Vijenac 505

Tema

Hvarsko pučko kazalište i tradicija amaterizma na Hvaru

Igra u zajedništvu s pukom

Lucija Ljubić

Bogata tradicija i autohtoni jezik ključ su dugogodišnjeg opstanka hvarske amaterske družine – ona živi u svojim krugovima koji se šire prema novim naraštajima amatera, spremnih da tumače Lovrince i Robinje, Murate i Bogdane ugrađujući u njih lice svog vremena i prostora

Prije izgradnje kazališta 1612. Hvar je već imao vrijedno iskustvo crkvenih prikazanja te djela Hanibala Lucića i Martina Benetovića, desetak godina poslije i Marina Gazarovića, književnika koji su znatno utjecali na poticanje i održavanje glumišne amaterske aktivnosti što se održala sve do danas. Međutim, teatrografski su podaci o prva tri i pol stoljeća nepotpuni i malobrojni.

Glumci na izvedbi Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja ispred Arsenala

Danas ne raspolažemo podacima o predstavama odigranim u prvih stotinu godina postojanja hvarske kazališne zgrade, iako je Grga Novak pisao da je još dvadesetih godina 20. stoljeća imao u rukama dokumente, troškovnike i zapisnike o predstavama izvođenim u 17. i 18. stoljeću. Slutnja o izvedbenoj aktivnosti u najranije vrijeme Hvarskog kazališta nije neosnovana, posebice ako se uzmu u obzir poznati pa i do danas prošireni književni tekstovi poput Plača Gospina, koji se i danas izvodi tijekom znamenitoga križnog puta po otoku Hvaru. Nadalje, pretpostavke o izvođenosti u prethodnim stoljećima nisu neopravdane ni kad je riječ o drugim tekstovima kao što su Skazanje slimjenja s križa tila Isusova, Muka svete Margarite ili Prikazanje života svetog Lovrinca mučenika. Lucićeva Robinja nedvojbeno je pisana na tragu već postojećih književnih djela, a stihovi koje likovi izgovaraju dokazuju da je mišljena i pisana za scenu. Izvođena je vjerojatno i Jejupka, kao i Vlahinja, a slijedila ih je Benetovićeva Hvarkinja i Komedija od Raskota, ali i Gazarovićeva djela…

Od bratovština do studenata

Kad je riječ o hrvatskoj glumišnoj aktivnosti na otoku Hvaru, nije nevažno spomenuti da je 1714. u Starom Gradu tijekom tri večeri za vrijeme kapitula dominikanske provincije bilo održano Prikazanje života svetog Lovrinca mučenika, o čemu svjedoče bilješke o. Vincenca Milašića u kojima se navode troškovi za uređenje pozornice. Isti je naslov davan u Starom Gradu 1814. te ponovno 1837. i 1847. Zahvaljujući istraživanju građe potvrđene su kazališne izvedbe 1712. u sklopu Capellovih svečanosti, ali i koncerti, maškarate i pučke igre koje su na svoj način obogaćivale hvarski društveni život, o čemu svjedoči i Karamaneov latinski spjev Jakovu Candidu u kojemu stoje riječi: „Ovdje se ne može uočiti ništa osrednje niti išta prosto, nego samo ono čemu se narod, zbunjen slikom tolikih prizora, uz odobravanje divi i što smatra dostojnim dugotrajne pohvale i vrijednim da o tome govori glas koji nikada ne zamire.“

Hrvatska glumišna aktivnost u Hvaru nastavljena je tijekom 18. i 19. stoljeća u amaterskim okvirima: potvrđena je za godinu 1722, kad se zna samo da su izvođači bili bratimi sv. Prospera, zaštitnika grada Hvara. I sljedeće godine Prosperovi su bratimi izveli neku predstavu, kao i 1727. Okupljanje amatera koji su 1802. osnovali Kazališno društvo oživjelo je i održalo hvarski glumišni život u kojemu su tijekom 19. stoljeća izvođena i Metastasijeva i Goldonijeva djela, a sačuvan je i popis članova iz 1824. Čini se da je Hvarskom kazalištu – koje je bilo javno i zajedničko za pučane i vlastelu – ipak najdraže bilo udomljavati kazališne amatere pa je, unatoč svojoj četverostoljetnoj opstojnosti, pod svojim krovom i na svojoj pozornici zadržao amatere koji su obilježili i posljednja četiri desetljeća hvarske kazališne aktivnosti kao članovi Hvarskoga pučkog kazališta koje su utemeljili hvarski studenti u Klubu Hvarana u Zagrebu, u jesen 1969.

