Vijenac 500

500. broj

Antun Gustav Matoš o Vijencu u Obzoru

Za Vijenac

U posljednje su vrijeme izbili o Vijencu nemirni glasovi. Go­vorilo se o promjeni uredništva. Matica da će obustaviti dojakošnju potporu. Napokon nas iznenadi vijest da će taj list prestati s ovom, bogatom događajima, godinom. To su očajni glasovi i ako dignem glas za naš Vijenac, najmanje je radi toga jer sam tu počeo literarno tepati i jer se pridružih ponovljenom, metamorfiziranom organu starijih pjesnika i naših učitelja. Ako ga dosele nije branio ni jedan od starijih i čuvenijih suradnika, ćutaše ja­mačno zbog skromnosti, iz bojazni da se ne rekne e taj pisac pravi reklamom Vijencu reklamu sebi. Svejedno. Mi svi Vijencu toliko dugujemo da možemo skočiti na njegovu obranu, bez brige da nas prekore sa neskromnosti.



Vijenac ne smije, ne može i neće propasti, jer je jedini naš zbornik u kojemu se jasno vidi razvitak naše književnosti i naše umjetnosti, tamo od šezdesetih godina. To je najbolji barometar naše duše, to je upravo naš duh, najbolje što je u njemu, njegova srč. Ukinite ga, dajte da ugine, i svijet će razložno misliti da sa slobodom izdiše i naša duša. Naročito ljetos, ove složne godine, imao je taj list sve, često oprečne, dakle sintetske oznake pravog narodnog književnog i umjetničkog bulletina, kao u dva urednika što bijahu simbolovane dvije tendencije naših literarnih težnja. S ponosom mogah pokazivati ovogodišnje brojeve razmaženim pa­riškim literarnim sladokuscima. Jedan letimični pogled ih više uvjerio da nismo barbari, od svih dugačkih pričanja. Već djelo­mično propast zagrebačke slikarske kolonije činila mi se sušičavim znakom naše narodne vitalnosti. Bankrot Vijenca bio bi glas­nik bankrota naše poezije, naše literature.

Ne prekidajte me, molim vas, s drugim listovima koji tobože zaslužuju vaše zanimanje i pomoć kao i Vijenac. Oni nemaju nje­gove tradicije. Da nisam suradnik Vijenca, usudio bih se reći da nemaju ni njegovog biranog sadržaja i široke umjetničke tenden­cije. To nije ni čudo, jer njihovim je nakladnicima preči materi­jalni uspjeh. Nada, najbolji zabavnik iza Vijenca, prestaje izlaziti i baš je to razlog da Vijenac još krepče dahne. Pretplatnici Nade nemaju razloga da ne postanu pretplatnici Vijenca, to prije što Vijenac ne pomaže vlada.

Ne upuštam se u pitanje o Matičinoj potpori, ne poznajući društvenih prilika. Tek nema sumnje da bi Matici, kao svim knji­ževnim društvima, morao srcu prionuti taj naš najknjiževniji list. Nije li to najbolji njen uljanik? Ne pomaže li Matica, pomažući Vijenac, hrvatsku knjigu i pisca, dakle samu sebe? Oni koji su protiv te pomoći s izgovorom da je nepravedna jer je ne uživaju i drugi listovi, čine mi se sofiste, kao onaj dobričina koji je odbio prosjake jer nije imao dosta blaga za sve njegove odrpane dru­gove.

Baš deficit, materijalni neuspjeh Vijenca najbolje brani po­trebu izdašnije pomoći, dokazujući da se taj list nije snizio do nezrelog, zagrebačko-šoštarskog ukusa šireg općinstva, stvarajući tako elitu, prave čitaoce, vršeći uzgojni zadatak. Dabome da je to žalosno, upravo očajno, da jedan ovakav list, razumljen na geografskom prostoru širokom kao Francuska, ne nalazi ni sred­stva za život. I opet evo nam prilike za tragične zaključke o našem plemenu, o našoj plitkoj i nesavjesnoj inteligenciji, o na­šem, kako bi rekao Begović, barbarstvu. U Zagrebu je još uvijek običaj smatrati nas nekom jugoslavenskom intelektualnom aristo­kracijom. — Slučaj s Vijencem neka otvori oči tim bezazlenim hvalisavcima!

Ako taj list odista uvene, nećemo imati ni jednoga koji će se moći usporediti s Delom, s Brankovim kolom, a nekmoli sa Srpskim književnim glasnikom.

Nadam se da će te riječi trgnuti cijelu štampu na ozbiljno razmišljanje. Vijenac neka je lozinka, pa da se vidi tko je vjera, tko li nevjera. Njegova propast čini mi se najgorom od naših pro­pasti, čini mi se znakom propadanja našega ukusa, umjetnosti, književnosti, čistog jezika. Naši političari i novinari — da mi oproste! — mora da imaju vrlo debelu kožu ako u ovom porazu ne osjećaju udarce na svojim leđima. Neka ne zaborave da je svaki naš umjetnički pokret u neku ruku i politički, i da se iz padanja naših umjetničkih nastojanja može lako proreći i padanje narodnog osjećaja i ponosa.

Vijenac nikako nije, po mom mišljenju, »poduzeće« kakvog društva ili klike, nego izraz duše i djelo naroda. Zato treba da se svaki Hrvat zauzme za taj najotmjeniji naš zabavnik. Naročito vi, Hrvatice, za koje pišemo, na koje, pišući, mislimo, koje vodite naše pero, koje nas, možda, u tihoj noći honorirate najdivnijim honorarom — samotnicom suzom ili smiješkom samotnikom, vi, naše gospe i gospodične, uzmite brigu za taj stari i mladi Vijenac, jer u njemu blistaju zjenice i cvatu nade Mlade Hrvatske, pored roptanja A. Kovačića, pored oduševljenja A. Šenoe i pored vječ­nog ognja Petra Preradovića! Prenite se, da ozlojeđeni hrvatski pisac ne baci diple za tarabe i ne zazviždi onu sramotu o bobu po stijeni ili o biseru...Pariz, 6. prosinca 1903.

Vijenac 500

500 - 2. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak