Vijenac 504

Književnost

POGLED IZ DUBRAVE

Marko na Markovu trgu

Krešimir Bagić

Lirski stil Marka Pogačara ponajprije krase izrazita svijest o cjelovitosti teksta, bogata dijalogičnost te gibak i ritmičan slobodni stih. Ipak najvažniji je Pogačarov stilski rekvizit stara dobra

metafora


U jednom razgovoru o pisanju, književnosti i koje o čem još Marko Pogačar je posegnuo za prigodnim aforizmom: „Mnogo je lakše naći dobrog mačka, nego dobrog prijatelja ili dobru poeziju.“ Pravo na takvu izravnost i strogost priskrbljuju mu četiri dosad objavljene pjesničke knjige kojima se prometnuo u ključnu figuru mlađega hrvatskog pjesništva. On i njegovo pisanje u veoma kratkom roku prikupili su jedinstven arsenal pohvala, primjerice: „Pogačar je čudo“ (Lokotar), „Rembo hrvatske i regionalne poezije“ (Arsenić) koji osvaja „polifoni i sintetički poetski izričaj“ (Šalat), poezija mu je „puno inspirativnija od već zamorne lijeve teorije i njenih teoretičara“ (Žilić), pjesnik je to koji „vješto spaja raznorodne i kontrastne sekvencije, diskurzivno i slikovno, u eklektičan, narativno raščlanjen slijed“ (Mrkonjić), njegovi su Predmeti „strašna i hrabra knjiga“ (Maleš) – „u njoj smo uživali i ja i ne-ja“ (Petković) itd. itsl.


Izd. Algoritam, Zagreb, 2013.


Sloboda – prepisivanje nenapisanog teksta

Četvrta zbirka Crna pokrajina sadrži sva obilježja koja su Marku Pogačaru priskrbila laskave ocjene poput citiranih. Ona donosi 51 pjesmu. Iako nisu podijeljene u cikluse, jasni su tragovi autorove konceptualizacije rukopisa kao cjeline. Moguće je naime uočiti teme i motive koji se ponavljaju te u čitanju pomoću njih dohvaćati globalnu priču. U prvome su planu teme povijesti i zbilje te motivi noći, požara, vjetra, dima, katrana, noktiju i sl. Naslov Crna pokrajina pritom istodobno označava globalno iskustvo svijeta, ali i prostor u kojemu subjekt djeluje, živi i stječe identitet. Sa stranica zbirke progovara „tamni Pogačar“ o „tamnoj mirisnoj tvari“ (kako naziva stvarnost). Svjetlost je za nj svojevrsna izdaja, varava je i sumnjiva. Riječi crno i noć migriraju iz pjesme u pjesmu i postupno oblikuju smisaono nerazrješivu tamnu mitologiju u kojoj „psi crno procvjetaju“, „crni pas progoni crnu pticu“, u kojoj je noć „crni pucanj“, „kino ulaznica“, „noć-okvir“, „kamion pšenice-noć“, „noć, tamni glagol“, „crni otvarač noć“, „noć prazni rendgen“ itd.

Pogačarov je lirski angažman razaznatljiv od naslova do zadnjeg stiha Crne pokrajine. Knjigu otvara pjesma Markov trg koja u naslovu združuje metonimično ime sjedišta hrvatske politike i metaforičnu prispodobu pjesnikova trga na kojemu caruju riječi, njihovi zvuci i suzvučja. U tekstu se više puta ponavlja riječ košmar kojom se naznačuje stanje na tom trgu (košmar, ponavljaju glasovi, košmar,/ ponavljaš ti). Pozoran će i angažiran čitatelj lako u tom košmaru prepoznati stanje u državi i stanje lirskoga protagonista. Slijedi pjesma Povijest koja naslovnu temu predočava fantazmagorijskom lirskom storijom o šumskom požaru koji guta stabla, tjera vjeverice i zmije s njihovih staništa, uništava korijenje biljaka – sve je osvijetljeno, ali ta svjetlost nije nužno sinonim dobra. Subjekt se toj temi više puta vraća. Budući da se u Pogačarovim pjesmama pojavljuju kratkotrajni bljeskovi naracije, koji vrlo brzo i vrlo temeljito bivaju prekriveni raznorodnim asocijacijama, čitatelj mora odlučiti jesu li oni hermeneutički putokazi ili udice varalice. U Crnoj pokrajini moguće je tako naći niz kritičkih opaski, dijagnoza općega stanja i političkih invektiva koje upućuju na subjektov stav spram konteksta u koji je uronjen, npr.:

ovdje dolje je srpanj i koža žari

svugdje je okolo Hrvatska, jedan blesavi

bumerang

požari, ležaljke, tesanje pjesme

(Srpanj, nedovršeno)

u blizini je zasjedao Hrvatski sabor,

pa su mi samo gluposti padale napamet,

opasne gluposti s kojima nisam znao

što početi.

(H. C. Andersen Boulevard 50, klasično)

Kritičnost subjekta na koncu se uobličava u generalizaciju koja i po uvidu i po žestini varira slične krležijanske rečenice: „ušao sam da se suočim s mučnom slikom:/ ne ljubav, glupost, glupost je srce svijeta“. Kada se pak radi o pojedincu i njegovu prostoru, Pogačar se zauzima za aktivizam:

postoji povijest. prostor pod noktima. list sam istrgnuo

iz knjige bijel kao svečana košulja

i do kasnog popodneva s njega prepisivao slova.

sumrak se skupio u rečenicu: sloboda nije 447 iz Rija

ni tupa ptica, za slobodu se potrebno boriti

(Trijem, praznina prozora)

U navedenim su stihovima dvije riječi iznimno važne – povijest i sloboda. Povijest je, podsjeća govornik, i stvar pojedinca, dapače njegova intimna stvar, za nju se treba boriti, treba ju osvajati i graditi. Napor pjesnika (svakog zatočnika slobode) predočen je kao alkemičarski posao, kao ‘prepisivanje’ nenapisanog teksta s bijelog lista papira. Ta nam prispodoba govori da, štogod činili, uvijek sami oblikujemo svoju priču i ispunjavamo prostor kojim se krećemo. Osobna je povijest predočena kao prostor pod noktima. Motiv noktiju središnji je atribut osviještena pojedinca, znak grčevitog otpora u kojemu se začinje istinski identitet. Pogačar relativno često poseže za njim, npr.:

čak i zemlja pod noktima spremna je cvasti

kiša silazi u svoje utore; nokti, sigurno nokti.

ni naš mrak nema ime, samo to svoje mrak,

crno pod noktima

itd.


Od Mihalića do Pogačara

Poetski rukopis Marka Pogačara iznimno je kompleksan ili, kazano njegovim riječima: pjesma je gusta stvar. zavjesa s uzorkom. Misao mu se račva u raznim smjerovima, razvija se fragmentarno, okružena je spletom aluzija i asocijacija, retoričkim vatrometom govornika koji nudi i skriva tragove, koji se umješno kreće između izgovorenog i prešućenog, teksta i svijeta, poetike i politike. U zbirci Crna pokrajina autor zapodijeva složen dijalog s Mihalićevom pjesmom Približavanje oluje. Pogačarova se pjesma zove General hrvatske vojske kontemplira nakon čitanja Mihalićevog Približavanja oluje. Nedvojbeno je riječ o važnom hermeneutičkom uporištu. Popostat ću kako bih sučelio dva teksta i njihova moguća čitanja. Najprije valja kazati: obje su pjesme razgovorne, obje su upućene Drugom – subjekt Mihalićeve je ljubavnik, a subjekt Pogačarove general; Mihalićev se ljubavnik obraća partnerici nakon ljubavnog čina, a Pogačarov general sam sebi, i to naknadno, s ciljem da se uvjeri kako je ono što je činio dobro činio. Mihalićeva se pjesma otvara stihovima:

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš

Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše

Kako je naglo zahladnjelo

Daleko smo od grada

Dominantno čitanje te pjesme zasniva se na sučeljavanju različitih reakcija ljubavnika na ono što se upravo zbilo među njima i na ono što dolazi. Ante Stamać je primjerice ustvrdio: „Posrijedi je svakako situacija dvojbe: ostati ili otići. (...) ‘On’ je nagovara da se pred nadolazećom pustošnom olujom sklone na sigurnije mjesto, uostalom u svakodnevni život, to sigurno stanište nakon prohujalih strasti. Vera pak samo šuti. Oluja koja se približava njoj je prirodan nastavak nečega što je nepovratno bilo; ona beznadno očekuje nastavak. ‘Njemu’ je pak, aktivističkom lirskom jastvu upućenu ‘prema naprijed’, oluja opomena na opasnosti pred kojima valja umaknuti.“ Stilističarka Eni Buljubašić poduzima feminističko čitanje Mihalićeve pjesme te primjećuje da se dominantno čitanje temelji na upisivanju društvenih stereotipa femininosti i maskulinosti u interpretaciju: „Muška je pozicija neupitno percipirana kao aktivistička, praktična, racionalna (‘to su samo živci’), ona koja stremi budućnosti. Tekst pruža nekoliko mogućih uporišta za takvo čitanje. Prvenstveno, muškarac je pjesničko ja, on je glas koji čujemo, koji konstruira svijet pjesme, kreirajući vlastiti subjekt i subjekt Vere kojemu je oduzeta pozicija izravnog govora kao i mogućnost samosvojnog potvrđivanja.“ Ideološka utemeljenost dominantnog čitanja, napominje Buljubašić, jasno se razotkriva kada se pokušaju obrnuti rodni stereotipi. To bi se dogodilo da primjerice u Mihalićevoj pjesmi „ženski subjekt nakon ljubavnog čina muškarčevo odijevanje uspoređuje sa zatvaranjem čaški cvijeća: zakopčaj jaknu/ hlače, gle i cvijeće se zatvara“. Takva je usporedba lakše zamisliva u humornom nego u diskurzu ljubavnika.

Pogačareva pjesma General hrvatske vojske kontemplira nakon čitanja Mihalićevog Približavanja oluje počinje stihovima:

Vidiš, i pjesme pjevaju o onom prije.

sve sami nagovještaji. slutnje.

vidiš da se i u pjesmi okreću leđa,

oblacima se ne gleda u oči.

tko bi uopće mogao spriječiti vjetar,

zaustaviti tu bezimenost?

nema on ništa; samo puše i puše.Mlađi pjesnik smisaoni učinak svoga teksta dobrim dijelom gradi na poznavanju teksta starijeg kolege te na čitateljevu uočavanju pomaka koji se pritom događaju. Pojedine izraze ili rečenice Pogačar preuzima izravno ili na njih aludira sugestivnim parafrazama. Tvrdnju Mihalićeva ljubavnika „Nisam, zaboga, životinja“ njegov general preinačuje u: „nismo mi nikad ni bili tamo, nismo životinje“. Mihalićev stih „Gromovi su opasni u poljima“ Pogačar prepisuje s intervencijom u poredak riječi: „gromovi su u poljima opasni“. Napokon Mihalićev ljubavnik svoj monolog završava replikom „Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati“, a Pogačarov general samoumirujućim rečenicama: „ništa se zapravo nije desilo.// nisam se osvrtao.“ General na mjestu ljubavnika nudi radikalno drukčiji uvid – mijenja se scena, tip emocija, karakter govora. On se sa svojim sjećanjima suočava izrazito usmjerenim parafraziranjem ljubavnikova diskurza. Budući da ljubav (ni u poslovici) doslovno ipak nije rat, retorička bliskost dvaju tekstova podcrtava njihovu iskustvenu i semantičku udaljenost. Marko Pogačar se poigrao komunikacijskim kodovima da bi ponudio angažirano čitanje Mihalićeve pjesme. Spomenutim kritičkim čitanjima – dominantnom i feminističkom, Pogačar pridružuje i pjesničko čitanje koje je najprije moguće označiti političkim. Konstruirajući artificijelnu situaciju u kojoj general čita poeziju ne bi li osmislio vlastitu prošlost, on zapravo rastače i karikira njegov govor računajući pritom na stereotipe koje s čitateljem dijeli o vojnicima, njihovoj logici i senzibilnosti. Pjesmu dakle ne osmišljava Ja koje govori nego Nad-Ja koje mu je pripremilo pozornicu i postavilo ga na nju.


Zanat ili dodir genija

Lirski stil Marka Pogačara ponajprije krase izrazita svijest o cjelovitosti teksta, bogata dijalogičnost te gibak i ritmičan slobodni stih. U Crnoj pokrajini mogu se među ostalim sporadično zateći nadrealističke slike (noć u grlu teleta), atraktivne igre riječima (od svih riječi samo jedna je istina: snijeg// S nije G) ili pak zvukovne sugestije koje slijede načela asonance i aliteracije (padaju igle i tijela jela glasnijena nebu ničega novog. ničeg novog u golemim gluhim gradovima). Ipak najvažniji je Pogačarov stilski rekvizit stara dobra metafora. Ona je obično atribucijska, maleševska – realizira se kao naglašeno subjektivna definicija, pri čemu lakonsko povezivanje udaljenih fenomena upućuje na mentalne mehanizme i percepcijska uporišta Pogačarova govornika. Primjerice čitava se pjesma Obračun (bog i blagajnica) temelji na tri atribucijske metafore koje tri pojma puna značenja i nade (svijet, ljubav i bog) prizemljuju i umeću u logiku potrošačkog društva:

Svijet je knjigovođa s češljem / u džepu košulje, zlatni prsten, karika // koja nedostaje [...]

ljubav tamna blagajnica / i zatim izlet, godišnji zimi na Tisi, klizanje // ledenim jezerom [...]

bog: bog je bankomat. Ta pjesma s jedne strane potiče na razmišljanje o posvemašnjoj eroziji vrijednosti, a s druge iznova podsjeća na mjestimičnu bolnu izravnost Pogačarove poezije, i to do te mjere da postaje dubinski snimak zbilje.

Crna pokrajina nesvakidašnja je pojava u našemu pjesništvu. Ta je zbirka značenjski mnogolika, stilski dorađena, konceptualna i otvorena, aktivistična i poetična. Čitatelj može komunicirati i s pojedinačnim pjesmama i s rukopisom kao neslučajnom cjelinom. Čim je tiskana, Pogačarov generacijski kolega Marijo Glavaš s ushitom je ustvrdio da je ona usprkos tome što je „sveukupno gledano [...] slabija od prethodne“ i dalje „zbirka u kojoj ima novosti, eksperimentiranja, pa i pravih remek djela“. Sam je pjesnik u razgovoru s istim tim Glavašom poput iskusnog obrtnika kazao: „I u ‘Predmetima’ i u ‘Pokrajini’ ima [...] po desetak pjesama koje su nešto slabije od ostalih [...] one u strukturi knjige imaju svoju funkciju – služe kao vezivni materijal, mostovi, armatura“. U nastavku razgovora Pogačar je građevinarski žargon zamijenio popkulturnim nedvosmisleno podcrtavajući proizvodnu narav pisanja poezije: „Nemam problema ni s konceptom narudžbe – neke od svojih, čini mi se, najboljih pjesama napisao sam pod dedlajnom, za neki konkretni časopis, festival, projekt ili što slično. Ne vjerujem u inspiraciju. Postoje zanat, rad i dodir genija.“ Takva je demistifikacija pisanja lirike nedvojbeno u skladu s funkcioniranjem današnjega svijeta – radikalna je, ritualna i izravna. No nije nužno odmah u nju povjerovati (upravo zbog spomenute ritualnosti). Uostalom pred kraj Crne pokrajine Pogačar ispisuje tekst znakovita naslova Čekanje pjesme koji počinje stihovima:

Ležiš i čekaš pjesmu. ne pomičeš se.

kao podmukla ljepilom premazana

grana koja čeka pticu.

Vjerujem da čitatelj tih stihova ima pravo pomisliti da mu oni nude manje-više klasičnu mistifikaciju pjesme kao verbalnog predmeta koji nije sasvim u vlasti svoga zapisivača. Kojem Pogačaru dakle vjerovati – onom koji piše pjesmu ili onom koji poslije pisanja pojašnjava kako to čini? Ja bih rekao: nijednom. Ili: obojici!

Vijenac 504

504 - 27. lipnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak