Vijenac 500

Kazalište

Miroslav Krleža, Tri kavaljera frajle Melanije, red. Georgij Paro, HNK Varaždin

Iz kaosa života u novu nadu

Andrija Tunjić

U režiji kaotičnih misli i osjećaja, erosa i thanatosa, rastvaraju se i raskrinkavaju, žive i umiru sudbine likova u predstavi visokih kreativnih dosega Tri kavaljera frajle Melanije, nastaloj po istoimenoj prozi Miroslava Krleže, koja je 24. travnja praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu Varaždin u znalačkoj dramaturškoj obradi i redateljskoj interpretaciji Georgija Para.


Ironijsko čitanje Krleže Georgija Para / Snimio Darko Gorenak Godar


Staromodna pripovijest iz vremena kada je umirala hrvatska moderna, kako je istoimeni kratki i programatski roman podnaslovio Krleža, oslikava duhovno-povijesni i političko-povijesni kontekst toga doba te ucrtava koordinate među kojima će sve do danas živjeti autorova književna pobuna – sve ono što će u 20. stoljeću nuditi krucijalna pitanja o čovjeku i njegovoj sudbini na koja tijekom tog stoljeća čovjekov um i njegova savjest nisu ponudili zadovoljavajući odgovor. A nemaju ga ni danas.

Svjestan da su odgovori, ma kakvi bili, najčešće i nemogući, Paro je temu romana pročitao, dramaturški obradio i redateljski interpretirao s ironijskim odmakom. Protagonistica Melanija Krvarić živi život koji nije samo prostor drame njezine egzistencije nego i vrijeme nerealne političke ideje. Duhovno-povijesni i povijesno-politički konteksti romana, koji anticipiraju dvije suprotstavljene tendencije – jugonacionalističku u liku Pube Vlahovića i matoševsko hrvatsku unutar reformirane Austro-Ugarske u liku pjesnika Marijana Ksavera Trnina – sveo je na podnošljivu intelektualnu raspravu nakon koje ostaje gorak okus jer nijedna ne nudi željeno rješenje.

Kao pravi majstor svojeg posla i poznavanja Krležina djela te razumijevanja politike i moderne, s kojom se Krleža obračunava, Paro verbalni sukob dvojice neistomišljenika režira kao usputni susret u Melanijinu životu; čime ne samo sugerira da je politika u odnosu na ljubav i Melaniju nebitna, nego i apostrofira ideološki i suparnički odnos dvojice Melanijinih udvarača, južnoslavenstvom inficiranog mladoga kavaljera Pube, kojemu je Melanija „mrlja bijelog mesa“ i euro-tradicionalista Trnina, kojemu je žudnja.

Time ne samo da zgušnjava Melanijino ljubavno razočaranje nego Krležinoj romanesknoj strukturi kontrapunktira realitet koji se, kako u kazališnoj knjižici piše dramaturg predstave Marijan Varjačić, „temelji na manjku znanja dramskih lica, nasuprot znanju gledatelja“, čemu je svrha „uspostava nadmoćnosti gledatelja nad dramskim licima“. Zato se dramski likovi „izravno obraćaju publici, komentiraju situacije u kojima se nalaze, govore o samima sebi“.

Zapravo u publici traže prostore svojeg života, koji ipak ostaju tek traženje jer o njima ne odlučuje publika nego njihovi krivi potezi. Ali i onaj povijesno-duhovni i povijesno-politički kontekst koji je po mnogočemu sličan, pa i danas neobjašnjiv suvremenom čovjeku koji sve više sumnja, koji je sudbinu zamijenio skepsom. Skepsom koja rastvara i kao neprolazno identificira davno unutar sadašnjega. Dakle, sve one sumnje koje se utjelovljuju u vremenu i prostoru u kojem je nekada, kao i danas, strujao duh neoliberalnih gibanja.

Onih gibanja koja nisu „nadmoćnost gledatelja“, nego njegova znatiželja koju je redatelj gledatelju ponudio kao scensko zrcalo u kojem može prepoznati svoju nemoć. Naravno upakiranu u krležijansku frazu koja, iako ju je Paro zauzdao, ipak zatitra kao podsjetnik na ispraznost suvremene ljudske komunikacije. Podsjeti na postmodernizam našega doba, koje u destrukciji života traži komadiće svoje savjesti i odgovore na ona ista pitanja s početka 20. stoljeća.

U tom prepoznavanju problema i zamki, zavaravanja i izigranih nada, davnoga Krležu prepoznajemo kao suvremenika koji nas podsjeća da višer nema razlike u idejama nego u nemoći njihovih ostvarenja; i Vlahović i Trnin su u pravu. Takvoga nam Krležu nudi Paro u predstavi koja završi kao maskenbal. Zbog toga smo i dalje nezadovoljni. Jer kao i onda, ni danas nema talenata, kako veli Krleža, koji bi posumnjali u tuđe maske i o njima govorili. Život se i dalje odvija između euforične nade i neizvjesnosti.

S novim maskama umjesto izmučenih lica, opet strahujemo da ćemo visjeti na galgama i tješimo se da „ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“. Vjerujemo da ćemo sve preživjeti i uzdignute glave, poput Melanije u predstavi, odšetati u neki, ako ne bolji, onda svakako drukčiji život.

Onaj koji je tražila i našla protagonistica te dramske freske Melanija Krvarić u interpretaciji Hane Hegedušić, čija je glumačka strast dominirala predstavom. Bila je plamteći vrutak ljubavnoga zanosa, naivnosti i romantične obmane; živjela je životima izmaštanih ljubavnih romana i okrutne realnosti, prenapete psihoze i neurotičnih ispada. Odlično je odigrala osobu koja unatoč iskušenjima, ljubavnim dramama i razočaranjima vjeruje u novi život.

Poticaj njezinoj nadi u bolje sutra oslonac je bio u crnu pelerinu obučeni Marjan Ksaver Trnin u interpretaciji Marinka Prge, koji je bio pokretač sumnje i realist kojim sumnja ni u jednom trenutku nije zavladala. Pojavom, gestom, grimasom i glumačkom uvjerljivošću ponudio je lik idealiste i zaljubljena čovjeka, u svakom trenutku svjestan nemoći da išta može promijeniti.

Jan Kerekeš nadareno je glumio lik trećega kavaljera Pubu Vlahovića, koji je istodobno izgarao u plamenu politike i bio bešćutni cinik, beskrupulozni potrošač Melanijina tijela. Pokvarenjaka europskih manira i strastvena kockara Mirka Novaka, drugoga kavaljera, više izgledom nego sadržajem predočio je Miran Kuspahić, a lik drskog, sirovog i bahatog prvog kavaljera, Janka Finteka, glumio je Ozren Opačić.

Izvrsnu grotesknu minijaturu odglumila je Sunčana Zelenika Konjević, koja je u liku Gazdarice sažela pokvarenost, prevrtljivost i licemjerje jednoga životnim nedaćama unakažena vremena. Njima su se u kreativnosti pridružili ostali glumci, koreograf Milko Šparemblek, scenografkinja Dinka Jeričević, skladatelj Dragutin Novaković Šarli i drugi.

Vijenac 500

500 - 2. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak