Vijenac 500

Književnost

Razgovor: Edo Popović, književnik i publicist

Rijetki su pouzdani i šutljivi hodači

Čovječanstvo ide u dobrom smjeru, ako je kao konačni cilj postavljeno samouništenje / Surađivati s prirodom veliko je zadovoljstvo. Tu nema muljaža, krađa i prevara koje obilježavaju poslove s ljudima / I danas, kao i u osamdesetima, iznimna djela rijetka su, a smeće sačinjava golem dio produkcije / Danas imate pravo brbljati i pisati svašta, birati između stranaka različitih imena i identičnih programa, ali isto tako imate pravo umrijeti od gladi, ostati bez doma i posla


Naš sugovornik Edo Popović, hrvatski književnik i publicist, pripovjedač, aktivist i hodač, zaljubljenik u planine i prirodu, hrabri kritičar svih nepravednosti i zagovornik istine, odgovarao je na naša pitanja u društvu sa suprugom na njihovu seoskom imanju, a nakon povratka iz Njemačke. Ovaj suptilni i snažni povezivač književnosti, filozofije i zen-budizma autor je više romanâ i zbirki priča, među kojima je i kultna zbirka Ponoćni boogie. Najnovija putopisno-autobiografska knjiga U Velebitu bila je povod ovome razgovoru.


Snimio Krasnodar Peršun


Gospodine Popoviću, upravo ste objavili knjigu

U Velebitu, u kojoj istražujete odnos čovjeka i planine. Svoje pisanje povezujete s fotografijama, ali i s crtežima. Što u memoriju zapisuje digitalni aparat, a što ruka hodača?

Digitalni aparat ne zaleđuje samo objekt našega trenutnog interesa u svim njegovim detaljima, već i sve ono što se nalazi oko njega, dok je ruka hodača izbirljivija, ona je zadužena za detalje, za trenutke. Kako bilo, pisanje jest sjećanje. Pišući u ovom jedinstvenom, neponovljivom trenutku, u ovom „ovdje i sada“, čovjek se istodobno može sjećati prošlosti i predviđati budućnost.

U tome i jest čarolija pisanja, u tom spajanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Za knjigu U Velebitu, ovakvu kakva jest, zaslužni su mnogi koji su prije mene hodali Velebitom, prije svih Miroslav Hirtz, čijih je šest reportaža iz dvadesetih godina prošlog stoljeća matrica na kojoj ispisujem svoja današnja hodanja. Isto tako, knjiga bi bila nezamisliva bez majstorskih fotografija Hirtzovih suhodača Radivoja Simonovića i Josipa Poljaka.

U svojoj najnovijoj knjizi istražujete smjer u kojem ide suvremeno društvo. Koji je to smjer?

Čini mi se da čovječanstvo ide u dobrom smjeru, ako je kao konačni cilj postavljeno samouništenje. To jest uništenje ljudske vrste. To je pretpostavka čijoj valjanosti, naravno, neće svjedočiti ovaj naraštaj, kao ni nekoliko desetaka, ili stotina, budućih naraštaja, no smjer kojim idemo svjedoči kako se nalazimo u slijepoj ulici. Evolucija nema sentimenata prema živim bićima, bilo da je riječ o jednostaničnim organizmima, bakterijama, gmazovima ili ljudima. U njezinim očima svi smo isti, ako se tako može kazati. Jedna od najvećih naših samoobmana jest ona kako je čovjek vlasnik i gospodar prirode, svega živog i neživog na zemlji, pod zemljom, u zraku. A zapravo smo samo igračka u rukama prirode. Dobili smo šansu kao vrsta, a ispada da smo je iskoristili na najgluplji mogući način. Tomu u prilog govori upornost kojom i dalje ustrajavamo na fosilnim gorivima, na upravo idiotskom trošenju prirodnih resursa i zagađivanju jedinog mjesta u svemiru na kojem možemo opstati kao vrsta. Nećemo biti ni prva ni posljednja vrsta koja je ušla u evolucijsku slijepu ulicu. Nekoliko milijuna godina od prvog uspravljenog primata do posljednjeg čovjeka – tek je treptaj oka u kozmičkom vremenu.

Velebitom početkom 19. stoljeća navegavaju stočari, početkom 20. stoljeća društvena elita. Nalaze li se stočari i društvena elita danas u našemu obzoru? Ima li uopće u Hrvatskoj više stočara i društvene elite?

Nomadske stočare uništila je industrijalizacija i žudnja za tobože boljim životom u gradovima. Suvremene stočare uništili su oni koji sebe pretenciozno nazivaju političkom elitom. A pojma nemam o čemu bismo razgovarali kad bismo počeli govoriti o hrvatskoj društvenoj eliti. Nekad je taj razgovor imao smisla. Spomenut ću samo trojicu. Inženjer šumarstva Ante Premužić, zaslužan za mnoge planinarske staze u Hrvatskoj, a posebno za uzdužnu visinsku velebitsku stazu koja od Zavižana vodi do Baških Oštarija, a nosi njegovo ime, u vrijeme izgradnje staze bio je na čelu Direkcije šuma u Sušaku. Ivan Krajač, alpinist, bez kojega ne bi bilo mnogih planinarskih kuća ni staza na Velebitu i drugim hrvatskim planinama, čovjek kojega bismo bez pardona mogli nazvati ocem hrvatskoga planinarstva, bio je odvjetnik, financijski ekspert, bavio se politikom, neko vrijeme bio je ministar industrije i trgovine. Vjekoslav Novotni, gimnazijski profesor, bio je mecena, zahvaljujući njegovim novčanim prilozima sagrađeni su planinarski domovi na Risnjaku, na Docima u Velebitu, kao i Tomislavov dom. Sva trojica bili su strastveni planinari.

E sad, možete li zamisliti nekog od današnjih ministara, ili ovih bogatih skorojevića, da hodaju planinama, da se zalažu za izgradnju objekata od javnog interesa, da doniraju novac za planinarske domove, skloništa i staze? Ja ne mogu.

I u Priručniku za hodače družite se s izabranima, posebnim ljudima, piscima i misliocima. Koji su vaši najdraži suhodači iz svijeta uma?

U naprtnjači, ako na to mislite, obično nosim knjižicu nekog zen-majstora. Bude tu poezija ili govori Ikkyua Sojuna, Koda Sawakija, Huang Poa, Chao-Chou Ts’ung-shena, Lin-chija ili nešto slično. Bude tu i Džubranov Prorok, onda Seneka, Marko Aurelije, potom kakva knjižica američkog filozofa Johna Zerzana, poezija T. S. Eliota, A Sand County Almanac Alda Leopolda, eseji Ernesta Sabata, Jeana Ameryja, Rüdigera Safranskog... Uglavnom knjige koje je nemoguće pročitati, kojima se uvijek vraćate. Takva je sva dobra literatura.

A iz ovozemaljskoga svijeta?

Nema ih mnogo. Moja supruga, prije svih. Potom prijatelj i kolega Tomica Bajsić. Željko Žarak, alpinist i vlasnik male izdavačke kuće Libricon, gdje je i objavljena knjiga U Velebitu. Sve troje pouzdani su, šutljivi suhodači. Ima ljudi koji ne zatvaraju usta dok hodaju planinom, i u životu uopće. Od takvih nemoguće je čuti, vidjeti i osjetiti išta što se događa oko vas. Uopće, plašim se ljudi koji uvijek imaju nešto reći.

S kim se družite u svakodnevici s knjigama i pisanjem za novine, knjige, blogove, kolumne?

Ima nekoliko godina kako apstiniram od onoga što se obično podrazumijeva pod društvenim životom. Supruga i ja odemo na kakav koncert klasične glazbe, povremeno prošećem gradom i obiđem antikvarijate i knjižare, svratim u trgovinu CD-ima u unutarnjem dvorištu u Varšavskoj... Uglavnom sam doma, čitam i pišem, odem u planine, a posljednjih mjeseci sve češće smo na našem seoskom imanju, gdje dan provodim radeći nešto vani, a uvečer budem toliko umoran da zaspem vrlo rano, što može postati problem. Naime, ne ostaje mi uopće vremena za čitanje i pisanje, a radu na imanju, pravljenju drvene vrtne ograde, krčenju, košnji, okopavanju, cijepanju drva, čišćenju štaglja i drugim poslovima teško je odoljeti. Taj trud ima nekako smisla, a priroda ga, ukoliko je riječ o sadnji i radovima u vrtu i voćnjaku, obilato nagrađuje. Surađivati s prirodom veliko je zadovoljstvo. Tu nema muljaža, krađa i prevara koje obilježavaju poslove s ljudima.

Kako biste opisali suvremeni trenutak hrvatske književnosti?

Ne vidim neku naročitu razliku između hrvatske književnosti danas i one iz osamdesetih godina, recimo. I danas se, kao i onda, piše i objavljuje literatura odlična, dobra, osrednja i loša. Iznimna djela rijetka su, smeće sačinjava golem dio produkcije. Razlika je u tome što je u medijima, a osobito u tiskanim medijima, bitno smanjen prostor za praćenje književnosti. Ozbiljnoj književnoj kritici u dnevnim novinama uskraćen je prostor, a napose onoj koja se tiče poezije. Jedne dnevne novine, recimo, gotovo u potpunosti ignoriraju pjesničku produkciju. Što to znači za našu kulturu, nije potrebno objašnjavati. Postavlja se pritom pitanje: ispunjavaju li takve novine svoju zakonom definiranu dužnost o pravovremenom informiranju javnosti o relevantnim događajima iz politike, kulture, sporta itd.?

Sve se to ipak ne bi trebalo obeshrabriti pisce, koji pišu iz najčišće potrebe. Takvima je važno pisati i objavljivati. Siguran sam da će i bez potpore medija njihova djela pronaći put do čitatelja.

Zadnjih godina izbjegavate druženja u zagađenim prostorima. Kako biste definirali zagađenost društva u širim okvirima?

Kao društvo poprilično smo zatrovani, rekao bih. Zahvaljujući političkim elitama te pogubnoj mješavini naše naivnosti, lakovjernosti, lijenosti i kukavičluka, živimo u društvu potpuno nakaradnih vrijednosti. Danas su, tako, na cijeni laž, krađa, prevara, u što se svakodnevno može uvjeriti svatko tko pregleda internetske news-portale. Govorim ovdje o prevarama, krađama i lažima onih koji sebi vole tepati da su društvena elita, dakle o političarima, ministrima, ljudima na čelu javnih poduzeća i mnogim privatnim poduzetnicima, a ne o džeparima i uličnim varalicama. Dok se bogatstvo koncentrira u rukama manjine, većina se i dalje bavi mahnitim posjećivanjem trgovačkih centara, turskim sapunicama i sličnim stvarima. Pretvoreni smo u konzumerističke narkomane. Kad se osvijestimo, bit će prekasno. Ako već sad nije prekasno.

Koja je razlika u hrvatskom društvu u osamdesetim godinama i danas? Ima li nade za mlade danas? Može li se svijet vratiti sporom i humanom, opuštenom životu?

Nisam od onih koji diviniziraju prošlost, no mogu reći da je tada bilo više socijalnog mira i socijalne pravde. S druge strane, s obzirom na jednopartijski sistem i socijalizam, političke slobode tada su bile bitno suspendirane, osobito sloboda govora i pisanja. Danas imate pravo brbljati i pisati svašta, birati između stranaka različitih imena i identičnih programa, ali isto tako imate pravo umrijeti od gladi, ostati bez doma i posla. Sami zaključite jesmo li dobro trgovali.

Dobra stvar je to što zapravo ništa nije ovisilo o nama. Raspad bivše Jugoslavije samo je sporedan događaj u demontaži Istočnoga bloka predvođena Sovjetskim Savezom. Jugoslavija je stradala pod ruševinama Berlinskog zida. Kako bilo, ljudska prava i slobode danas više ništa ne znače. Sloboda tržišta apsolut je kojem je podređena sloboda svake ljudske jedinke na ovoj kugli. To se, naravno, ne odnosi na slobode onih 1 posto u rukama kojih je koncentrirana većina svjetskog bogatstva i moć.

A hoće li se svijet vratiti sporom, humanom i opuštenom životu? Ne znam. Pretpostavljam da to ovisi o tome hoće li prije doći do kolektivnog osvještenja, ili do potpunog uništenja Zemlje.Mira Muhoberac

Vijenac 500

500 - 2. svibnja 2013.

Klikni za povratak