Vijenac 503

Književnost, Naslovnica

UZ NAGRADU MATICE HRVATSKE ZA KNJIŽEVNU KRITIKU: Milan Mirić, Eseji

Umjetnost svijeta u rasapu

Branimir Bošnjak

Mirić kulturna zbivanja iz šezdesetih i sedamdesetih godina u Hrvatskoj, ali i tadašnjoj Jugoslaviji, analizira na primjerima koje ne uzima samo za umjetnički relevantne, nego na svoj način ukazuje na njihovu upijenost u društvenu matricu. Umjetnost društva u raspadu i sama je dijelom žrtva, a dijelom oblikovni medij životnih iskustava i predložak umjetničke prakse u dolasku ili prolasku


Knjiga Milana Mirića Eseji, upravo ovjenčana Matičinom nagradom za najbolju knjigu književne kritike u posljednje dvije godine, uronjena je u kulturološka i politička zbivanja šezdesetih i sedamdesetih godina u Hrvatskoj, ali i tadašnjoj Jugoslaviji, nastojeći povezati dio zbivanja u ratno-poratnim danima s onim što bismo mogli nazvati osobnom i generacijskom genezom sama autora i suradnika ne samo na građenju i profiliranju jednog vrijednog časopisa nego i vlastite spoznajne paradigme. Ona će dijelom biti i lakmus različitih zbivanja i društvenih silnica, pa se tako autor pojavljuje kao onaj koji pita „postoji li uopće neka utemeljena vrijednost“ koja časopis Razlog učvršćuje u hrvatskoj književnoj povijesti i tako prihvaćena postaje svojevrstan pretražitelj vremena.


Izd. Matica hrvatska, 2011.


To je pitanje na neki način filozofska doskočica, kojom se Mirić koristi kao provjeravanjem temelja vlastitosti, kojim se suočava s rezultatima djelovanja i građenja, ne samo kao retoričkim pitanjima nego i odgovorima koji nude potvrdu: „Smijem li onda ostati kod uvodne konstatacije o Razlogu kao načinu moga postojanja, onoliko duhovnoga koliko ga u mene kao takvoga ima? Jer ona, konstatacija, kao da pretpostavlja makar samo moj pouzdanije oblikovan napor sebe u svijetu i svijeta u sebi, jer način duhovnog postojanja ne mora značiti i realizirano duhovno postojanje samo.“ Mirić, pojednostavnjeno rečeno, nudi oblikovanje „gramatičke konstrukcije“, onoga „kao da“, što učvršćuje poziciju časopisa Razlog kao duhovne činjenice i pruža mogućnost dijaloga i analitičke prosudbe sama fenomena časopisa i zbivanja oko njega i u njemu. Upravo tako shvaćena ozbiljnost relativne percepcije nečega što je činjenica pokazuje i sklonost vremena da u svijesti sudionika „izbriše“ ne samo tekst nego i kontekst zbivanja.


Snimio Mirko Cvjetko


Za razliku od svojih prethodnika, razlogaši su u središte poetike stavili praksu pojmovnog i filozofskog analitičkog učitavanja hajdegerovsko-helderlinovske „podloge“, nastojeći i samo „vrijeme života“, vrijeme i stvarnost, nekako izdići iznad „prizemnosti“. U svibnju 1962. održan je okrugli stol o temi Angažiranost u umjetnosti, a tekstovi su objavljeni u Razlogu (II, 4/162: 335–376). Uvodnih četrdesetak teza pripremio je Vjeran Zuppa, ocrtavajući svojevrsnu sartrovsku varijantu „angažmana“, s pravom „slobode djelovanja“, a angažman je i shvaćen kao „kritička svijest epohe, koja problematizira odnos čovjeka i društva, te odnos prema tom odnosu“ (Milanja). Zuppa zastupa umjetnost koja je „kritična i filozofična“, analitična na granici „znanstvenoj“, jer je gnoseologia (inferior), okrenuta „spoznajnim procesima“ i idejnosti u smislu društveno-povijesne mijene i evolucije. Zastupa se „sinteza pjesnika i filozofa“, kao što su to T. S. Eliot i M. Heidegger, a umjetničko djelovanje tako stječe „sposobnost“ objašnjenja „djelovanja svijeta“. Ukratko, „egzistencijalističku kategoriju“ umjetničkog djelovanja pokrivaju krugovaši, a „egzistentnu“ (koja pokriva „probleme čovjeka u vremenu… koje zahtijeva i postavlja pitanja o našem humanitetu“) – razlogaška generacija pisaca. Razlogaši negiraju relevantnost „pragmatičkih funkcionalizacija i operacionalizacija svijeta“, grozeći se tehničkih činjenica svijeta i tehnologijski relevantne medijacije“ (Milanja), nastojeći provesti svojevrstan (utopijski) pedagogijski projekt u umjetnosti, filozofiji, znanosti. Taj zahtjevni zadatak dijelom je „pluralizirao“ razlogovsko pjesništvo, htijući ga uzdići do filozofije, izgubilo se one koji su spašavali „projekte pjesništva“, a izbor Mihalića i Gotovca kao jedinih „stvarnih pjesničkih imena“ koji pružaju odgovore na „teška pitanja“ neugodno je pogodio pluralističku pjesničku scenu. Složenu potrebu zajedničkoga djelovanja filozofa, književnika i znanstvenika otvorio je i niz političkih, ideoloških i kontroverznih „globalnih“ problema, tako da su protesti 1968, politička gibanja koja će se otvoriti u Hrvatskoj 1971, razlogašima donijeli ukidanje časopisa, koji će se dijelom nastaviti u obliku časopisa Teka (1–12, 1972–1976).

Znaci razlike

No vratimo se uspješnim početnim godinama, gdje su Razlogovi sudionici već pjesnici s knjigom ili dvije, tako da krajem druge godine izdanja, upravo deseti broj, posvećuju pjesnicima (Marija Čudina, Želimir Falout, Mate Ganza, Dubravko Horvatić, Zvonimir Majdak, Alojz Majetić, Tonči P. Marović, Zvonimir Mrkonjić, Nikica Petrak, Željko Sabol i Igor Zidić). U to vrijeme još prvih knjiga nemaju Željko Falout, Nikica Petrak i Željko Sabol, a prema Mirićevoj tvrdnji „Danijel Dragojević odlučno je zabranio da u taj broj budu uvrštene njegove pjesme, iako je u Razlogu prije i poslije surađivao“. Profiliranje Razloga pomogla je polemika Glumca, Majdaka i Majetića u Telegramu i Vjesniku, koji se uskoro raspoznaju u Flakerovoj ponudi „proze u trapericama“, ali i u oštroj kritici Zuppe i Igora Mandića. Mirić pregledno skicira pokušaje časopisa da se profilira i prepozna kao neka vrsta razlaganja oblika novoga pristupa književnosti, a uz to i stvaranja pjesničko-esejističke prakse koju će se prepoznati kao znak razlike. Stoga se časopis i krug urednika bavi prije svega profiliranjem „književne revije za suvremene probleme“, uvrštavajući Gotovca i Brunu Popovića u redakcijski pogon. Postaje jasnija mogućnost otvaranja društveno presudnih pitanja, osim, kako navodi Mirić, onih koja čine osnovu postojećeg društva: „Sredina šezdesetih bila je vrijeme u kojem se moglo misliti i pisati otvoreno o svemu pod uvjetom da javno obznanjivanje vlastitih stavova nije diralo dvije nepovrjedivosti: vlast partije i jugoslavenski put u socijalizam. Pa i o njima se dalo štošta napisati, ako je čovjek našao skriveniji, dvosmisleniji oblik priopćavanja. Metafori kao da je pjesništvo postalo preuzak prostor, preselila se u politički govor. Čovjek je imao onoliko slobode koliko je bio spreman podnijeti rizika. Pisanje o individuumu i njegovoj situaciji u tom je vremenu bilo nadnošenje nad provaliju.“ Znakovito kako se nastojalo sukobiti različite časopisne grupacije pretvorivši ih u oporbene filijale i tumačiti ih kao „opasnost društvenom miru i skladu“. Svojevrsne apsurde oko praćenja aktualnosti u časopisu Mirić vidi i u dislociranosti paralelnih vremena: „Što je naš časopis više pozornosti okretao događajima oko sebe to je nesporazum između stvarnog vremena i njegova kalendarskog bilježenja postajao disociraniji. Događalo se da se štogod vrijedno našeg zapisa zbilo u ožujku, da je svezak u kojem smo to zabilježili izašao u svibnju, a datacijski podaci su govorili da je svezak objavljen u studenome prošle godine“. Ta „shizofrena zbrka“ izlaženja i praćenja događaja, postajala je sve važnija za utvrđivanje „kada se događaj zaista zbio“! Autor mnoštvo društvenih problema vidi kao posljedicu neuspjelih reformi, ali kao znakovit primjer navodi i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i njezino korištenje kao oblik političkog sukoba i tada nastalih političkih čistki.

Pjesništvo kao filozofska praksa

Riječju, Mirić s mjerom ukazuje na kulturnu zbilju, koja postaje velikim dijelom svojevrsnim lakmusom „stvarne zbilje“, njezinu višestruku pojavnost, ukazujući na društvene prijepore. Pjesništvo u selektivnom izboru razlogovaca postaje filozofska praksa, što izaziva zbunjenost kod krugovaške projekcije suzdržavanja od „političke zbilje“ i upozorava kako se zbiva svojevrsno utemeljenje filozofije kao pjesničkog arbitra. No pjesništvo otežano filozofskim konceptima modela svijeta postaje i dio društvenoga dijaloga koji osporava praksu onih na vlasti i njihovu upućenost da tu vlast i zadrže bez obzira na vlastitu „filozofsku analitičnost“. Mirić navodi kako su šezdesete godine 20. stoljeća bile vrijeme u kojem se moglo misliti i pisati otvoreno o svemu pod uvjetom da javno obznanjivanje vlastitih stavova, što smo već spomenuli, „nije diralo dvije nepovrjedivosti: vlast partije i jugoslavenski put u socijalizam“. No upravo su oni bili u pitanju, a najvidljivije je kako održavanje na vlasti po svaku cijenu upravo mrvi svaku misao o društvu koje tu vlast okružuje. No Mirić s pravom tvrdi kako se dalo štošta napisati, ako je čovjek našao skriveniji, dvosmisleniji oblik priopćavanja. „Metafori kao da je pjesništvo postalo preuzak prostor, preselila se u politički govor…“

Autor presudnim vidi ozbiljnu okrenutost časopisa društvenim i stoga i filozofskim temama, a istovremeno pokušaj da se „književnosti ostavi njezin književni rezervat u kojem časopisno vrijeme nije ni postojalo“. Dapače, Mirić navodi kako od „sredine šezdesetih u vladajućem sloju više nema nikakve ideje kojom bi se na bilo koji način mogla obnoviti vitalna snaga društva… Društvo ne samo da je gubilo snagu, ono se u sebi započelo raspadati… pa je za vlastito održanje prihvatio totalitet nacionalne ideje formuliran na nacionalnim problemima koje je sam stvorio…“ Upravo pokušaj stalnog segmentiranja i manipuliranja društvom stvorilo je stvarnost „rezervatske situacije“, koja postaje oblik kontrole društvenih kretanja, ali i njihove disperzije i osjećaja uzaludnosti. Dijelom se društvenost raspada zbog nemogućnosti „društvene nade“, a uspješnost društva ne samo tadašnjih „kapitalističkih“ ekonomija mjeri se masovnom potrošnjom, koju stvara upravo praksa masovne proizvodnje. Mirić velikim dijelom uočava pojavu „rezervatske situacije“ koju još ne može zamijeniti „potrošački raj“ kao surogat nekovrsne „masovne sreće“, nego se kritički usmjerava na pokušaj stvaranja „svijeta života koji nije ništa drugo do prosječnost“, svojevrsna burna potrošnja masovne svakodnevnice stvari. Kao što autor i sam navodi, „sazrijeva svijest o općoj neslobodi“, jer se ostvarivanja „parcijalnih sloboda“ pretvaraju u oduzimanje slobode nekom drugome. Tu „rezervatsku“ hendikepiranost Mirić s pravom vidi i kao izvor ozbiljnih društvenih slabosti, koje će se osvećivati sve do raspada kakve-takve koherencije društva.

Umjetnost i društvo

Mirić analitiku stanja i praćenje vlastitih društvenih prognoza umjetnički analizira na primjerima koje ne uzima samo za umjetnički relevantne, nego na svoj način ukazuje na njihovu upijenost u društvenu matricu. Postavljajući si pitanje svrhe i uspješnosti časopisa Razlog, autor na pojedinim primjerima umjetničkog djelovanja s dosta gorčine prati raspad same društvene matrice, filozofsku evidenciju svijeta koju obnavlja Edmund Husserl i njegovi filozofski nastavljači. Vidljivo je kako je „moderni čovjek izgubio sebe i postoji li ‘šumska staza’ kojom je u stanju pronaći sebe, ili, vratiti se sebi, ili, pokušati stvarati sebe“. Kritičan prema modernizmu Marcela Duchampa i njegovu „autoriziranju otpada“ i krhotina svijeta stvari, danas postaje zapravo vidljiv oblik svakidašnjeg autoriziranja zbilje.

Uloga umjetnosti motrenoga razdoblja bitno se mijenja, pa Mirić i sam prepoznaje raznorodni utjecaj ne samo suradnika i urednika u časopisu (A. Stamaća, D. Horvatića, I. Zidića, N. Petraka, M. Ganze, V. Zuppe, Z. Mrkonjića) nego i kritičara I. Mandića i mnogih drugih. Dapače, umjetnost motrenoga razdoblja nastaje u dvojbenoj matrici društva u raspadu, ona je i sama dijelom žrtva, a dijelom oblikovni medij životnih iskustava i svojevrsni „predložak“ umjetničke prakse u dolasku ili prolasku. Stoga su znakoviti i Mirićevi analitički izbori djela autora i njihova interpretacija (A. Stamać, Ž. Falout, S. Mihalić, J. Vaništa, F. Koren, S. Goldstein), ali i roman Borisa L. Pasternaka Doktor Živago te opširan tekst-recenzija Autobiografskih zapisa Stanka Lasića.

Možda nekomu ostaje nedorečeno mnoštvo znatiželjnih upita, ali ih Milan Mirić nikada ne ostavlja bez odgovora. On dobro zna kako je „čovjek svijet oko sebe pretvorio u mjesto zbiljske opasnosti“, ali apsurdu življenja valja odgovoriti „zgusnutom umjetnošću“ ili „razrijeđenim životom“, ili jednostavno zabilježiti stihove Ante Stamaća:


Al prije no Zemlja u olovo se skvrči,

Prije no točka stavi se na i

Nek cvrčak slavi čvor na crnoj smrči.


Nek Rupe znadu da smo bili mi,

Veliko srce što se, krhko, grči:

Eliot, Kafka, Beckett i Camus.

Vijenac 503

503 - 13. lipnja 2013.

Klikni za povratak