Vijenac 500

500. broj

VIJENAC NA SUVREMENOJ HRVATSKOJ MEDIJSKOJ POZORNICI

Nemojmo biti glupi! Ne nazdravljajmo neovisnom tisku!

Danijel Labaš

Potpuno neovisnih medija nema jer svi ovise o nekome ili nečemu. Ponajviše o onome tko ih financira. Mnoga se glasila zato trude biti što žuća. Zagađuju i truju javno mnijenje, potiču negativne emocije, dijele društvo i ljude. Kako onda, u šumi šunda i žutila, odabrati svoj medij?


Premda bi se moje pisanje moglo doživjeti kao prigodničarsko – ta riječ je o proslavi visoke obljetnice 500. broja Vijenca pa valja hvaliti slavljenika! – preuzimam rizik pogrešnoga tumačenja i ne sramim se napisati ono što sam već više puta rekao i javno, govoreći o medijima, to jest da postoje mediji koje čitam (i kojima vjerujem) i mediji koje listam (i ne skrivam da o njima nemam dobro mišljenje). Samo su tri medija koje čitam – jedan je tjednik, drugi dvotjednik, treći mjesečnik. Ne spominjem imena ostala dva, da ne biste pomislili da je riječ o prikrivenom oglašavanju, na koje naši najpoznatiji mediji nikako nisu imuni, a razloga za zabrinutost nemaju jer ih zbog toga protuzakonitog i nemoralnog postupanja nitko ne kažnjava. No jasno vam je da je jedan od ona tri koje čitam i slavljenik – Vijenac. Ipak, prije nego što nešto napišem o medijima koje čitam i medijima koje listam, želim s vama podijeliti razmišljanje o (uvjetno rečeno) dvjema slikama suvremenih medija.

Slika prva, slika druga


Čini mi se, ponekad, da je svima lako napraviti takvu podjelu i stvoriti si dvije slike u glavi: sliku medija koje čitamo i sliku medija koje listamo; onih kojima vjerujemo i onih kojima ne vjerujemo; onih koji odražavaju naša stajališta (pa ih radije pratimo) i onih koji to ne čine (pa ih obilazimo u široku luku). Stvari ipak nisu tako jednostavne. Dok vas pokušavam upoznati sa svojim medijskim svijetom – onih koje čitam i onih koje listam, u glavi uvijek sa sobom nosim i druge dvije slike suvremenih medija o kojima tako često razgovaramo i u njima nastojimo – tragajući pomalo blasfemično – naći ono što bi bilo verum, bonum, pulchrum – istinito, dobro i lijepo, kao da tragamo za Bogom.


Snimio Mirko Cvjetko


Slika prva koju imamo u glavi svakodnevno je pred našim očima. I kod nas, kao i posvuda u svijetu u ovo suvremeno doba, kiosci su prepuni raznih vrsta novina, časopisa, revija, magazina. A što sve tek možemo naći na internetu... Šarena je to slika jer su neki od njih mediji koje nazivamo ozbiljnima, a neki su neozbiljni: neki su informativna glasila, neki su tzv. tabloidi. Uz njih, tu su i druga javna glasila – poput radija i televizije – koja nam, svako već po svom pozivu, olakšava snalaženje u sve zamršenijem, sve složenijem svijetu i svakodnevnom životu. Ona su nam pri ruci, njima (ne) vjerujemo, no s njima se svakodnevno i višesatno družimo. Ona nas informiraju, ali i formiraju: pomažu u donošenju odluka o nekim presudim pitanjima društvenoga, ali i osobnoga života. Njihova je dužnost, ali i želja, pridonijeti općem dobru. Poštenje prema čitateljima glavni im je preduvjet dobra, profesionalno ostvarena novinarstva. A dobro novinarstvo uključuje istinitost i točnost izvještavanja, pregled informacija iz različitih izvora, poštivanje dostojanstva svakoga čovjeka. To je ta slika prva na kojoj su ipak vidljive različite boje i nijanse, različiti autorski pristupi, kao da bi i samo novinarstvo (što nije točno ni ispravno, upozorit će Luka Brajnović), trebalo svesti na razinu umjetničkog, imaginarnog i izmaštanog, a ne stvarnog i činjeničnog izražavanja.

Slika druga govori nam da se od novina, ali i ostalih medija, više ne može ni disati. Sveprisutni su, „sveznajući“, svuda mogu zaviriti i svuda doista – zavire, a sve češće pokušavaju i prorokovati. Ako ste im i vi meta, već ćete doći na red: nije važno kako, ni kada. Mnoštvo je medija što zagađuju i truju javno mnijenje, potiču negativne emocije, dijele društvo i ljude, stvaraju iskrivljenu sliku stvarnosti. „Zadatak je novinara uništiti istinu, bezočno lagati, iskrivljavati, klevetati, ulizivati se pod nogama Bogatstva, prodavati sebe, domovinu i rasu za nasušni kruh. Vi to znate, a znam i ja, pa kakva je to onda glupost nazdravljati neovisnom tisku! Mi (novinari) smo oruđe i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu – oni povuku konce, a mi plešemo. Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektualne prostitutke.“ Rekao je to John Swinton, urednik New York Timesa na svečanosti u njegovu čast pri odlasku u mirovinu. Rekao je to netko „iz struke“, „netko tko zna“, netko tko poznaje „novinarski zanat“. Kraj slike druge.

Mediji koje čitam i mediji koje listam


No ima li još slika o medijima? Ima, ponajprije onih koje imaju još više miješanih boja, u kojima se isprepleću slika prva sa slikom drugom. Takva je, nažalost, naša hrvatska medijska slika s ozbiljnim tendencijama da se sve više približi Swintonovoj slici drugoj, u kojoj su novinari i mediji tek roba za kupnju i prodaju. Znamo, potpuno neovisnih medija nema. Oni zapravo ne postoje jer svi mediji ovise o nekome ili nečemu. Ponajviše o onome tko ih financira. Na tom se području mnoga glasila trude biti što žuća, nuditi vlastita uvjerenja – odnosno uvjerenja svojih poznatih i nepoznatih vlasnika – kao objektivne istine. Zaboravili su da bi morali nuditi objektivne informacije, na temelju kojih će svatko od nas donijeti sud o pojedinom događaju, činjenici, osobi. Ciljeve i probitke – novčane i ideološke – određenih skupina prikazuju kao zajednički interes svih. Isto to čini i niz tabloida, specijaliziranih za klevetanje i ogovaranje, koji se ne bave činjenicama jer ih ne vole, već osobito vole svoje komentare i zaključke. Obožavaju loše vijesti, jer samo s njima stječu pravo na prigovaranje svima – vlastodršcima, oporbenjacima, onima koji ne misle kao oni ili se ne uklapaju u njihovo viđenje svijeta. Njihov je cilj manipulirati ljudima, našim strahovima i našim nadanjima. Nije to novi cilj, jer ljudi su oduvijek željeli manipulirati jedni drugima. No u današnje doba – zahvaljujući različitim sredstvima i tehnikama masovnog informiranja – mogućnosti manipuliranja dosegnule su gotovo neslućene razmjere. S istinom, dobrim ukusom, poštenim pisanjem posvađala se većina takvih medija i kod nas, jer doista su rijetki oni mediji u kojima se poštuju prava ljudi o kojima se piše. Riječ je ponajprije o pravu svakoga čovjeka na dostojanstvo, privatnost, dobar glas i ugled. Rijetki su mediji koji ne objavljuju neprovjerene informacije koje prečesto blate one o kojima se piše. Rijetki su mediji koji ne idu u lov na senzacije, kojih je jezik umjeren i odmjeren, koji ne prelaze granice dobra ukusa. Rijetki su mediji koji svoj (gotovo cjelokupni) sadržaj nisu pretvorili u crnu kronike. Nekim ljudima ti mediji život su pretvorili u pravi pakao jer, kada su ih jednom ocrnili, uzaludno je prati ljagu sa sebe. Gotovo ničemu ne koriste ispravci neistinitih vijesti. Tko ih čita? I jesu li se ikada pojavili na onome mjestu gdje je neistina objavljena, na naslovnici, primjerice? Ne, jer ih se gurne u reagiranja ili pisma čitatelja, u neki novinski zapećak – bez obzira na sve zakonske i etičke propise i kodekse.

Kako ćete onda, u šumi šunda i žutila, odabrati svoj medij – dnevni list, radijsku ili televizijsku postaju? Pokušajte ovako i izaberite medij koji, kako nas uči i Talijanski kodeks korisnika medija: ne širi nelagodnu, nepotpunu i neprovjerenu informaciju; ne sprečava pristup informacijama siromašnom dijelu pučanstva; ne prezire vrijednosti ljudske osobe; ne potiče nasilje; ne banalizira spolnost i ljubav; ne navikava na kulturno siromaštvo; ne zabavlja prostaštvom; ne poučava djecu pogrešnim vrijednostima; ne promiče konzumizam i, dakako, last but not least (krilatica koja jer rabim engleski sada postaje rugalica samu sebi): medij koji ne oskvrnjuje, koji ne kvari (hrvatski) književni jezik.

Više teksta, manje slike


Samo su takvi mediji čuvari istine i zaštitnici demokracije. Samo su takvi mediji i informativni i odgojni jer poštuju standarde etike i nude točne, jasne, sveobuhvatne, provjerene informacije. Ne služe se trikovima, ne pišu kako su „nešto saznali iz izvora bliskih” ovoj ili onoj vladi, stranci, agenciji, gospodarskom čimbeniku. Prakticiraju fair play, poštenje u pisanju. Brinu, štoviše, s pozornošću gaje i njeguju dobar ukus. Paze na druge, ne vrijeđaju, ne žele zauzeti mjesto suda ili policije. Čitate li takve medije i gdje ih kupujete?

Ja sam (takve) svoje medije našao, ili si umišljam da jesam. Nadam se da ste ih našli i vi, jer ih ima. Zato, vratimo se sada medijima koje čitam i onima koje listam. Sva tri medija koje čitam, kako sam napisao na početku članka, čitam tiskana na papiru, ne u online-izdanjima i za njih sam spreman izdvojiti svoj novac. Čitam ih, doslovno, od naslovnice do zadnje stranice, pa gotovo da nema članka koji čitam dijagonalno ili površno te se veselim svakomu novome tekstu i u sebi vrlo često hvalim ponajprije autore priloga, analiza, intervjua, kritika i prikaza s različitih društvenih i umjetničkih područja, a implicitno onda hvalim i uredništva i urednike koji su u šumi novinara raznih profila, i zbog visoke nezaposlenosti školovanih i obrazovanih novinara, došli do najboljih pera, do najboljih majstora novinarskog zanata.

Medija pak koje listam mnogo je: u nekima od njih katkad nešto i pročitam. Rijetki su oni koji su mi dostupni, a da ih barem jednom nisam uzeo u ruke i u njima našao ipak nešto što me privuklo, na što sam utrošio vrijeme. No medije iz svoje kategorije listanja ne listam iz posebne pobude ni želje da se u njima i putem njih informiram, zabavim i formiram, nego to činim jer se medijima i istraživanjem medija bavim profesionalno, i stvorio sam i svojevrsnu ovisnost o njima. Ipak, radi jasnoće moram reći da neke od njih sigurno nikada ne bih uzeo u ruke (da si ne zaprljam ruke) jer je činjenica da to po mom čitateljskom (pa ni profesionalnom) ukusu ne zaslužuju: nema u njima gotovo ništa što bi me zanimalo (kao informacija), gotovo ništa što bi me poticalo da budem više čovjek i društveno biće, da pridonosim općem dobru i da se formiram, da naučim nešto novo što još nisam znao (edukacija) i ništa što bi hranilo moju prirodnu (ne deformiranu) potrebu za razbibrigom, a da nije deplasirano i jeftino (zabava).

U moja tri medija nema jeftine zabave, tisak je kvalitetniji, format veći, više je teksta, manje je slika, više koštaju, imaju manju nakladu, ali traju već godinama. U tri medija koje čitam uistinu i uživam. Vijenac je na toj listi vrlo visoko. No neću vam otkriti je li osvojio zlatnu, srebrnu ili brončanu medalju. Bojim se, premda vjerujem svojim čitateljima, da bi me mogli pogrešno shvatiti misleći kako (ne) podilazim slavljeniku...

Vijenac 500

500 - 2. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak