Vijenac 500

Povijest

Sjećanje na Tihomila Radju (1928–2002)

Što je Hrvatskoj Tihomil Radja?

Gojko Borić

Radja je bio jedan od rijetkih hrvatskih emigrantskih intelektualaca koji se uspješno kretao u ekonomiji, politici i literaturi, pokazujući veliku znatiželju, snažnu moć zapažanja i izbrušen stil lijepoga hrvatskoga jezika


Slučajno ili ne, krajem prošle godine hrvatska je kulturna javnost dozvala u sjećanje plodonosno djelovanje trojice naših egzilanata kojima je prijetila opasnost da budu zaboravljeni, što je, čini se, nekakva hrvatska tradicija. Idemo po redu. U Splitu je postavljena spomen-ploča na rodnu kuću Bogdana Radice, novinara, publicista i povjesničara. U Sinju je održan znanstveno-stručni skup pod naslovom Život i djelo Tihomila Radje, a u Zagrebu književno-znanstveni skup o Hrvatskoj reviji u povodu 100. obljetnice rođenja Vinka Nikolića. Prebirući po Wikipediji saznali smo mnogo toga o rodnom mjestu Tihomila Radje Sinju, ali na popisu znamenitih Sinjana nije ga bilo, premda je tu bio i poneki sportski novinar i nogometaš.


Tihomil Radja


Iz feljtona Jakova Žižića što ga je objavio internetski portal Grada Sinja Ferata saznajemo da je Radja rođen 1928. u Sinju i preminuo 2002. u Sionu (Švicarska). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu. Uspostavu NDH Tihomil je dočekao kao trinaestogodišnji učenik, pristupivši naivno i idealistički Ustaškoj mladeži. Komunisti su ga zbog toga kao šesnaestogodišnjaka osudili na desetogodišnju robiju. Kazna mu je preinačena u 8 godina, a izdržavao ju je u Lepoglavi i Staroj Gradiški, gdje je bio sadistički mučen. Teško oboljevši nakon više od 7 godina robijanja izlazi na ono što neki političari u Hrvatskoj i danas nazivaju slobodom, ali ona to nije bila, jer režim je Tihomila i na studiju prava kinjio gdje god je mogao, poglavito tijekom boravka u Sinju, gdje ga je stigma „reakcionara“ pratila na svakom koraku, kod nekih i donedavna. Stoga je pobjegao u Austriju, gdje smo se u Grazu upoznali i sprijateljili. Dobivši mršavu stipendiju odlazi na studij u Švicarsku, gdje da bi preživio ipak mora kulučiti kao građevski radnik u alpskim visinama. Završio je studij političke ekonomije u Fribourgu, gdje je i doktorirao, a dio toga odradio je i na glasovitoj londonskoj School of Economics. Od 1965. djeluje kao tehnički direktor Švicarske udruge proizvođača satova, pišući za Financial Times u Londonu i njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung. Sav svoj izvanslužbeni život posvetio je publicističkom i političkom djelovanju u hrvatskoj emigraciji. Bio je suosnivač mjesečnika Nova Hrvatska i povremenika Poruka slobodne Hrvatske (u daljem tekstu PSH). Uključivši se u Hrvatsku seljačku stranku u egzilu uređivao je njezin časopis Slobodni dom. Godine 1990. Radja se nakon 35 godina egzila vraća u Hrvatsku. Vrativši se u domovinu pojačao je rad u HSS-u, ali ga stranka nije shvatila, pa je izbačen iz nje, što mu nije smetalo u intenziviranju drugih djelatnosti.

