Vijenac 505

Naslovnica, Tema

Četiristo godina Hvarskog kazališta

Pozornica kulture – kapital kulture

Cvijeta Pavlović

O hvarskom se kazalištu odveć malo i rijetko govorilo u superlativu, poglavito u stranoj literaturi, gdje se ono nalazilo utopljeno u povijesno nabrajanje sličnih pothvata u Italiji, iako je riječ o jedinstvenom kulturnom projektu s tradicijom od četiri stoljeća

Kad je prije desetak godina na Danima hvarskoga kazališta skupina simpozista osmišljavala teme budućih znanstvenih skupova, akademik profesor Nikola Batušić svoje je uvijek diskretne i demokratskim prigovorima podložne ideje i želje usmjerio na obilježavanje četiristo godina hvarskoga kazališta. Budući da sam osobno svjedočila nastanku tih planova te zajedno s dvadesetak stručnjaka dobro upamtila godinu 2012. kao godinu velikih očekivanja, iznimno mi je drago da se jedna od najvažnijih obljetnica povijesti ne samo hrvatske nego i europske kulture kazališnih prostora uistinu obilježava na dostojnoj razini. Prosječni čovjek današnjice rado pamti superlative, rado pamti što je prvo, najstarije, najveće i sl. O hvarskom se kazalištu dosad nažalost odveć malo i odveć rijetko govorilo u superlativu, a poglavito u stranoj literaturi, gdje se ono nalazilo utopljeno u povijesno nabrajanje sličnih kulturnih pothvata u susjednoj Italiji. No hvarsko kazalište zaslužuje osobito zanimljiv i važan superlativ upravo po pitanju otvorenosti. Nažalost, ni mediji, ali ni obrazovne institucije nisu učinile sve što se moglo, jer sam, provodeći minianketu s temom značenja hvarskoga kazališta i to među intelektualcima najrazličitijih struka, od liječnika i pravnika do arhitekata i građevinara, pa i među humanistima, morala zaključiti da visokoobrazovani građani Hrvatske nisu dovoljno upoznati sa značenjem toga kazališta, ali istodobno za njega pokazuju veliko zanimanje kad im se u rečenici-dvije objasni povijesni kontekst toga, iz suvremene perspektive, skučenoga prostora kulture.

Unutrašnjost kazališta s dvama redovima loža

Mjesto kulture u topografiji grada

Kako je zabilježila Andrea Zlatar 2008. u knjizi Prostor grada, prostor kulture, „svakome je jasno da nijedna država neće ukidati nacionalni teatar ili arheološki muzej, pa je borba ‘protiv institucija’ u tom smislu doista osuđena da bude samo mjestom simboličkog otpora prema najistaknutijim znacima poretka kulturne moći. Uostalom, kad se danas gleda kulturna mapa većih hrvatskih gradova, u njima se prepoznaju temeljna fiksna mjesta posljednja dva stoljeća, poput nacionalnih kazališta, akademije znanosti i umjetnosti, muzeja, kulturnih ustanova; ono što je pripadalo ‘duhu vremena’, poput kavana i kabarea, nestalo je.“

Aktualna je politika kao temeljnu pretpostavku za proizvodnju i razvoj kulture identificirala problem prostora: upravo se u temama kulture otkrivaju neuralgične točke grada, na različite se načine dovodi u pitanje njegov urbanitet, oblikuju se nove prakse gradskoga života. Istodobno rasprave otkrivaju raskorak ne samo između „diskursa proizvođača kulture“ i „predstavnika vlasti“, nego i raskorak između „diskursa administracije“ i „diskursa politike“. Ono što je bjelodano jest činjenica da je ključna poveznica između apstrakta grada i apstrakta kulture postojanje kulturnoga javnog prostora, konkretnoga kulturnog prostora, koji omogućuje realizaciju jedne od temeljnih funkcija grada, a to komunikacija.

Hvarsko kazalište nema status hrvatskih nacionalnih kazališta, ali se njegovo značenje približava visokocijenjenom kulturnom kapitalu pa i s predznakom kulturnoga turizma, ako se želi, primjerice, povući pravac od pulske arene kao najočuvanijega do hvarskoga kazališta kao socijalno najotvorenijega kulturnoga prostora iz epoha starije europske povijesti. Prema tome, hvarsko kazalište ispunjava više kriterija prema dokumentu Strategije kulturnoga razvitka Republike Hrvatske: u njemu su povezane različite područne dionice zajedničkoga okvira, a to su – scenska umjetnost i spomenička baština. Ono odgovara zahtjevima modela policentričnoga upravljanja, a da državi ostaje pravo prednosti u određivanju ciljeva i strategijskih instrumenata kao ključnih kriterija za oblikovanje kulturne politike. Kao jedno od temeljnih načela ističe se podupiranje različitih oblika nedržavnoga financiranja kulture, ali se štiti „kulturno javno dobro“ u odnosu na komercijalnu i isključivo tržišno orijentiranu kulturnu proizvodnju.

S obzirom na različite povijesne i ekonomske prilike u kojima je hvarsko kazalište uspjelo opstati, potvrđuje se jedna od najčešćih teorijskih pretpostavaka: prostor kulture i prostor grada imaju zajedničko značenje – a to je ideja javnoga prostora: „stvarni gradski trg, ulica na kojoj se ljudi susreću i razgovaraju, forum i agora kao njihovi metonimijski nastavci u prostoru javnih diskusija i rasprava“ (Andrea Zlatar). U tom je smislu i pravo na grad ujedno i pravo na riječ, a stoga i pravo na kazalište.

Repertoar kao zrcalo vremena

Način na koji se hvarsko komunalno kazalište snalazilo kroz četiri stoljeća, ali i način na koji se unatrag nekoliko desetljeća snalazila družina Hvarsko pučko kazalište dobra je ilustracija prostora grada kao prostora kulture. Prostor hvarskoga kazališta mogao je biti neprimjeren ili samo manje primjeren, no prostor je mogao biti i zatvaran ili zabranjivan – a ipak, grad je uvijek nudio prostor za tejotar.

Tako je izvedbeni prostor i u institucionaliziranim Danima hvarskoga kazališta od 1970-ih do danas mogao biti gradski trg, plato Franjevačkoga samostana, klaustar Franjevačkoga samostana, Loggia, pozornica Veneranda, gostionica Kod kapetana, konoba Luviji... Kad je započela restauracija i konzervacija prostora hvarskoga kazališta, a za potrebe predstava bio nužan zatvoreni veći prostor, u pomoć je priskakalo obližnje mjesto Brusje, pa su se predstave 2007. i 2008. izvodile u Zadružnom domu Ružmarinske zadruge, a od 2009. do ove slavljeničke 2012. u prednjem obnovljenom dijelu povijesne građevine – tj. na katu Arsenala.

O repertoaru početaka hvarskoga kazališta najpreglednije je pisao Slobodan Prosperov Novak, pri čemu se može postaviti i komparatističko pitanje domaćega i stranoga udjela na hvarskoj pozornici, jer su Pietro Metastasio i Carlo Goldoni u onodobnim povijesnim okolnostima mogli funkcionirati i kao jedno i kao drugo.

U repertoaru koji se izvodio posljednjih četrdesetak godina, potaknut skupovima Dana hvarskoga kazališta, lako je utvrditi omjere i ciljeve. U godini 1980, godini u kojoj je umro Josip Broz Tito, izvodili su se isključivo tekstovi Miroslava Krleže, što je ujedno jedina godina u kojoj su se na repertoaru u sklopu Dana hvarskoga kazališta mogle čuti riječi jednoga jedinoga autora. Usporedivo je to s godinom 1982, vremenom sada već promišljenim i osviještenim, vremenom nakon Titove smrti, ali i nakon Ukazanja Gospe u Međugorju, i mnogih drugih promjena, koje je bilo potrebno u jugoslavenskoj ideologiji razgraničiti ili obuzdati. Tada se na programu našao niz: Dubravko Detoni: Čuvat ćemo u krvi stečeno; Iz srca ćemo čitati; Tito; Partizanska priredba; Zdravo prijatelju; S Titom u mislima, s Titom u djelu; Partizanska književna večer.

Zlatno doba starije hrvatske književnosti

S druge strane stoje sedamdesete, godine nakon Hrvatskoga proljeća, u kojima se izvodi velik broj tekstova starije hrvatske književnosti, štoviše ranonovovjekovlja i tzv. zlatnog doba hrvatske mediteranske kulture (od Petra Hektorovića, Hanibala Lucića, Marka Marulića, Martina Benetovića do Ivana Gundulića i Junija Palmotića pa i dubrovačkih preradba Moličrea, Marka Bruerevića i Vlaha Stullija). To bi se razdoblje suvremenim rječnikom moglo označiti uprizorenjem nacionalnoga identiteta.

Koliko je kultura sve vrijeme zadržavala simboličku važnost političke kapitalizacije, pokazuje već spomenuta Partizanska književna večer, koja je pak održana u spomen jednog drugog i drukčijeg, politički, ali i kulturno iznimno važna događaja – u spomen otvaranja Hvarskoga kazališta godine 1943, nakon kapitulacije Italije u oslobođenom Hvaru.

U omjerima domaćega i stranoga zanimljivo je da u posljednja dva desetljeća hvarsko kazalište češće otvara vrata inozemnim tekstovima od tradiciji poznatoga Goldonija, ali i Shakespearea, do Čehova, Grabowskog, Pirandella pa čak i Owena McCaffertyja i njegovih Dana ruža i vina, no istodobno izrazito njeguje dijalektalnu i tzv. etnodramu.

Publika traži kazalište

Ovi ukratko izloženi podaci ilustriraju kulturne vrijednosti koje trajno imaju svoju publiku, i koje dokazuju da će se zajednica uvijek potruditi pronaći unutar svojega prostora i svoj izvedbeni prostor, ali i da je institucionalni izvedbeni prostor znak europske kulture, no osobit način važan za njezine mikrostrukture prostora kao što je pozornica grada i pozornica njegova kazališta. Da još jednom istaknem: poveznica između apstrakta grada/države i apstrakta kulture postojanje je kulturnoga javnoga prostora, konkretan kulturni prostor, kao javni prostor par excellence, koji omogućuje realizaciju jedne od temeljnih funkcija kulture, a to je komunikacija i socijalna participacija građana. Moderna su europska društva obilježena stvaranjem ne samo gospodarskoga nego i kulturnoga, simboličkoga kapitala. „Kulturna baština i suvremena umjetnička proizvodnja dva su temeljna oblika kulturnog kapitala: baštinu treba štititi, suvremenu umjetnost poticati, a jedno i drugo promovirati kao vrijednost ne samo onoga što imamo, već upravo onoga što smo u stanju napraviti. Gospodarski i kulturni kapital uvijek su relacionirani, no kulturni kapital ima jaču simboličku snagu, koja omogućuje jaču socijalnu koheziju bez potiskivanja individualnih razlika.“ Takve završne primjedbe, kako je zapisala Andrea Zlatar, ne mogu imati oblik zaključka…

Vijenac 505

505 - 11. srpnja 2013.

Klikni za povratak