Urođen kazališni nerv

Među tadašnjim utemeljiteljima bio je i današnji član i tajnik Hvarskoga pučkog kazališta i pokretač brojnih kulturnih priredaba u Hvaru Milan Lakoš, ali i budući redatelj Marin Carić, koji je, poput brojnih svojih sugrađana, još kao dječak sudjelovao u kazališnim predstavama kao polaznik koje od dramskih družina ili član Kulturno-umjetničkog društva Dr. Ozren Žunković. Na više su mjesta obojica govorili o tome da je kazališni nerv Hvaranima jednostavno prirođen, i da nije drukčije ni moglo biti, uzme li se u obzir da su odrasli na hvarskoj Pjaci, s pogledom na kazališnu zgradu, svjesni i bogate dramske baštine koju su hvarski književnici namrli hrvatskoj kulturi. Ovako je to u jednom intervjuu sažeo Marin Carić: „Kada Hvaranin uđe u to malo čudo koje se zove teatar, on se prirodno nalazi u samom središtu svijeta. (…) Kad tome pridodamo onu presudnu činjenicu da je to kazalište građeno komunalnim novcem za potrebe svih građana – a ta je činjenica dio kolektivne svijesti mojih sugrađana – dolazimo do najvažnijeg: kazalište nije komercijalno mjesto zabave i zarade, nego mitsko mjesto zajedništva. Kako bi na takvome mjestu moglo ne biti kazališnog života?“ Ipak valja napomenuti da hvarski amateri nisu samo deklarativni nastavljači tradicije, nego je njihova djelatnost osmišljena izborom dramskih djela iz hvarske književne baštine, što ih izdvaja od svih ostalih amaterskih glumačkih družina, pa ta sraslost pisca, glumca, sredine i publike ne može ostati nezapažena. Čini se da je njihovo postojanje možda najviše obilježeno iskrenom željom za kazališnom igrom i stvaranjem predstave, koliko god bila riječ o družini koja okuplja ljude različitih generacija i profesija.

Zahvaljujući Lakošu, dokumentirani su i nastupi hvarske amaterske družine, tako da će ona biti bolje sreće u osiguravanju društvene memorije. Prvi je službeni nastup Hvarskoga pučkog kazališta bio u siječnju 1970, kad je u zgradi Hvarskog kazališta izveden recital Lorkine, Nerudine i Machadove poezije. Iste je godine u ljeto uslijedila premijera, 23. srpnja 1970. na 14. festivalu kazališnih amatera Jugoslavije, možda i najznamenitije predstave te družine. Riječ je o Prikazanju života svetog Lovrinca mučenika, a to je bila i ogledna predstava Marina Carića za upis na studij režije na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Ishodišta za režijski ključ te predstave Carić je pronašao u nekoliko motiva, a to su: pripadnost Prikazanja hvarskom kazališnom krugu, snažna veza s tradicijom hvarskih bratovština, koje su i stoljećima prije pripremale predstave, te svijest o amaterskoj glumi koja je, prema Carićevim riječima, ozbiljna i nezgrapna, a ipak uspijeva ostvariti distancu suvremenoga čovjeka bez upadanja u persiflažu. U predstavu je umetnut i lik vraga, zajedno s dijelovima teksta Muke svete Margarite, još jednoga dramskog sloja u povijesti hvarske dramske književnosti. Predstava je odigrana do danas više od dvije stotine puta, ušla je u red najigranijih predstava u hrvatskom glumištu (i profesionalnom i amaterskom), gostovala je u mnogim hrvatskim gradovima, ali i diljem svijeta. Koliko je izbor autohtonih tekstova i autohtoni redatelj pridonio uspjehu hvarskih amatera i u toj i u svim sljedećim predstavama, govori i činjenica o jezičnom sloju njihovih predstava. Prošle godine u vrijeme državne mature hrvatski su se mediji pjenili zbog Marulićeva jezika, a hvarskim amaterima čakavština je prirođena i svakodnevna, i vjerojatno je nitko od amatera ne bi umio tako lako i lijepo govoriti kao oni.

Za praizvedbu Gazarovićeva Murata gusara 1971. na otvaranju 15. festivala kazališnih amatera Jugoslavije članovi Hvarskoga pučkog kazališta, neposredno nakon Hrvatskog proljeća, u posljednji su trenutak spriječeni da na otvaranju iznesu hrvatsku zastavu bez zvijezde. Politički razlozi učinili su da su se amateri morali vratiti u Kulturno-umjetničko društvo Dr. Ozren Žunković i Hvarsko pučko kazalište od proljeća 1972. više nije postojalo. Hvarski amateri nisu klonuli, nego su i u kudovskim okvirima 1976. pripremili predstavu, Komediju od Raskota, koju su režirali Milan Lakoš i kolektiv. Tek početkom Domovinskog rata, 1991, održana je osnivačka skupština Hvarskoga pučkog kazališta, a hvarski su se amateri dali na posao, pa su sljedećih godina gostovali u više hrvatskih gradova pogođenih ratnim stradanjima.

Pulsirajuća veza Hvarana i Kazališta

Poslije oživljavanja Hvarskoga pučkog kazališta u nizu baštinskih predstava slijedili su još, u Carićevoj režiji, Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje (1991), Benetovićeva Hvarkinja (1995) i Lucićeva Robinja (2003), predstava u režiji Ranke Mesarić. Osim njih, iznimno su dojmljiva i dva scenska recitala, Stori letrat (1992), poezija Lucije Rudan-Perinić i Šaka zemje (1998), poezija Jure Franičevića Pločara. Izveli su Hvarani i još nekoliko predstava iz novijega repertoara kao što su Zet za dišpet Frane Jurića (1971), prigodnica Gusarov Božić Slobodana Štambuka (1991) ili Novela od kapetana Feđe Šehovića (1993). Teško je sažeti sve kvalitete navedenih predstava, ali osim što je u njima oživljena hvarska književna baština, one su i po scenskoj izvedbi, najviše zahvaljujući naporima redatelja i glumaca, u duhu hvarskoga načina života.

Tako je Ribanje uprizoreno kao razgovor u konobi za koji je ključna brojka tri: po trojica glumaca, u tri dana. Hvarkinja je smještena na gradski trg i oblikovana kao razigrana scenska priča, prema Carićevoj ideji na dvije razine – lirskoj i erotskoj. Lucićevu Robinju Carić nije stigao režirati sa svojim Hvaranima, iako su postojali i želja i planovi, pa se posla prihvatila Ranka Mesarić ostajući na tragu poznatih hvarskih amaterskih predstava nadahnutih baštinom i ozračjem Hvara, njegovim ljudima i svime što ih okružuje, poput stabala agave koja su korištena u toj predstavi. U tom se repertoarnom korpusu izdvajaju Carićev Stori letrat i Šaka zemje. Dok je prva predstava zbroj nostalgičnih prisjećanja nekoliko žena koje čakavske stihove Lucije Rudan-Perinić izgovaraju odjevene u bijele spavaćice i obilazeći oko postelja, u Šaci zemje riječ je o bdijenju uz pokojnika na kojemu muškarci i žene razgovaraju o pokojniku, a zapravo osvježavaju zajedničke uspomene stvarane godinama života u zajednici. Posve je drukčiji Zet za dišpet Frane Jurića, hvarskog Splićanina i Carićeva barbe, živa i humorna malomještanska priča o isprepletenosti života u zajednici (u kojoj je jednu ulogu tumačio i redatelj Carić), dok se predstava Otok (2009), u režiji Dolores Kolumbić, rađena prema jedinom Carićevu književnom djelu, našla pred izazovom sublimiranja svega onoga što Hvar znači hvarskim amaterima, što je značio Marinu Cariću, što Carić znači Hvaranima i Hvarskom kazalištu. Ipak se i u njoj osjeća pulsirajući život smješten među „svoje ljude“, na pomirenoj razini između rođenja i smrti. U jednoj od svojih redateljskih bilježaka Carić je to objasnio ovako: „Mi igramo ne ZA puk već SA pukom. To možemo jer znamo s kim igramo! Igramo pred jednom ne tako mnogobrojnom publikom koju, s jedne strane, gotovo intimno poznajemo (otočna su mjesta mala), dok je s druge strane gledamo u njenom povijesnom kontinuitetu (kao uostalom i same sebe). Ta publika uživa u privatnom poznanstvu (ili rodbinskoj vezi) s pojedinim glumcem, ali doživljava kroz glumca u drugoj instanci pripadnost jednom kulturnom krugu, jednoj bogatoj tradiciji, jednom jeziku – doživljava Zajedništvo!“

Zacijelo to i jest ključ dugogodišnjeg opstanka hvarske amaterske družine – ona jednostavno živi u svojim krugovima koji se šire prema novim naraštajima amatera, okupljenih u aktualnom i izvedbeno živom Dramskom studiju mladih, spremnih da tumače Lovrince i Robinje, Murate i Bogdane i da istovremeno u njih ugrađuju lice svog, osobnog hvarskog vremena i prostora.

Vijenac 505

505 - 11. srpnja 2013.

Klikni za povratak