Politički i gospodarski analitičar


Radja je bio jedan od rijetkih hrvatskih emigrantskih intelektualaca koji se uspješno kretao u ekonomiji, politici i literaturi, pokazujući veliku znatiželju, snažnu moć zapažanja i izbrušen stil lijepoga hrvatskoga jezika. Suočivši se sa čestim inozemnim tvrdnjama o jugoslavenskom „privrednom čudu“, Radja tvrdi temeljem činjenica „da je jugo-država do kraja nesposobna rješavati krupne gospodarske probleme“, i to osnažuje pomanjkanjem financijskih sredstava, povećanjem svakojakih poreza i davanja, sukobima oko deviza, golemom birokracijom i zaustavljanjem iseljavanja u gastarbajterske zemlje (PSH, 28. svibnja 1978). U programatskom članku Poruke govori se o podjeli odgovornosti između domovine i iseljeništva, a glavna je zadaća Poruke prosvjećivanje i političko osvješćivanje golemog broja naših iseljenika. Budući da u domovini nema „jednog općenarodnog vodstva“, zadaća je demokratske emigracije da bude „neka vrsta katalizatora ili posrednika“ među različitim skupinama i društvenim slojevima domovine i iseljeništva, pri čemu valja analizirati slabosti zajedničkoga neprijatelja, koji se nalazi u Savezu komunista sa svim njegovim privilegijama.

Osvrćući se na najpropulzivniju granu hrvatskoga gospodarstva, turizam, Radja uočava njegove slabosti kao „betoniranje“ obale, slab prometni priključak na inozemstvo, igranje na kartu „kruha i igara“ bez domaćih kulturnih sadržaja i jasno davanje prednosti „političkom turizmu“, u kojemu sudjeluju partijski moćnici (PSH, ožujak 1978). Ulazeći u vanjskopolitičke teme Radja kritizira „sljepoću Amerike“ zbog njezine financijske i vojne pomoći komunističkoj Jugoslaviji pa zaključuje: „Amerikanci pak kao da ne vide da se Jugoslavija danas nalazi ondje gdje je bila krajem četrdesetih godina (...) To nije politika, nego srljanje u maglu, a svakako je zločinstvo naoružavati do zubiju jednu diktatorsku i skroz nesigurnu partiju koja će tim oružjem i dalje ugnjetavati ljude i narode, da bi ga konačno uperila protiv same Amerike“ (PSH, isti datum). Treba navesti da su SAD dostavile SFRJ samo godine 1978. najsuvremenije oružje u vrijednosti od jedne milijarde i 400 tisuća milijuna dolara. To, kao ni sva ostala američka pomoć, nisu spasili Jugoslaviju dvadeset godina poslije od sigurne propasti, a novac je otišao ututanj.

Poruke slobodne Hrvatske


U političko-novinarskom programu Poruke traži se jedinstvo i višestrukost u hrvatskoj politici, to će reći da Hrvati trebaju biti složni glede glavnih ciljeva svoje politike, ali i različiti kad je riječ o putovima kako ih ostvariti (PSH, siječanj 1979). Na prvi pogled jednostavan zahtjev, ali itekako potreban s obzirom na isključivost tadašnjih hrvatskih pokreta i stranaka u domovini i emigraciji. U ocjenjivanju jugoslavenske vanjske politike Radja uočava da je „napuhana“ jer se Beograd zamjerio „svemu i svakome, a najviše neposrednim susjedima“ (PSH, veljača 1979), što je kao neko proročanstvo, jer Jugoslaviji nitko nije pomogao, obratno, odnemogao joj je kad je došla njezina konačna kriza početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Poruka je isticala da Hrvati ne smiju voditi „sebičnu“ politiku za svoje osamostaljenje, nego da moraju isto tražiti i za ostale narode u Jugoslaviji, što su neki politički analfabeti u izbjeglištvu krivo shvatili kao „jugoslavenstvo“. Ocjenjujući stalne sukobe u vrhovima Partije, Radja ustvrđuje da je njezino kolektivno vodstvo „samo na papiru“, koje uglavnom mnogo govori o prošlosti „kao što je to običaj kod ljudi koji nemaju budućnost“ (PSH, br. 4, 1979). Po Radji, ljudska su prava „temelj hrvatske politike“ pa slijedom toga zaključuje kako su „sve važnije hrvatske političke stranke i skupine (...) državotvorne i revolucionarne jer teže stvaranju hrvatske države i obaranju današnje političke diktature u hrvatskim zemljama“ (PSH, isti broj). Radja se u tom članku prevario kad je pretkazao kako HSS „ima uvjete da opet postane stranka većine u svim hrvatskim zemljama“. To uvjerenje stajalo ga je najtežega poraza u njegovu političkom životu. Radjini pregledi gospodarskog stanja u Jugoslaviji kao onaj pod naslovom Što gore – to bolje (PSH, br. 5, 1979) prepuni su konkretnih podataka i uvjerljivih zaključaka jer piše kako su komunisti tako traljavo „poslovali“ da su postali najveći neprijatelji svoje tvorevine. A kad su se u politiku nakon Titove smrti uključili generali, Radja je počeo opominjati hrvatske demokratske snage da se organiziraju i „krenu u djelotvornu političku akciju za koju je već kucnuo čas“; prvi put to je učinio još potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća (PSH, br. 6–7, 1979). Trebalo je čekati još deset godina da se te snage ujedine na ruševinama SFRJ. Naš autor ponovno vidi političku komponentu u radničkim štrajkovima (PSH, listopad 1979). Ohrabren djelatnošću Crkve u Poljaka, Radja uviđa da takvo jedinstvo ne postoji u Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, koju je kočio tadašnji vatikanski nuncij u Beogradu mons. Cecchini, valjda temeljem Protokola Vatikan–Beograd.

Radjina književna kritika


Svoj književni rad Radja je intenzivirao u Poruci. Pišući o Šegedinovu književnom stvaralaštvu on je ustvrdio: „Šegedin neodoljivo traga za čistom istinom života, za istinom o svemu, ponajprije o čovjeku koji čezne za lijepim i za životom iz kojega bi trebalo izbrisati zlo“ (PSH, br. 1, 1978). U kratkom članku Putokazi hrvatske uzničke književnosti Radja navodi podatak o rekordnom broju političkih zatvorenika u Jugoslaviji, ali i o manjku svake mogućnosti da se njihove sudbine odraze u književnim djelima. Tu i tamo pojavili su se autori sa zapisima i romanima o robiji (Jozo Vrbić, Mladen Bošnjak, Mirko Vidović, Vesna Biga), ali sve je to premalo.

Lucidnim riječima Radja ocjenjuje političku eksplozivnost drame Ranka Marinkovića Inspektorovo spletke pa piše: „Najnoviji komad pokazuje da je Marinković do u tančine pronikao u daleko najmoćniji stup jugo-države – političku policiju i njezina šefa JBT-a, koji se u igrokazu pokazuje kao kralj (...) Marinković je tako pokazao i dokazao da se odvažni i daroviti pisci mogu svrstati u prve borbene redove za ljudska i nacionalna prava hrvatskog naroda“ (PSH, br. 5, 1978). Tiho se našao i u ocjenjivanju ostalih kazališnih djela pa piše o izvedbama triju drama Dubravka Horvatića, književnika kojega režim nije volio, a riječ je o predstavama djela Atenska tiranija, Sveti Juraj i zmaj i Ban Khuen Hérderváry. Radja preporučuje Hrvatima u iseljeništvu da se pobrinu za prikazivanje tih Horvatićevih drama jer da će ih „iseljeni hrvatski narod shvatiti i prihvatiti kao poruku prošlosti našoj sadašnjosti i budućnosti“ (PSH, br. 3, 1979).

Režim nije volio ni Zvonimira Majdaka. Tiho ocjenjuje njegova dva romana Ženski bicikl i Marko na mukama, u kojim otkriva piščevo izvrsno poznavanje nesnošljivih prilika u tzv. samoupravnom socijalizmu, koji je sve drugo, a ne to (PSH, br. 5, 1979). Naš autor s obiljem citata recenzira prozno djelo Antuna Šoljana Drugi ljudi na Mjesecu, pa o tome oporbenjaku piše: „Kao Hrvat i Europljanin, istančan i profinjen duh, Šoljan se nikada nije mogao uklopiti u ‘našu socijalističku stvarnost’. Otuda brojni napadaji koji i danas ne prestaju“ (PSH, br. 6–7, 1979). Navodi snažan Šoljanov odgovor na napade Gorana Babića u udbaškom Oku, a Babić je, kao što je znano, već na početku Domovinskoga rata pobjegao u Beograd, gdje i danas djeluje kao pristaša velikosrpske ideologije.

Čak i u krimićima Radja nalazi dovoljno motiva o našoj socijalističkoj stvarnosti kao, primjerice, u romanu Pavla Pavličića Stroj za maglu. Citiramo: „Snaga Pavličićeva krimića nije u više-manje vješto postavljenoj radnji, zapletajima i iznenađenjima, nego baš u prosjeku društvene, kulturne i političke sredine u kojoj se radnja odvija (...) Po tome je Pavličić veoma blizak velikom svjetskom piscu krimića Georgesu Simenonu, tvorcu čuvenog policijskog komesara Maigreta“ (PSH, br. 8, 1979). Osvrće se i na Pavičićev roman Umjetni orao s motivom gradske gerile u Zagrebu.

S posebnom akribijom i lucidnim opažanjima Radja raščlanjuje knjigu Ivana Supeka Krivovjernik na ljevici, koja je morala biti objavljena u inozemstvu jer za nju nije bilo mjesta u domaćem kontroliranom izdavaštvu. Radja dovodi u vezu Supekovo mirotvorstvo sa sličnom ideologijom Stjepana Radića te piše: „Za razliku od svojih shvaćanja iz mladih dana u prijeratnom razdoblju, Supek danas odlučno brani hrvatska nacionalna prava (...) Kao svojevrsni udžbenik opće i političke kulture, Supekova knjiga javila se u pravi čas, kad se potlačeni narodi i radništvo srednje Europe dižu protiv nacionalnog i socijalnog ugrožavanja što će prije ili kasnije odjeknuti i u Hrvatskoj“ (PSH, br. 7–8, 1980). Tiho tvrdi da Ivan Supek zaslužuje Nobelovu nagradu za mir.

S velikom toplinom Radja ocjenjuje knjigu sjećanja Nedjeljke Luetić Tijan Krov i kruh u kojoj ona opisuje muke i nevolje triju žena u poslijeratnoj Hrvatskoj, ostavljenih bez hranitelja u zarobljenoj domovini. Za one koji ne znaju valja reći da je gospođa Tijan bila supruga hrvatskog enciklopedista i osnivača španjolske slavistike profesora Pavla Tijana, s kojim je godinama uređivala rado slušane emisije na hrvatskome jeziku Španjolskog nacionalnog radija u Madridu. Radja o toj knjizi piše: „Za one koji su u bijelom svijetu još od svršetka rata, spisateljica vjerno očarava olovno i šašavo ozračje svakodnevnog života u ondašnjoj Hrvatskoj“ (PSH, br. 9–10, 1980).

No Tihomil Radja znao je biti neumoljiv spram nekih knjiga za koje je mislio da su politički štetne i umjetnički osrednje. Tako piše o dramoletu fra Predraga Kordića Ognjeno oko proroka: „Štijući taj dramolet, čovjeku se nužno nameće usporedba s jednim Homeinijem ili pak Savonarolom i Kalvinom u starija vremena, koji su kao i fra Ilija (junak dramoleta, o. G.B.), polazeći od najplemenitijih načela, stvorili pomutnju, nered i napokon krvavo bezakonje (...) Držim stoga da je politička i društvena poruka toga dramoleta potpuno neprihvatljiva za današnje hrvatsko društvo i čovjeka (...) Umjetnička strana dramoleta ne čini nam se dovoljno dorađenom“ (PSH, br. 10–11, 1979).

Na skupu u Sinju govorilo se da će se grad Gospe, franjevaca i alke odužiti svome sinu Tihomilu Radji i jednu ulicu nazvati njegovim imenom te mu na dostojno mjesto postaviti poprsje, kao što je učinio i drugim zaslužnim građanima.

Vijenac 500

500 - 2. svibnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak