Vijenac 505

Kolumne

Jezikoslovlje

Matura

Nives Opačić

Matura se zove i ispit zrelosti. Sa 18 godina?! Tako je uređeno u našem školskom sustavu – ili već ipak treba reći tako je bilo uređeno u našem sustavu, a pitanje je hoće li se ulaskom u EU i u tome što promijeniti

Često se sjetim tih čudnih ljudi koji više nikamo ne spadaju. Izlazila sam iz škole kao i svakoga dana u te četiri godine i prelazila do tramvajske stanice preko lijepo uređene površine koju je obrubljivalo zelenilo održavanih travnjaka i drveća, među koje je, bonvivanski nalakćen na desnu ruku, zalegao i Eugen Kumičić, vidljiv tek znalcima. Bila je to gimnazija na Rooseveltovu trgu, danas Muzej Mimara. Taj izlazak kroz teška masivna vrata (trebalo je gurati i rukama i nogama) morao je biti u svibnju, znam to po tome što su maturanti prije koji dan prošli svoj počasni krug oko cvjetne rundele pred školom. Mislila sam kako ću dogodine i ja ponosno kročiti oko toga cvijeća, jer drugih manifestacija po gradu u vezi s maturom – a osobito rasipanja osnovne živežne namirnice, brašna, po nedužnim prolaznicima – nije bilo. Dogodine će se pokazati da će cijeloj mojoj generaciji i taj nedužni izraz ponosa da se kao maturanti bar pet minuta razlikujemo od ostalih učenika biti uskraćen. Zmaj od direktora to je zabranio. Razloge zabrane nikad nisam uspjela dokučiti, kao ni tolike druge nepotrebne i neobjašnjive krutosti u pedagoškom postupanju, ali već i u samim pedagoškim definicijama. Krajičkom oka (tko bi zjakao na ulazu lijevo, desno) primijetila sam podno stuba šačicu, kako mi se onomad činilo, prastarih ljudi. Obijest mojih 17 godina mislila je da su netom izašli iz groba. Staromodna siva ili tamna odijela, na isto tako sivim muškarcima utegnutim u prsluke da koliko-toliko sapnu trbuhe ili suhima poput štuke, kravate i usred vrućine („reda mora biti“), ružne crne ili žute cipele. Uz njih plisirane haljine, klasični kostimi, štikane bluzice, četvrtaste torbice s biglom, plavosijede gospođe jednakih trajni, sandale kroz koje proviruje palac u najlonici. Kakvi su to neobični svati? Bili su to slavljenici. Sastali su se pred svojom školom, znajući da više nitko od njihovih profesora neće ovuda proći. Htjeli su upiti djelić onoga što ih je vezalo uza zgradu u kojoj su maturirali prije pedeset godina? Utaman. Što im je trebalo da išta traže ondje gdje od njih i za njih više ničega nema?! Prvih godina, dok su još maturu slavili s profesorima, svakako s razrednicom / razrednikom, penjali bi se do zbornice, ondje bi ih (o kojoj „okrugloj“) iz iskopanoga imenika i prozvali („tko fali“), još su bili svi na broju, no kako je rastao broj proslava, rastao je i broj mrtvih (i među profesorima, i među slavljenicima), imenik je potonuo u dubine arhivskih depoa, nije više bilo nikoga tko bi ga i tražio, pa su ti bivši maturanti počeli sve više izbjegavati susrete pred starom školom, našli bi se eventualno u kakvoj birtiji, žvakali uvijek iste dogodovštine (koje su počele poprimati obilježja nakićenih hagiografija), neki bi se malo i nacvrcali („kaj nam pak moreju“) i onda fajrunt. Sijedosivu skupinu tada sam samo ovlaš „snimila“, no ipak mi je „snimka“ ostala u sjećanju. Zašto? Možda baš zato da je se sjetim ove godine.

Drugu sliku teško bi se moglo dovesti u vezu s maturom. Bio je to sprovod moje majke, i on u jednom svibnju (umrla je 20. svibnja 1982. godine). Znam, ima ljudi koji na sprovodima padaju u nesvijest, a i ako se doslovno ne obeznane, poslije se ničega više ne sjećaju. Ja sam dosad u svakoj situaciji ostajala prisebna (što ljudi vjerojatno tumače silnom čvrstinom, ako ne i bezosjećajnošću), pa se sjećam i ovakvog detalja. Kad su mi uz odar ljudi izražavali sućut, prišla mi je jedna gospođa i rekla: „Sirota Mira, nije dočekala 50-godišnjicu mature, a upravo se ovih dana sastajemo.“ Zašto pamtim taj podatak? No i one bezimene posivjele grupice pred „mojom“ školom (kako svaka generacija lako prisvaja školsku zgradu kao samo „svoju“!) i primjedbe nepoznate gospođe u mrtvačnici sjetila sam se 10. lipnja ove godine kad sam se i sama našla u prigodi da s ostatkom razreda proslavim 50-godišnjicu mature. Kako sama sebe vidim? Nemalo sam se začudila kad mi je, ima tome već dosta godina, netko ustupio mjesto za sjedenje u tramvaju. Zar ja TAKO izgledam? No sada, što dalje, sve spremnije sjedam. Bole me noge, leđa, kuk; peče me spondiloza u ramenom luku, držim se sve pogrbljenije. Istini za volju, u SEBI se mogu osjećati vrlo poletno, čak mladenački, glava mi još kako-tako radi, no mladi me vide upravo onako kako sam i ja, već i ovlašnim pogledom, odšacala onu gomilicu negdašnjih maturanata pred svojom gimnazijom (potpuno nesvjesna da je to nekoć bila i NJIHOVA gimnazija) – kao ženu koju prije mogu povezati sa svojim bakama nego s majkama. Ni groblje u vezi s maturom nije izronilo bez razloga. I u našem razredu ima već pokojnika. Manje nego u paralelnom razredu, no ipak ih ima.

Matura se zove i ispit zrelosti. Sa 18 godina?! Tako je uređeno u našem školskom sustavu – ili već ipak treba reći: tako je bilo uređeno u našem sustavu, a pitanje je hoće li se ulaskom u EU i u tome što promijeniti. Lat. maturus znači zreo, dospio; svršen, sposoban, dorastao, muževan. Takvim se proglašava učenik oko 18. godine koji je završio srednju školu. Za Nijemce, Hrvate i Talijane, matura je završni ispit srednje škole, ali ne i pristupni ispit za sveučilište. No pitanje je koliko se odlika koje krase lat. maturitas (dozrijevanje, dospijevanje, duševna i tjelesna zrelost; pravo vrijeme) doista ulilo u te osamnaestogodišnjake, koji doduše imaju pravo glasa, no nisu sposobni samostalno privređivati za život, koji su u toj dobi u nekim zemljama još i maloljetni (do 21. godine). I škole su u raznim zemljama različite (pa i u Europskoj uniji, premda bi u svim zemljama članicama trebale biti izjednačene). Za našega maturanta francuski je uzeo naziv iz viteškoga života: bacheler, pa je po tome, bachelier, nastao i prvi sveučilišni naslov, matura je postala baccalauréat (kraće bachot ili, još kraće, familijarno bac). Tim je putem išao i engleski. Prve dvije godine modernoga francuskog liceja (classe de premičre i classe de philosophie) bile su prije Francuske revolucije prve dvije godine više nastave, pa je i danas fr. baccalauréat prvi sveučilišni naslov (odgovara našem današnjem prvostupniku). I u Britaniji su prve dvije godine koledža dio više nastave. Amerikanci nemaju maturu. Između high school i graduate school imaju college, dio sveučilišta, koji oni ubrajaju u višu nastavu, dok su te četiri godine po europskom gledanju produžetak srednje i početak više nastave. Francuski collčge odgovara našoj nekadašnjoj nižoj gimnaziji (nakon 4 razreda pučke škole). Završiti collčge u Francuskoj i high school u Americi znači završiti obvezno školovanje u tim zemljama. Premda smo u Hrvatskoj dugo imali srednjoeuropski školski sustav, sve se više – kao zadnje podrepine i neznalice – okrećemo američkom sustavu (javnih škola).

Zagorci bi na sve to mahnuli rukom; jer oni su se, dakako, rodili s malom maturom. Pa premda danas nema ni male mature ni nižih razreda gimnazije (nekoć je gimnazija trajala 8 godina), svi učenici te dobi (8. razred) još dobro znaju što je to mali maturalac, završno putovanje pred kraj osnovne škole (znaju, bogme, i njihovi jadni i sve nemoćniji nastavnici).

Matura i zrelost trebale bi ići ruku pod ruku. No idu li doista? Osobe koje polože maturu ne mogu preuzeti na sebe nikakvu odgovornost; mogu služiti u biračkoj mašineriji, ali niti što samostalno privređuju, niti mogu samostalno živjeti, plaćati režije, hranu, ne mogu plaćati ni porez, puniti državni proračun. Mogu ga samo prazniti (ako studiraju). I riječ zrelost i riječ matura imaju korijen u zoriti, činiti da što dozrijeva. No i stsl. súzürĕti oslanja se na ie. bazu *gerH-, koja ide uz gnjiti, omekšati, trunuti. Zreo prvotno i znači omekanio, onaj koji je dovršio proces zrenja i sada ga čeka samo njegov viši stadij, gnjiloća. O tome sam razmišljala uz vlastitu 50-godišnjicu mature. U jedrini svojih 18 godina, polažući ispit zrelosti, nismo, naravno, znali ni što je zrelost, a kamoli da je već otpočeo i proces truljenja. Kako li smo brzo postali polutruli ili skroz truli!

Vijenac 505

505 - 11. srpnja 2013.

Klikni za povratak