Vijenac 504

Književnost

Od figure do kulture: Krešimir Bagić, Rječnik stilskih figura

Temelji jezika

Dunja Fališevac

Bagićeva koncepcija teorije figura nastoji joj vratiti njezin nekadašnji raspon, drugim riječima usmjerena je protiv „skučene retorike“; stoga Bagić analizira i one aspekte figurativnog izražavanja koji se ne svode samo na osnovne figure nego i one rijetke i vrlo rijetke


Nakon čitanja Bagićeva Rječnika stilskih figura čini nam se da što god kažemo ima oblik neke figure, da je svaki iskaz retorički oblikovan, odnosno da se može retorički definirati i opisati. Ili, da parafraziram Moličrea, dok čovjek ne pročita Bagićev Rječnik, nije ni svjestan da stalno govori u figurama. I da figure nisu samo ono što pripada tradicionalnoj i ozloglašenoj retorici koja je ravnala diskursom ponajprije u persuazivne, a onda pak i u estetske svrhe, da figure nisu samo iskazi koje su normirali brojni priručnici od Aristotela i Kvintilijana pa do brojnih suvremenih proučavatelja figura, da nisu samo načini oblikovanja književnih tekstova u starijim razdobljima europske kulture, posebice u baroku, nego da su figure sastavni dio suvremenoga komuniciranja, u raznim vidovima svakodnevice, bilo da je riječ o reklamama, propagandnim porukama, grafitima ili pak o bilo kojem obliku medijskog izražavanja, ali da su isto tako prisutne i u suvremenoj književnosti, posebice u raznim oblicima ludički intonirane poezije. A to bi opet navodilo na misao da figure nisu samo stvar retoričke naobrazbe, nego da leže u temeljima samoga jezika, jezičnog sustava, te da su istodobno i urođeni modusi oblikovanja čovjekova iskaza, da su riječju ne samo lingvističko-stilistička činjenica nego i antropološka.


Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2012.


U kratku i sažetu predgovoru Rječniku stilskih figura Krešimir Bagić ističe važnost retorike od antike do danas. On kaže:

„Nove tehnologije, opća demokratizacija, spektakularizacija i komercijalizacija društva, mediji i reklama iznova upućuju na važnost retorike i potiču na korištenje njezinih strategija. Te strategije iskaz čine uvjerljivijim, zavodljivijim, elegantnijim, teško shvativo predočavaju trenutačno razumljivom slikom, od konkretnog se prizora odmiču prema općoj ideji, prodiru u prostor dvojbenog i nerecivog, diskretno povezuju pošiljateljevu i primateljevu emocionalnost.“


Znak književnog diskursa

U predgovoru autor također izvješćuje o povijesti figura, od grčkog sofista i govornika Gorgije (5. st. pr. Kr.), preko retoričke tradicije starih Grka i Rimljana u kojih je broj figura narastao na više od dvije stotine. U kasnijim razdobljima retorički nauk antike preuziman je i prilagođavan osobitostima različitih jezika i kultura, te broj opisivanih figura u modernim jezicima varira između stotinu i stotinu pedeset. U početku, budući da su figure bile usko vezane uz govorništvo i persuazivnost, češće se rabio naziv retoričke figure, a kasnije, budući da umjetnost riječi uvelike počiva na retorizaciji iskaza, posebice od antike pa do kasnog ranonovovjekovlja, sve se češće rabi naziv stilske figure. Naime, figurativni jezik i jezik književnosti stoje u bitnoj povezanosti u svim razdobljima književnosti. Moglo bi se, štoviše, reći da je fenomen figure – koji se, istina, susreće i u onim oblicima verbalne komunikacije koji su lišeni estetičkih funkcija – jedan od osnovnih kriterija identifikacije teksta kao književnog, pa stoga ne začuđuje da se i danas nalazi u središtu interesa humanističkih znanosti.

Bagićeva koncepcija teorije figura nastoji joj vratiti njezin nekadašnji raspon, drugim riječima usmjerena je protiv „skučene retorike“; stoga Bagić analizira i one aspekte figurativnog izražavanja koji se ne svode samo na osnovne figure nego i one rijetke i vrlo rijetke. U prijeporima oko prirode figura, dakle onih koncepcija koje pod pojmom figure podrazumijevaju razumno odstupanje u značenju ili govoru te pretpostavljaju da je figura svjesna operacija i da postoji opća diskurzivna norma u odnosu na koju se mogu utvrđivati vrste otklona te onih koncepcija koje figuru vide kao neosviješteni postupak, Bagić se priklanja ovoj drugoj koncepciji, u slijedu švicarskog stilističara Laurenta Jennyja, a zatim onih shvaćanja koja su iznijeli pripadnici skupine Oulipo i pripadnici Groupe ě koji su u govoru o figurama ujedinili retoriku, poetiku, stilistiku, semiotiku i teoriju komunikacije. Bagiću su, kako navodi u predgovoru, poticajni bili i radovi Rolanda Barthesa, Gérarda Genettea, Paula Ricoeura, Jacquesa Deridaa, Umberta Eca...


Pregledna tipologija

Povijest opisa retoričkih figura u hrvatskoj sredini relativno je oskudna. Zanemarimo li neke starije opise (primjerice onaj Katančićev), rasprava Luke Zime Figure u našem narodnom pjesništvu iz 1880. još uvijek predstavlja najsustavniji pregled retoričkog rekvizitarija na hrvatskom jeziku. U drugoj polovici 20. stoljeću u nas se pojavljuje nekoliko klasifikacija i koncepcija figuralnog jezika. Najranija je i vrlo inovativna razdioba Zdenka Škreba u tekstu „Mikrostrukture stila i književne forme“ (u Uvodu u književnost, 1983) koji je figure preimenovao u mikrostrukture stila. Ivo Škarić izgradio je šestočlanu shemu u knjizi U potrazi za izgubljenim govorom (1982), a Dubravko Škiljan u tekstu Antičke figure i tropi i suvremena lingvistika (1986) na antički repertoar primjenjuju kriterije suvremene lingvistike te razlikuje devet vrsta figura.

Bagićev Rječnik opisuje 158 figura i to tako da svaka natuknica spaja leksikografski, raspravljački i interpretacijski segment. Bagić, svjestan da od starine postoje različite diobe figura, od one najstarije na trope i figure, opredjeljuje se za modernu diobu u pet razreda: to su figure dikcije (primjerice, afereza, aliteracija, anafora, asonanca, epanadiploza, homeoteleuton, kalambur, palindrom, paregmenon, poliptoton, rima – kao najpoznatije), kojih se djelovanje zasniva na glasovnim učincima i ponavljanjima; slijede figure konstrukcije (npr. akrostih, anakolut, aposiopeza, asindeton, sinonimija, oksimoron, pleonazam, elipsa), to jest figure koje se odnose na poredak riječi u stihu, rečenici, odlomku; zatim su tu figure riječi ili tropi (najpoznatije su u tom razredu amfibolija, epitet, igra riječima, katahreza, metafora, metalepsa, poredba, simbol, sinegdoha); četvrti razred su figure misli, koje se odnose na širi smisao rečenog i oblik samih ideja; tu su svrstane alegorija, amblem, antiteza, emfaza, eufemizam, gradacija, hiperbola, ironija, lakonizam, paradoks, parafraza, perifraza, personifikacija, prozopopeja, ali i one neobičnije kao što su akizam, antorizam, asteizam, cirkumlokucija, lapalisada, pretericija i mnoge druge. Peti razred čine figure diskurza, u koji su uvršteni postupci koji utječu na oblik, kompoziciju i smisao čitavog iskaza (tu Bagić ubraja figure kao što su amplifikacija, ekfaza, entimem, hipotipoza, korekcija, opis, kaligram, portret, poslovica, prozopografija, sentencija, topografija).

U Rječniku se precizno opisuje struktura svake figure te se navode raznovrsni primjeri njezine uporabe. Isto tako svaka natuknica donosi povijest razvoja određene figure i mišljenja o njoj te opisuje njezinu ulogu i učinke u govornim praksama. Ovisno o konkretnoj figuri, navode se primjeri iz književnosti, govorništva, religijskih tekstova, usmene kulture, novinskog, publicističkog i akademskog diskurza, enigmatike, razgovornog jezika, žargona, grafita i reklame. Nerijetko je figurativnost ilustrirana i primjerima iz vizualnih umjetnosti (slikarstvo, skulptura, fotografija, karikatura, strip), kao i iz glazbe, geometrije, matematike.

Za svaku ili barem za velik broj figura navodi se ne samo grčko i latinsko nazivlje nego i paralelni nazivi ili nazivi drugih figura koje su slične ili čija se struktura prepleće s onom analizirane figure. Pritom je svaka natuknica otvorena i drukčijim uvidima i drukčijim konceptualizacijama. Tako se, kako navodi sam autor, oblikuje mreža simetrija i asimetrija u kojoj se događaju neočekivana zbližavanja i polemička sučeljavanja. Kako neke figure više svjedoče o jezičnoj ekonomiji nego o stilističkoj nakani, i to se uvijek ističe u opisu natuknice.

Svijest o pretapanju i isprepletanju pojedinih figura, o njihovu užem ili širem opsegu, također je prisutna u Bagićevu Rječniku, a još više svijest o arbitrarnosti svake klasifikacije. Odbacujući najstariju diobu na trope i figure, Bagić je prihvatio suvremena načela klasifikacije te zadržao klasičnu terminologiju, što je i razumljivo jer je ona u nas najčešće prihvaćena. Za svoju tipologiju figura autor kaže:

„U potrazi za preglednom, jednostavnom i obuhvatnom tipologijom najprije se konzultiralo pojedine recentne klasifikacije. Uočeno je da se figure među inim razvrstavaju prema jezičnoj razini na kojoj su prezentne, diskurzivnoj osi (sintagmatskoj ili paradigmatskoj) na kojoj se ostvaruju, načinu povezivanja elemenata izraza; da se razdiobe temelje na lingvističkim, stilističkim, semiotičkim ili pragmatičkim kriterijima; da broj izdvojenih vrsta varira između četiri i šesnaest.“


Važno izdanje hrvatske teorije

Svaka je figuralna jedinica oprimjerena većim brojem citata, ponajvećma iz hrvatske književnosti, ali i iz raznih novina, znanstvenih tekstova, grafita, reklamnih tekstova, čime se potvrđuje autorova teza o stilskom učinku različitih tipova i modusa diskurza.

Opis pojedine figure nastoji navesti mišljenja najpoznatijih teoretičara figuralnog diskurza, što je primjerice razvidno u natuknici o metafori kao najsnažnijoj i najčešćoj figuri. Bagić navodi različita mišljenja o metafori, od onih antičkih mislilaca (Aristotel, Kvintilijan, Ciceron) preko modernijih (R. Jakobson, M. Black) pa do najsuvremenijih (G. Lakoff, M. Johnson, W. Nöth, P. Ricoeur, J. Lacan, J. Derrida, U. Eco, D. Lodge).

Rječnik stilskih figura grafički je oblikovan pregledno, funkcionalno rabeći različite tipove slova i boje, a nerijetko je opremljen i vrsnim likovnim prilozima. Stoga se može čitati i kao literarni tekst, kao zbirka različitih citata nerijetko ukrašenih lijepim likovnim prilozima. Čitatelji Vijenca mogli su se o vizualno zanimljivim i intrigantno oblikovanim tekstovima o pojedinoj figuri osvjedočiti već i prije budući da je u tom časopisu objavljeno točno 50 tekstova pod zajedničkim naslovom Od figure do kulture.

Sve navedeno navodi na zaključak da je hrvatska znanost o književnosti s Bagićevim Rječnikom stilskih figura dobila svoju inačicu poznatog i slavnog Lausberga, čiji je dvosveščani Handbuch der literarischen Rhetorik (Max Hueber Verlag, München, 1960) zacijelo najpoznatiji i najsustavniji katalog figura i najrelevantnije djelo književne retorike.

Vijenac 504

504 - 27. lipnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak