Vijenac 504

Književnost

Od rajske ptice do snahe guje: Književna životinja. Kulturni bestijarij, II. dio, ur. S. Marjanić i A. Zaradija Kiš

Karneval životinja u književnosti

Davor Piskač

Životinje u književnosti zapadnoga i istočnog kulturnoga kruga imale su tijekom povijesti različite uloge: od šamanskih rituala do antičke metaforike karaktera, srednjovjekovnih simbola duhovnosti ili renesansnih alegorija. Književna životinja upućuje na važnost životinja u povijesti, u znanosti, u svakidašnjosti


Nakon prave uspješnice knjiga Kulturni bestijarij postala je ledolomcem u mnogim temama koje smjeraju sagledati odnose čovjeka i životinjskoga svijeta. Perspektiva knjige polazi od visokostručnih i znanstvenoj javnosti vrlo zanimljivih tekstova o položaju i odnosu prema životinjama u društvu, dok drugi dio knjige razvija niz tema pisanih „lakšim jezikom i načinom“, što pogoduje i čitatelju nenaviklu na strogi i stručni znanstveni diskurs. Druga knjiga Književna životinja. Kulturni bestijarij, 2. dio organski je nastavak prve. U prvoj je knjizi bilo više od trideset tekstova, dok druga broji četrdeset osam radova koji razvijaju vrlo zanimljivu tematiku i problematiku percepcije životinja u književnosti – zapravo u društvu. Nijedan pomno odabran tekst neće ostaviti nezadovoljnim kako „prosječnog“ tako ni u znanosti ili struci „opredijeljena“ čitatelja. Tema ima za svakoga, a problematika koja se razvija iza tih tema zasigurno će potaknuti niz konstruktivnih i vrijednih rasprava u društvu.


Tapiserija Dama s jednorogom, 15. stoljeće, Musée de Cluny, Pariz


Jačanje ekološke svijesti u Hrvatskoj u ovoj knjizi ima jednog od najjačih i možda najglasnijih stjegonoša. Istaknimo, dakle, u ovome osvrtu još neke specifičnosti i vrijednosti knjige kako pročitano ne bi ostalo nepopraćeno, a možda će i „skraja knjige“ motivirati još ponekog čitatelja.

Dakle, likovi su životinja još od samih početaka književnosti nosili različite kulturne i društvene funkcije, i to kako u književnosti zapadnoga kulturnoga kruga, tako i u književnostima Dalekoga istoka.


Od šamanizma do renesanse

Tako se u Književnoj životinji može pročitati izvrstan tekst o tome kako su u sino-korejskoj predaji, bilo u njezinoj usmenoj ili pisanoj tradiciji, životinje postale nosioci značenja. Pojavljuju se kao analogije duhovima predaka u šamanskom ritualu te korespondiraju s ljudskim spoznajnim mogućnostima. Isto tako životinje mogu postati oznakama socijalnoga statusa, počevši od amuleta i talismana koji bi njihovim nositeljima trebali osigurati sreću pa sve do priča koje osiguravaju vjerodostojnost takvih predmeta. Jasno, primjera priča u kojima životinje igraju glavnu ulogu ima diljem globusa pa tako i u Râmâyani, jednom od najvećih indijskih epova, koja, omeđena simboličkom ulogom životinja, pojedinim životinjama pridaje veliku, ponekad čak ključnu ulogu u priči i razvoju radnje. „Osobito to vrijedi za čitav rod vânara, šumskih stanovnika, često u književnosti shvaćanih kao ljudi s osobinama majmuna.“ Među njima možda je najvažniji Hanumân, čovjek-majmun, koji postaje jednim od glavnih likova Râmâyane te kao motiv obilježava bogatu indijsku kulturu.

U zapadnome kulturnome krugu, kojemu pripada i Hrvatska, slično se načelo, između ostalih, može uočiti u likovnoj umjetnosti, gdje se pojavljuje motiv rajske ptice. Taj motiv ima uporište već u apokrifnoj priči, a umjetnička ga je književnost kodirala u stihovima Mavre Vetranovića i Matije Divkovića. Naš kaligraf i minijaturist, Michelangelo minijature Julije Klović, rabi taj motiv, koji je pronašao u književnosti, kako bi glorificirao lik Djevice Marije. Tako je Klović ilustrirao prve stranice Brevijara Farnese iz 1546. jednim od najljepših prikaza rajske ptice, dok njegov suvremenik i prijatelj, kako bilježi povijest umjetnosti, Talijan Giulio Romano, rabi isti motiv kao dekoraciju za tapiseriju Venerina barka.

