraju pokret flagelanata, dajući poseban vizualni zamah štovanju Muke Kristove kako u širem europskom kršćanskom svijetu tako i među mnogobrojnim hvarskim pukom. U tom smislu važnu ulogu imaju bratovštine Svetoga Križa u Hvaru, Starom Gradu i Vrboskoj koje su održale živu praksu u različitim pučkim pasionskim pobožnostima sve do danas, među kojima je uz središnju Za Križen i procesija Po Božjim grebima, Teoforična procesija, pobožnost Marečkih petaka, zatim pobožnost u čast pet Isusovih rana te pobožnost Križnoga puta koja se od 18. stoljeća s ushićenjem širi diljem Hvara uz gradnju kapelica i tiskanje knjižica Križnoga puta (najstariji hrvatski primjerak je iz Vrbanja). Sve nam to fra Škunca vrlo životno opisuje, emotivno ispisujući svaki redak teksta, ne zanemarujući pritom nijedan dio procesije, od pasionskih predmeta kao što su drvo križa, čavli, kruna, bičevi, koplje, platno, do ključnih likova, posebice se usredotočujući na Kristovu majku, njezina tuga i bol, kroz koju ona postaje „vsih karstijan odvitnica“. To je i bitna misao Gospinih plačeva, u našem kontekstu hvarskih, s posebnim naglaskom na vrisnički Gospin plač, koji čitamo u prvom prilogu posljednje cjeline.

Kroz sveobuhvatno društveno, teološko, književno i kulturološko sagledavanje europskoga konteksta pučke pasionske duhovnosti, a u njemu hrvatske, odnosno hvarske pasionske tradicije, s posebnim čitalačkim žarom pristupamo poglavlju Procesija Za Križen. U njemu ćemo se do u tančina upoznati s vjerničkim hvarskim pučkim pasionskim fenomenom, počevši od općega sagledavanja zemljopisnoga procesijskoga prostora i njegovih povijesnih odrednica do fokusiranja na pojedine lokalitete i samu procesiju koja se počinje oblikovati najvjerojetnije početkom 16. stoljeća. To je doba obilježeno hvarskim pučkim ustankom (1510–1514) izniklim u najnaseljenijem dijelu otoka čije je središte Stari Grad, o čemu najviše podataka doznajemo iz čuvena govora Vinka Pribojevića O podrijetlu i povijesti Slavena (1525). Četverogodišnje ratno stanje, konačni slom pobune i krvava osveta Serenissime uz epidemije kuge i potrese izrodiše opći strah i vjerničke vapaje, a spasenje se tražilo u već istaknutu čašćenju Kristove Muke i izraženu supatništvu s Majkom Kristovom. Tako se „kalvarijski hod pučana tijesno povezao s Kristovim kalvarijskim hodom“, tj. kroz vjernički hod – duhovnu spojnicu mjesta uključenih u procesiju Za Križen, a to su Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik i Svirče. O njima fra Škunca donosi mnoštvo podataka, nastojeći dati cjelovitu sliku svakoga pojedinoga naselja kako bi se čitatelj kroz riječi i slike što prisnije uključio u procesiju nakon što je upoznao povijesne kompleksnosti i razvoje mjesta, njihovih svetišta i najstarijih tragova života poput prapovijesnih u Svirču, ranokršćanskih u Vrisniku i najčešćih srednjovjekovnih, zatim njihovih skrivenih umjetničkih blaga visokih vrijednosti (djela Pietra de Costera, Paola Veronesea, Leonarda Bassana te Tiziana Vecellia) te posebice nakon upoznavanja uloge bratovština – vjernih čuvarica i promotorica pobožnosti prema Muci Kristovoj. Zahvaljujući tradicijskoj bratovštinskoj skrbi za drevne običaje, zasluge za pučko štovanje Muke pripadaju upravo bratovštinama i njihovim bratimima. Tako smo i danas duboko ganuti dojmljivim ispraćajem križonoša (popise čitamo uz svako mjesto) uz nadahnuto prastaro pjevanje Gospina plača koji za sudjelovanje u procesu Muke čekaju desetljećima (pribilježbe sežu do 2043).

O važnosti procesije kao neodvojive hvarske pučke životne silnice, oduvijek predvođene bratovštinama, podrobnije podatke doznajem iz Pogleda u nastanak i povijesni razvoj procesije Za Križen. Zaključuje se tako da bi donja granica nastanka procesija mogla sezati do sredine 16. stoljeća, dok ju neka crkveno-povijesna i politička istraživanja smještaju već na konac 15. stoljeća (Niko Duboković-Nadalini, 1959). Razmatrajući pak i duhovne smjernice procesije te posebice događaj sa Svetim Križićem i s njim nastale okolnosti promatrane u sličnom europskom kontekstu, početke procesije bismo ipak smjestili na početak 16. stoljeća. Burna povijest koja je pratila procesiju Za Križen ima svoje još nerazjašnjenje trenutke, ali i one posebno teške koji se odnose na vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1943/44), kad je broj sudionika u procesiji bio ograničen te kad je ona u jednom trenutku bila zabranjena, ali i kad je bila improvizirana u u El-Shattu uz nazočnost brojnih savezničkih vojnika u čijim je sjećanjima procesija Za Križen ostavila neizbrisiv trag.

Doživjeti procesiju znači proživjeti pet stoljeća, a možda i više i nositi je u srcu ostatak života, jer svaki njezin segment, od križa pokrivena prozirnim velom, preko bosonoga križonoše, njegove pratnje s velikim feralima, pjevača, redara i bijelih bratimskih odora, pronositeljica duhovnoga mira, čistoće i savršenstva, daje cijeloj povorci uzvišene nebeske odbljeske vječnosti i duboke patnje. Njezinoj postojanosti pridonosi masovnost, a pojedine osobe oživotvoruju procesijske duhovne moći pa fra Škunca, oslanjajući se na sačuvane opis procesije i etnološku građu posebice iz 19. i 20. stoljeća, s osobitom pozornošću opisuje vrlo zahtjevnu ulogu križonoše, glavnoga redara ili bateštrada, te ulogu župnika i važnost njegova nagovora kojim započinje procesija kao i ulogu pjevača, koji preko Gospina plača pronose viziju Kristove majke. Filološka važnost ovoga poglavlja posebice se odnosi na filijacijsko propitivanje Plača kao ključnoga teksta procesije i traženja njegova izvorišta koje nas vodi do druge, tzv. mlađe redakcije Plačeva, poznate pod nazivom Osorsko-hvarska pjesmarica (prijepis iz 1533. u Arhiv HAZU-a). O njezinu hvarskom franjevačkom porijeklu (franjevački samostan u Hvaru utemelje 1461) te visokoj duhovnoj i umjetničkoj vrijednosti osmeračkoga stiha uz izraženu teološku i jezičnu naobrazbu nepoznata nam autora, govore već ranije argumentacije Josipa Badalića, Eduarda Hercigonje, Nikice Kolumbića…, a potvrđuju ih recentna filološka istraživanja Kristine Štrkalj Despot, kojima se priklanja i autor ove knjige, apostrofirajući kulturološku povezanost hvarskih franjevaca s talijanskom književnom i kulturnom tradicijom, a time i izravan utjecaj stihova Pianto della Madonna Jacoponea da Todija. Ono pak što posebno zanima fra Škuncu jest duhovna namjena Gospina plača i njegova obredna, tzv. „stacijska“ odrednica, o čemu autor podrobno iznosi svoja opažanja, podupirući ih redovito povijesnim svjedočanstvima. U istraživanju pak pramatice pasionskih tekstova, pa tako i Gospina plača, autor se poziva na temeljne evanđeoske izvore (Mt 26, 27; Mk 14, 15; Lk 22, 23; Iv 18, 19) te s nadahnućem zadire u teološka i psihološka promišljanja o majci uronjenoj u nedokučive dubine tuge i boli, gledajući umirućega sina jedinoga, ali i o Majci Božjoj, što je posebno razvidno u stihovima: Ajme meni sinko dragi / o Isuse Bože pravi.

Pasionska duhovnost izvan Hvara

Na književna i teološka promišljanja o Plaču nadovezuju se i etnoglazbena istraživanja, koja su zanimala mnoge istraživače te humanističke discipline, počevši od prvoga notnoga zapisa fra Bernardina Sokola iz 1939. i zapažanja o temeljnoj melodiji gregorijanskoga korala prepletenoj pučkim izvornim napjevima pokorničkoga obilježja u čemu se i sastoji glazbena originalnost hvarskoga Plača, do istraživanja Jerka Martinića potkraj 20. stoljeća, u kojima se apostrofira uloga glagoljaša u očuvanju ove jedinstvene pučke tradicije, koja se nakon cjelonoćne ophodnje završava na mjestu njezina polaska zaključnim stihovima s neznatnim varijantama: „Ti nam s majkom bi proslavljen / po sve vike vikov Amen“ (Jelsa, Vrboska).

Kalvarijski hod pučana tijesno se povezao s Kristovim kalvarijskim hodom

Višestoljetna pokornička pučka procesija Za Križen ogleda se i u drugim hvarskim župama o čemu više doznajemo u poglavlju Hvarske sljednice procesije Za Križen, gdje se opisuju pasionske pobožnosti na južnom dijelu otoka, po Plamama, u Svetoj Nedjelji, Dolu i Starom Gradu. Među brižne čuvare pučke pasionske duhovnosti autor se ukratko osvrće na otok Brač i Korčulu, a u posebnom poglavlju Procesija s Križem u priobalju i na kopnu srednje Dalmacije sažeto promatra tradicije pasionskih pobožnosti u mjestima Makarskoga primorja i Imotske krajine uz razlikovne obredne napomene, među koje pripada i kantanje Gospina plača fra Matije Divkovića, koje je ostalo „primitivno, divlje, grubo i arhaično“. Usprkos razlikovnim nijansama, zajedničko svim pasionskim procesijama u srednjoj Dalmaciji je Križ, vizualizacija Kristove muke i Gospin plač, najpotresniji izraz supatnje s mukom i boli Sina i Majke. Ovim preletom autor nas iz dubine hvarske pobožnosti u koju smo ušli preko europskih uljudbenih poveznica ponovo usmjerava na europska promišljanja na pasionsku temu te u tom smislu kroz sedam zaključnih točaka nastoji pokazati koliko je hvarska procesija Za Križen duhovna i kulturološka sastavnica „europske kršćanske matrice“, ali i posebna po izražajnosti pučke pasionske pobožnosti sjedinjene s hvarskim bivstvom.

Vijenac 505

505 - 11. srpnja 2013.

Klikni za povratak