Vijenac 501

Književnost

Edo Popović, U Velebitu

Šetnja kroz žanrove i prirodu

Tomica Bajsić

Knjiga U Velebitu predstavljena je kao transžanrovska posveta istraživačima Velebita, mješavina putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Ede Popovića, tako i autora na koje se Popović, također višegodišnji istraživač Velebita, poziva i koje citira. Hodajući istim onim stazama kojima su dvadesetih godina prošloga stoljeća hodali Hirtz, Simonović i Poljak, autor lucidno plete priču bilježeći, kadar po kadar, vlastita iskustva i zapažanja uspoređujući ih s iskustvima i zapažanjima Miroslava Hirtza, ali i dvojice vrsnih poznavatelja Velebita iz druge polovice 20. stoljeća, Sergeja Forenbachera i Ante Rukavine. Uglavnom, Edo je, prije svega kao pisac, a onda i kao ustrajni i strpljivi hodač, nasljednik tih velikana istraživača „kamena u nebu“ – kako je Velebit nazvao Boris Maruna – kakav se samo poželjeti može.


Izd. Libricon, Zagreb, 2013.


U svojoj izvanrednoj knjizi iz 2009, također posvećenoj Velebitu, Priručnik za hodače, Edo je napisao: „O planini se govori kao o prostoru slobode. Samo odete gore, kaže se, i svi okovi spadnu s vas, sve brige nestanu, postanete slobodni. Ali, kako u planini može biti slobodan netko tko nije slobodan u gradu?“

„Sloboda se sastoji u tome da shvatimo da je sve ovo jedan veliki čudni san“, pisao je Jack Kerouac hodajući pločnicima u knjizi Lonesome Traveler. Na ulicama se događa sve što ima neko društveno značenje, sve što zovemo poviješću: žamor, buka, isprekidani glasovi, jezivi urlici, ali i pjesma koja nam kaže da se ne damo olako sveobuhvatnoj tami. Na ulici nas čeka i poezija ljepote življenja. Riječi ljubavi. Lica radosti ili tuge. Čežnja. Duše ljubavnika, duše dislociranih, duše sudaca i suđenih, duše onih voljenih, traženih ili odbačenih, upuhanih u glatku gluhoću zaborava, duše neubilježenih u bilo kakve dokumente. Postoje ulice koje ne vode nikuda, ali i one ulice koje se otvaraju u nove svjetove. Ali koliko se ulice svih tih gradova sjećaju svojih hodača?

No planina se hvata ljudi kao da je nikada nisu ni napustili.

A svijet nikada nije bio tako svima blizu, i ljudi nikada nisu bili tako daleko jedni od drugih. Nekoć, kada su zemlja i ljudi bili jedno, kada većina ljudi nije živjela u megalopolisima (često zagađenim i dehumaniziranim košnicama), između planine i obitavališta ljudi postojao je kontinuitet. Sada o planinama mislimo kao o rezervatima, oazama mira i zaborava, i veza između nas i prirode sve je labavija, visi o niti. Autor se u ovoj knjizi vraća i vremenima kada su šume bile simbol tajnovitoga, sudbinskoga i strašnog svijeta: „Mnogi su pisci, od Petrarke i njegova uspona na Mount Ventoux do današnjih pisaca, pokušavali dočarati osjećaj koji vas prožme u susretu s netaknutom, to jest više-manje netaknutom prirodom. Najčešće su govorili o strahopoštovanju, strahu, ushitu, zanosu, divljenju, obožavanju… “

Leteći u avionu iznad Alpa, gledao sam planinske vrhove kako izviru iz mora satkana od gustih oblaka. Na rubovima nastajale bi rupe u svodu, otkrivajući bezdan. Neki su vrhovi bili skupljeni kao dio arhipelaga, a uz neke su se oblaci spuštali poput vodopada. Jedan je vrh bio udaljen od svih, poput otoka na oceanu bijele oblačaste pjene, i pomislio sam, kada bih mogao ovdje, na platou tog vrha, zabiti kolce i razviti šator, zapaliti vatru i pripremiti si obitavalište, ljubav koja spaja ovaj svijet dotekla bi do mene pročišćena i jasna. I do mene su ugodnom zvonjavom doprli glasovi Belmonda i Ane Karine, iz Godardova filma Pierrot le Fou koji sam netom gledao: „Prošli smo Francusku poput sjena, kao kroz ogledalo, i bezbrojna su stoljeća nestala u daljini, poput tolikih oluja.“

Između zemlje i sunca mrklina je, crnilo, sveobuhvatna tama, a mi snagom duha taj prostor vidimo plavetnim i putujemo kroz različitost boja, jedne ljepše od druge. Svakom se ustrajnom putniku postavlja pitanje jesu li mjesta, događaji, ljudi, ono malo dojmova koje još nosimo u memoriji, svi stvarni, takvi kakvim ih se sjećamo? Francuski filozof Gaston Bachelard govorio je kako nas plamen sili da zamišljamo: „Čim se pred nekim plamenom sanja, ono što se zapaža nije upravo ništa u usporedbi s onim što se imaginira.“

„Sjedimo tako pokraj vatre“, piše Edo u knjizi U Velebitu, „nalik prvim ljudima, u mjehuru svjetlosti koji nam pruža sigurnost. Pred zvijerima, pred noći oko nas i iznad nas. Naš svjetlosni mjehur u velebitskoj noći je poput Zemlje u svemirskoj tami.“

Život je kratak, ali ako gledamo kroz nekoliko života koje svaki od nas preživi, različitih života koji, što vrijeme više odmiče, kao da nemaju veze jedni s drugima, a ipak se, manje ili više skladno, nadopunjuju, beskrajno je dug. „Usprkos svim užasima, život je pustolovina“, tvrdi crtač izvanrednog strip-noir-serijala Alack Sinner, Argentinac José Antonio Muńoz, „živjeti je čarobno. Vjerojatno je život kao strip. Priča je u našim rukama, i svi mi moramo raditi stvarajući bolji scenarij, bolju priču.“

A čovjek koji hoda slobodan je čovjek.

Vijenac 501

501 - 16. svibnja 2013.

Klikni za povratak