S druge strane, u smislu povijesnoga razvoja funkcije motiva životinja, neki su motivi percipirani dvojako pa čak i negativno. U takvima motivima biva postignut ekvilibrij između bolesti i zdravlja, života i smrti, a jedan od najpoznatijih takvih motiva svakako je motiv zmije. Koliko god da se shvaća otrovnim stvorom koji može ugroziti ljudski život, motiv se zmije smatra i simbolom ljekarništva i liječništva. Riječ je o jednom od najstarijih motiva uporabljenih u književnosti čiji je literarni početak vezan uz pojam straha, destruktivnosti i mističnosti. No uskoro postaje motivom s dvojakim značenjem: „demon tame i zla, duhovno svjetlo, mudrost i stvaralaštvo, obnova/ouroborus, objedinjenje oprečnosti i komunikacija s božanskim“, kako se navodi u jednome tekstu u Književnoj životinji.

Tomu je tako zbog toga što je dualizam motiva životinja nezaobilazan u svekolikoj umjetnosti, gdje, osim umjetničkih, razvija i povijesne, meditativne, psihološke pa i filozofske interpretacije. Tako se u Književnoj životinji može pročitati tekst o pismu rimskoga cara Hadrijana budućemu nasljedniku Marku Aureliju. U šest poglavlja Hadrijan, manje-više kronološki, iznosi sjećanja na svoj život, ta mu sjećanja bivaju zapravo predloškom za meditaciju o ljudskom životu. Posebno je očaran konjima i psima kada ispisuje svoja razmišljanja o robovanju i gospodarenju, prirodi i žrtvovanju, dakle o ravnoteži suprotnosti: volje i razuma, prirode i kulture, umjetnosti i znanosti.


Izd. Hrvatska sveučilišna naklada i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2012.


Na mnogim će stranicama ove knjige biti jasno i vrlo zanimljivo istaknuto kako se motivi životinja i njihove funkcije unutar kulture i književnosti rabe na različite, ali uvijek svrsishodne, a ponajčešće i lijepe načine. Tako npr. motiv grlice koja u svojim interpretacijama razvija značenja časti, vjernosti i ljubavi, ljubavi koja biva prekinuta odlaskom ili smrću partnera, posebno je zanimljiv zbog majčinskog patosa, štoviše, o tome možda najljepše progovara priča o tome kako grlica svojim glasom umiruje i sanak maloga Isusa. Čest je slučaj da se grlica povezuje s vjerskim i biblijskim kontekstom, ali u tome smislu ona nipošto nije osamljen primjer.


Golubice i gavrani

Sama Biblija, naime, razvija mnoge aluzije na ptice i ptičji svijet. Među pticama nebeskim labud, ševa i orao ponajviše su zastupljeni motivi napose u srednjemu vijeku, kada se sav taj ornitološki svijet prenosi i u enciklopedije. Od detalja motiva vezanih uz ptice ponajviše se tematiziraju krila te ptičji let i pjev. Ptičji je pjev poput uznosa ljudske duše pa ne čudi stoga što u protoslavenskom ornitološkom simbolizmu ptica motivi povezani uz pojam ptice predstavljaju ljudsku dušu, njezinu krhkoću i koprenastu prozračnost. Dušu-pticu se isto tako povezuje s letom. Tako grčko mnogoboštvo poistovjećuje dušu s leptirom, dok se u staroegipatskoj tradiciji duša umrloga predstavljala pticom s čovječjom glavom. Učiniti nažao takvu biću, napose nekoj određenoj ptici poput grlice, leptiru, pčeli ili kojem drugom „svetome stvoru“, uvijek je razvijalo moralne prijepore o tome može li se to smatrati stvarnim ili metaforičkim činom ubojstva stvarne osobe, kao što se to još vjeruje u nekim dijelovima Afrike. Blisko tome se i u našim krajevima, osim grlice, misli i za pčelu, za koju se kaže da nije uginula, nego da je umrla. Time se pčelin život dovodi na gotovo istu razinu s percepcijom vrijednosti ljudskoga života. Znamo, pčele se u našoj narodnoj predaji smatraju svetim životinjama: vjerojatno zato što se od njihova voska proizvode svijeće koje daju svjetlo, a svjetlost je nezaobilazna u gotovo svim iskazivanjima svetosti i poštovanja gotovo svih religija. Osim toga pčelinji med liječi mnoge bolesti, a o slatkoći njegovoj ne treba ni govoriti jer su svima poznati motivi mednih usta i govora, tako često prisutni u tradicionalnoj književnosti, a napose u uglazbljenim pjesmama narodne provenijencije.

Opet, u duhu dvojnosti značenja motiva životinja, zanimljivo je da se neki motivi ptica pojavljuju s posve suprotnim značenjima u kontekstu društvenih interpretacija. Motiv gavrana jedan je od najljepših primjera za takvu dvojnost. Gavrana su mnogi narodi svijeta poistovjećivali s pozitivnim, zapravo svetim silama koje obnavljaju Zemlju, uvode novi ciklus te bivaju glasnicima ili medijatorima između neba i Zemlje. Gavranova sklonost prikupljanju sjajnih predmeta razvila je dodatno njegovu simboliku u vikinškoj tradiciji. U našim se krajevima motiv gavrana rabi uglavnom kao oznaka smrti, rata, stradanja i tamne mistične onostranosti. Na razini svjetske književnosti takve je konotacije uz motiv gavrana svakako učvrstio vječni Edgar Allan Poe, promijenivši tumačenje simbola gavrana s obzirom na američku indijansku kulturnu tradiciju. Naime, američki su Indijanci gavrana smatrali svetom životinjom, dok ga Poe predstavlja zlokobnom, tamnom i mističnom silom koja upravlja ljudskim životom mimo naših htijenja i mogućnosti, rabeći životnu napetost između čeznuća i razorne strasti, čestitosti i grijeha.

Zapravo su često vrlina i grijeh predstavljeni motivima životinja pa tako likovi svetaca gotovo nezaobilazno uza se imaju neku životinju ili sveci imaju dar komuniciranja sa životinjama, poput razumijevanja ptičjega pjeva ili psika zmija. Grijeh i grešnost s druge su strane ponajljepše prikazani u bestijarijima (o kojima će još biti riječi).

Životinje kao metafore karaktera

U Književnoj životinji može se pročitati i o shvaćanju motiva konja, psa i sokola kao viteških životinja koje predstavljaju metafore vrlina epskih heroja. Pogotovo je u herojskome epu vidljivo kako se neke životinje vežu uz motive s posve točno određenim funkcijama. Funkcija je takvih motiva s jedne strane proširiti ili suziti značenje ili, s druge strane, podcrtati i naglasiti umjetnički aspekt književnoga djela. U obama se slučajevima takvi motivi pojavljuju kao tropi i figure, a jedan od najčešćih motiva u junačkome epu svakako je motiv konja. Konj se smatra plemenitom i vrlom životinjom te je kao pozitivan motiv često prisutan u epskome pjesništvu. No s obzirom na druge aspekte i vrste književnih djela, motiv konja biva percipiran i drukčije te ponekad razbija simboliku i tumačenja u takvim tekstovima u smislu određivanja onoga koji teško radi, slobodan je, bude pomoćnik ili žrtva, a obilježava ga još i dualizam vitalnosti i destrukcije, odnosno izvanosjetilne percepcije i paničnoga straha od nepoznatog. S obzirom na široku značenjsku zalihost motiva konja, zanimljivo je, promatrano iz europskoga konteksta, kako su o njemu pisali Marko Marulić, Ariosto, Tasso i Gundulić, a uz motiv konja često se takvim shvaća i motiv psa. Naime, motiv psa razvija isto tako zanimljiva tumačenja koja idu od interpretacije toga motiva kao oprezne sumnjičavosti pa sve do plemenitog i posvećenog ponosa zbog toga što pas može biti vjerni prijatelj, ali i izdajica, vodič i lovac, čuvar i kradljivac, iscjelitelj i strvinar, čime se apostrofira njegova dvojnost i široka funkcionalna uporabivost u kontekstu književnosti. Posebno je to dobro vidljivo na primjeru motiva magarca, koji se može razložiti kao metaforična oznaka plemenitosti. Naime, magarac je, tumačeno iz konteksta Biblije, sveta životinja koja nosi obilježja poniznosti, pa čovjek shvaćajući je postaje „nizak u vlastitim očima“ kako bi i sam postao ponizan. Ne čudi stoga što se u Bibliji magarac pojavljuje čak 173 puta te je jedino motiv ovce više puta uporabljen od njega. S druge strane magarac predstavlja stereotip društvene tvrdoglavosti i mentalne ograničenosti pa tako postaje likom u mnogim bajkama i basnama, ali i travestijama te parodijama kao u Shakespeareovim i Cervantesovim djelima (Sancho Panza jaše magarca i poput te životinje vjerno i tvrdoglavo prati kroz život svoga pomalo luckasta gospodara).


Iz srednjovjekovnih bestijarija


Suprotno tvrdoglavosti i prigluposti magarca, u usmenim pričama, bajkama, pjesmama i likovnoj umjetnosti, motiv lisice interpretiran je kao oportunističko i društveno krajnje prilagodljivo ponašanje na vlastitu korist, a na štetu drugoga. Zbog toga se likom lisice često iznosi kritika društvenog morala, odnosno njegova političkog i etičkog stanja. No motiv je lisice često prisutan uz motiv vuka, koji uz lisicu djeluje poput svojevrsna korektivnog elementa pa se tako motivima vuka i lisice u „enciklopedijskom kulturološkom, mitološkom, bajkovitom i frazeološkom značenju razotkrivaju odnosi dvoje likova koji nose obilježja životinje i čovjeka“.

Nadalje, promatramo li navedene motive iz konteksta poetike bajke, vrlo jasno postaje da se uz lisicu i vuka u bajkama često pojavljuju motivi ovce i zmije kao, poput motiva lisice, oznake obilježja ljudskoga karaktera i duha. Izađe li se iz konteksta bajke, a počevši npr. od Biblije u kojem je motiv ovce daleko najzastupljeniji, vrlo će se lako uočiti da je motiv ovce prisutan u gotovo svim književnim vrstama pa tako i u žanrovski vrlo zahtjevnu putopisu, o čemu se isto tako govori u Književnoj životinji. Tomu je vjerojatno tako zbog toga što je čovjek uvelike ovisio, a u nekim krajevima još ovisi o ovci kao gospodarskom čimbeniku pa zbog toga ovca razvija mnoge pozitivne aspekte kulturnog i svakog drugog nasljeđa. Za razliku od pozitivne konotacije ovce, motiv zmije uza se najčešće ne veže pozitivni topos, kako je već prikazano.


Mačke, vještice i Ivana Brlić

Naime, ravnamo li se relativno rijetkim pozitivnim konotacijama, gmazovi, a zmije i žabe ponajčešće, uza se vežu negativne konotacije pa se tako u Književnoj životinji može pročitati i članak o tome kako se u hrvatskim glagoljskim primjerima mogu pronaći motivi žabe kao oznake grijeha, hereze i pohlepe. „Pojava krastača i žaba u mitologijama najčešće je bila vezana uz nešto zlo, no žaba je smatrana i tvorcem Svemira, dok je krastača u Starom Egiptu smatrana svetom životinjom, dakle bile su poznate i po dobrim osobinama.“ Na sličan se dvojaki način, u kontekstu svjetske mitologije može promatrati i motiv štakora. U europskom kulturnom krugu štakori su gadljive životinje, a u smislu interpretacija razvijaju značenja „škrtosti, parazitizma, neimaština i širenja bolesti“. S druge strane, u Aziji je štakor počesto sveta životinja koja donosi sreću i blagostanje, a shvaća se još i simbolom opreza i ispravnosti. Koliko li je i je li uopće štakor sličan čovjeku, makar prema svojoj destruktivnosti, jedna je od vrlo zanimljivih tema predstavljenih u Književnoj životinji.

Prljave životinje, poput štakora, često su oznaka loših i zlih „vlasnika“ takvih životinja, odnosno izopačenih i grešnih ljudskih osobina. Rijetko je koji motiv čovjeka toliko često percipiran lošim, prljavim i zlim kao što je to motiv vještice. Zbog toga su vještice okružene daždevnjacima, zmijama, žabama i drugim gmazovima, ali i mačkama, koje uz vještice imaju negativna obilježja, dok su u bajkama namijenjenima djeci takve životinje počesto percipirane kao mudre, vješte i odane prijateljice. Unatoč tome, najčešći motiv mačke, promatra li ga se bliskim motivu vještice, prepoznaje se kao mistični crni stvor koji već pogledom može nanijeti zlo. Često vještice bivaju pretvorene u crne mačke, ali i druge životinje, napose gmazove, ali vrijedi i obrnuto: guje bivaju pretvorene u ljude, poput snahe guje iz Šume Striborove, gdje zla životinja obavlja svoju prljavu rabotu te, zahvaljujući preobrazbi u čovjeka, vrlo uspješno skriva vlastiti identitet. Osim toga, vještice isto tako nemile im ljude mogu pretvoriti u različite životinje, a ponajčešće u konja: „tegleću marvu“ koja je osuđena na težak i naporan rad ili pak u žabu, koja biva odvratna svima. Taj je motiv pretvorbe čest u bajkama, kada lijepa kraljevna ili kraljević pretvoreni u žabe ne mogu izaći iz toga obličja sve dok im neka dobra i plemenita duša ne udijeli poljubac ili sličnu milost.


Mitska i nezemaljska bića

Konj s druge strane, napose u bajkama i narodnoj predaji, razvija i vlastite motivske podskupine kao što je to npr. slučaj s jednorogom. On je jedna od najmističnijih životinja u okviru srednjovjekovnog bestijarija, ali vjerojatno i sveukupne književnosti. Bestijarij je zapravo popis ili opis mnogih demona koji postoje u životinjskome obliku ili u neprirodnim pojavnim hibridima iz životinjskoga svijeta kao, najčešće, oznaka ljudske grešnosti. No u bestijarijima bivaju zastupljene i pozitivne i negativne pojave takvih životinja i životinjskih hibrida, na što upućuje Marulić u svome Evanđelistaru. Unatoč tome, između svih životinja, jednorog biva jednom od najmisterioznijih, najdobroćudnijih i najnježnijih pojava, a najčešće je vezan uz pojavne oblike ljubavi i duhovni aspekt bračnoga života. Žive u fantastičnome svijetu između sna i stvarnosti, a pogled na njih donosi sreću.

Što se fantastičnoga svijeta tiče, zanimljivo je promatrati i izvanzemaljce, koji se počesto u znanstvenofantastičnoj književnosti prikazuju u oblicima životinja, oblikovanih najčešće prema naličjima zemaljskih životinja, o čemu također čitamo u Književnoj životinji. Najčešće su, poput bestijarija, zamišljeni posve drukčijim od životinja kakve možemo pronaći na Zemlji. Ako se radi o zemaljskome predlošku, najčešće su to kukcoliki ili gmazoliki stvorovi više-manje neugodne vanjštine. Takvi su zbog toga što podsjećaju na kukce, a kad ih se pogleda pod povećalom, za razliku od pogleda prostim okom, postaju stravični „izvanzemaljci“ s posve drukčijom tjelesnom morfologijom od naše, a upravo je ta različitost ono što nas plaši. Tako male životinje češće su pozitivno percipirane jedino u starijim književnostima, kada ljudsko oko nije moglo vidjeti njihov uvećani lik. Možda je upravo to „optičko ograničenje percepcije“ razlogom percepcije „dražesti“ buba i paučnjaka u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Tako „malahne životinje“ poput mrava, crva, buhe, ose, pa i pčele bivaju počesto spominjane. Unatoč takvoj čestotnosti, rijetko se događa da ti motivi zauzmu neko važnije mjesto u književnim djelima, odnosno u renesansnoj poetici.


Ekološki lajtmotiv

Na kraju valja uputiti i upozoriti na polifunkcionalnost ove knjige u smislu razvijanja svijesti, uočavanja znanstvenih specifičnosti i novina te popularizacijske politike o vrijednosti, ali i pravima životinja u našemu društvu. Životinjski nas svijet okružuje, želi živjeti s nama u sinergiji i skladu, a kako se mi u tome smislu prema njemu ponašamo? Možda bi to trebalo biti temeljno pitanje za neku novu knjigu jer problematika ljudskog odnosa prema životinjama i zemaljskoj kugli postaje sve aktualnija. Ponašamo li se mi ljudi poput virusa: doselimo se na neko područje, nemilice ga iscrpljujemo i eksploatiramo da bismo potom iza sebe ostavili waste land, ali ne u smislu modernističke poeme T. S. Eliota. Naime Eliotova Pusta zemlja, razvija odnos između satire i proročanstva u smislu mijenjanja perspektive govornika u književnosti, promjene vremena u prostoru i obrnuto, dok način na koji mi mijenjamo prostor Zemlje u svome vremenu nikako nije satiričan, nego prije sarkastičan način ravnodušna i eksploatatorskog upravljanja onime o čemu u potpunosti ovisimo: o Zemlji iz koje smo svi nastali. Književna životinja ide upravo takvim ravnodušnim i eksploatatorskim ljudskim nastojanjima uz dlaku – zbog toga što upućuje na važnost životinja u povijesti, u znanosti, u svakidašnjosti. Jer, možda se ipak analogija da ako spasiš jednog čovjeka, spasio si cijeli svijet, može metaforom proširiti i na analogiju: spasiš li jednu životinju, spasio si dio egzistencije čovječanstva. Možda ta metafora ipak nije hiperbolizirana, vidjet ćemo. Vrijedi li zbog svega toga pročitati Književnu životinju? Jedno jednostavno i kratko: da!

Vijenac 504

504 - 27. lipnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak