Vijenac 499

Naslovnica, Razgovor

Stipe Kutleša, filozof i sveučilišni profesor

Filozofija bi trebala biti i način života

Razgovarao Andrija Tunjić

Filozofija je u religijama nalazila izvornu motivaciju za odgovore na pitanja o transcendentnome / Ideologije sputavaju, ograničavaju, zloupotrebljavaju i izvrću mišljenje / Praksisovci su mišljenje nastojali i praktično primijeniti pa je njihova filozofija kao ideja bila pozitivna / Istinska sloboda nije moći raditi baš sve, kako se to često kod nas shvaća / Takozvana intelektualna elita morala bi sustavnije i kritizirati i savjetovati one koji su na vlasti / Ideju Boga filozof ne može ne prihvatiti iako Bog religija i Bog filozofa ne moraju biti shvaćeni na isti način / Ateisti su veći vjernici od religioznih ljudi / Filozofski gledano relativizam zapada u situaciju da potpuno negira istinu / Fašisti, komunisti, antifašisti, nacionalisti, globalisti i sl. uglavnom su bili i ostali samo – isti / Pitanja morala, etike, pravde, solidarnosti, umjetnosti i sl. pripadaju u širi kontekst duše i duševnosti / Agnostici su licemjeri


U izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža nedavno je objavljen Filozofski leksikon u kojem je stručno protumačen smisao filozofije, povijesti filozofije i svih grana filozofije. Bio je to povod za razgovor s glavnim urednikom Stipom Kutlešom, autorom triju knjiga o Ruđeru Boškoviću, znanstvenim savjetnikom na Institutu za filozofiju u Zagrebu te profesorom na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, Hrvatskim studijima i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.


Snimio Andrija Tunjić


Gospodine Kutleša, tko je idejni začetnik Filozofskoga leksikona?

Ideju za Leksikon dao je pokojni profesor Danilo Pejović, a tadašnji glavni ravnatelj Tomislav Ladan ideju je prihvatio. Kada je profesor Pejović umro, na nagovor Ladana i tadašnjega ravnatelja Vlahe Bogišića prihvatio sam biti glavni urednik Leksikona. Nažalost objavljivanje Leksikona nije ni Ladan dočekao.

Koje su specifičnosti Leksikona?

Riječ je o leksikonu kakav dosad u hrvatskoj leksikografskoj literaturi nije postojao. Postojala su doduše leksikografska izdanja (rječnici ili leksikoni filozofa) koja su obuhvaćala posebno pojmove, a posebno filozofe dok ovaj leksikon obuhvaća oboje. Obuhvatio je gotovo sve pojmove koji se u filozofskoj struci pojavljuju, kao i mnoge hrvatske filozofe iz prošlosti i sadašnjosti. Zatim je obuhvatio nacionalne filozofije mnogih naroda, što mnogi slični leksikoni. Također obuhvaća i filozofije neeuropskih naroda. To pokazuje da filozofija nije eurocentrična s jedne strane, a s druge da se ne smije ograničiti na tzv. velike filozofske narode te da je filozofska misao postojala i postoji u raznim oblicima i kod drugih, pa čak i u manjih naroda. Nadalje u najstrožem smislu Leksikon nije posve strukovni jer pokriva mnoga druga područja koja su bliska filozofiji, od prirodnih i društvenih znanosti do mnogih područja života.

Tko je surađivao u Leksikonu?

Surađivalo je oko 150 stručnjaka iz filozofije i srodnih područja znanosti iz Hrvatske i inozemstva od Njemačke, Japana, Ukrajine, Mađarske i država iz bliže okoline. Svi su oni pridonijeli Leksikonu i brojem natuknica i njihovoj važnosti. Posebno su velik doprinos dali pomoćnici glavnog urednika Filip Grgić i Željko Pavić, koji su uz urednički posao napisali veliki broj natuknica.

Prvi hrvatski filozof je, tako u Leksikonu piše, Herman Dalmatin iz 12. stoljeća. No hrvatsko je filozofiranje starije, zar ne?

Naravno da je starije. Herman Dalmatin je filozof za kojega dokumentirano možemo reći da je prvi hrvatski filozof i prvi hrvatski znanstvenik, no to nipošto ne znači da nisu postojali i drugi prije njega. U Hrvatskoj je prije njega boravio učeni benediktinac Gottschalk, što znači da je u sredini u koju je došao morala postojati neka filozofska misao. Ako ništa drugo, onda filozofsko-teološka misao redovnika koji su, otkad to možemo pratiti, bili vezani uz zapadnu filozofiju i teologiju.

Vjera i teologija hrvatsku su filozofiju uključile u opću filozofiju, u onu koju smatramo svjetskom?

Zapadna filozofija velikim je dijelom bila vezana uz kršćansku vjeru, pogotovo u Europi. Načela vjere teolozi iz prvih stoljeća kršćanstva nastojali su prenijeti drugima, a kako se vjera nije uvijek lako prihvaćala, morala je imati obrazloženje, koje je nudila filozofija. Filozofija je u religijama nalazila izvornu motivaciju za odgovore na pitanja o transcendentnome, o svijetu i njegovoj biti... Tako je filozofija nastala ne samo kod nas nego i kod drugih europskih naroda. Veza teologije i filozofije neupitna je, ali vjera i teologija nisu isto, moramo ih razlikovati.

Filozofija je, kako ste rekli, poticala mišljenje, a nije li ga i sputavala?

Po svojoj naravi filozofija ne bi smjela sputavati mišljenje, nego razvijati. Jedini motiv filozofije, jedini spiritus movens koji je tjera, jest ljubav prema istini. To znači da filozofija u svojoj biti otkriva istinu i razvija mišljenje. Sputavati mišljenje mogu neke vrste filozofija koje su u službi ideologije ili koje su same ideologije.

Kao što je marksizam?

Kao što je marksizam i mnoge druge koje su nazivane filozofijom, a u biti su bile ideologije. Zato treba praviti veliku razliku između prave, izvorne filozofije i ideologije ili, kako su stari Grci govorili, sofistike. Ni danas nismo oslobođeni sofistike. Ideologije sputavaju, ograničavaju, zloupotrebljavaju i izvrću mišljenje, a ne filozofija.

Može li previše slobode ograničiti filozofiranje?

Ne može, ali je može ograničiti ideologija koja zlorabi filozofiju, kako su to radili i rade totalitarni sustavi koji su od ideologije stvorili neku vrstu religije. Filozofija se doista mora razvijati u slobodi, a tamo gdje nema slobode teško da može postojati istinska filozofija.

Međutim, mi smo živjeli u totalitarnom komunističkom društvu i imali filozofe, tzv. praksisovce.

U totalitarnom sustavu nemoguće je istinski filozofirati, ali se može imati neke spoznaje, neke filozofske orijentacije, koje su u službi jednog sustava. Zato istinska filozofija mora biti samostojna i neovisna, nikakav sustav ne smije joj nametati način razmišljanja.

Praksisovci, dakle, nisu bili filozofi?

Oni su bili neka vrsta marksističkih ideologa koji su u tadašnjem marksističkom svijetu, pogotovo istočne Europe, pokušali zacrtati i osmisliti i drukčiji smjer marksizma, odnosno marksističku praksu i po tome su u marksističkoj tradiciji bili donekle originalni. Problem je što je praksa koju su osmišljavali bila u skladu s ondašnjom društvenom praksom, koja je kao ideološki nastrojena propala. Kada je propala ta praksa, propala je i praksisovska filozofija.

Je li kod praksisovaca ipak bilo i nečega što bi se moglo svrstati u filozofiju?

Postojala je tendencija da mišljenje ne treba biti samo teoretsko razmatranje, nego da mora biti povezano sa životom. To se kao zahtjev nameće i suvremenoj filozofiji. Praksisovci su mišljenje nastojali i praktično primijeniti pa je njihova filozofija kao ideja bila pozitivna. Pritom, ponavljam, ne smijemo zaboraviti da se sadržaj filozofije ne iscrpljuje u samo onom praktičnom i pragmatičkom. Filozofija treba promišljati o svemu pa i onome što je svakodnevno, o slobodi, pravdi i sl.

Je li suvremeni čovjek osposobljen za pitanje slobode koja mu se na razne načine ograničava, pa i onemogućava?

Svaki čovjek teži za slobodom, to je prirodna potreba čovjeka, o slobodi treba razmišljati i treba znati kako je postići. Nisam siguran da je današnje čovječanstvo, pa i naš narod, osposobljeno za slobodu. Time ne kažem da nije dostojno slobode.

Zaslužuje li je?

Ne mislim da čovjek ne zaslužuje slobodu, ali je često prepušten društvenom vrtlogu koji ga nosi i zato u mnogim društvima nema istinske slobode. Ljudi nisu dovoljno hrabri boriti se za slobodu, često je ne znaju artikulirati i na razuman način doći do nje. Misle da će im slobodu osigurati netko drugi, recimo vlast. Ali za slobodu se treba boriti, a ne čekati je od drugih. Kao i nama u Hrvatskoj, tako slobode nedostaje i društvima na Zapadu. Istinska sloboda nije moći raditi baš sve, kako se to čak i previše često kod nas shvaća.

Sloboda je i odgovornost prema drugome i za drugoga, zar ne?

Sloboda je ponajprije odgovornost. Upravo zato što nemamo odgovornosti prema drugima i prema samima sebi nemamo ni slobode. Sloboda nije samo moja. Kada se borim za svoju slobodu, ja se borim za slobodu svih ljudi. Ali ako se borimo preko mjere samo za sebe, onda je to egoizam.

Zbog toga se stalno govori o slobodama, a slobode je sve manje?

Većina tih govora o slobodi, dostojanstvu čovjeka i ljudskim pravima uglavnom su floskule političara koji slobodu više onemogućavaju nego stvaraju. Svatko razuman zna i vidi da ljudi ne mogu biti slobodni i imati ljudska prava, a nemati recimo pravo na rad. Imate pravo na rad, samo možda u inozemstvu, ako uspijete otići. Nema slobode ako ljudi ne mogu živjeti od svoga poštenog rada. Sve dok nemaju prava na elementarnu egzistenciju, to su ideološka zamagljivanja. Vlastodršci će i danas reći da svi imamo pravo. To podsjeća na nedavnu ustavnu formulaciju da je ljudima zajamčena sloboda mišljenja, a zbog mišljenja išlo se u zatvor.

Problem je dakle politika?

Da. Ali i politici se moraju postaviti zahtjevi i političare se mora natjerati da se bore za humana načela i za njihovu provedbu.

To bi trebala raditi inteligencija, koja se ponaša kao da je i nemamo.

To je dijelom točno. Takozvana intelektualna elita, što god to značilo, morala bi sustavnije i kritizirati i savjetovati one koji su na vlasti. Vlast s druge strane ljude od struke ignorira, čak prezire i omalovažava. To i ne čudi jer vlast često ne razumije kompleksne sustave i mnogo toga što radi, a do toga joj previše nije ni stalo. I tako to rade isključivo po podobnosti, za vlastite i tuđe interese.

Može li se filozofirati bez ideala?

Budući da je filozofija izvorno težnja za mudrošću, za istinom, ne može se filozofirati bez ideala. Čistim pragmaticima filozofija ne treba. Njih ne zanimaju oni koji su snalažljivi, recimo oni koji ništa ne rade, a žive najbolje. Takvih u Hrvatskoj nije malo. Zato u Hrvatskoj filozofija, kao i mnoštvo drugih stvari, nije na cijeni.

Je li humanost ideal?

Humanost bi morala biti ideal. Gdje ne vidite drugoga kao čovjeka, kao osobu, znači da ne vidite vrijednosti i tu ne može biti izvorne humanosti.

Jedan naš filozof izjavio je da filozofija dolazi u „prividnu koliziju s državom i crkvom“. S državom je razumljivo, ali kako s Crkvom, koja je karitativna?

Filozofija načelno može dolaziti u koliziju s mnogim sustavima, pa i državom, posebno kada nije onakva kakva bi trebala biti. Ali i s Crkvom, pogotovo ako se prihvaća da su teologija i filozofija međusobno suprotstavljene te da je Crkva filozofiju nekada tretirala samo kao sluškinju teologije. Historijski i faktički gledano Crkva nije imala razloga biti u sukobu s filozofijom, tim više što joj je ona mogla poslužiti kao sredstvo racionalnog obrazloženja vjere. Zapravo je filozofija u zapadnoeuropsku povijest najvećim dijelom ušla preko Crkve, a tako je bilo i u hrvatskoj povijesti. Izvorno taj sukob ne postoji jer je teologija izvorno filozofija o Bogu. Neovisno o tome je li filozof vjernik ili nije, on ima filozofijsku ideju Boga; to je ono što filozofi nazivaju različitim imenima od Bitka, Jednog, Apsoluta i sl. To je ono vrhunsko što religije imenuju Bogom.

To znači da ne postoji filozof ateist?

Točno. On ne mora pripadati nekoj religiji niti vjerovati u nekog kršćanskog, islamskog, budističkog itd. Boga, ali ideju Boga filozof ne može ne prihvatiti iako Bog religija i Bog filozofa ne moraju biti shvaćeni na isti način.

Jedan od veoma prisutnih problema suvremenoga svijeta jest odnos vjernika i nevjernika, deista i ateista. Je li ateizam zapravo vjera?

Ateizam je apsolutno vrlo jaka vjera.

Zašto?

Kada ateist govori o Bogu, onda on govori via negativa, a to znači da nastoji pokazati i dokazati da Boga zapravo nema, da je postojanje Boga čovjekova iluzija. Tomu nasuprot vjernici vjeruju da Boga ima. Filozofski, pa i znanstveno, ni jedni ni drugi ne mogu dokazati svoju tezu; vjernik da Boga ima, a ateist da Boga nema. Zato i vjeruju jer nemaju apsolutne dokaze. Ateisti su vrlo često veći vjernici fundamentalisti nego tzv. vjernici jer se žustrije bore kako bi dokazali da Boga nema nego što se vjernik trudi dokazati da Boga ima. Ateisti su dakle veći vjernici od religioznih ljudi.

Zašto se danas govori o postojanju više istina?

To je relativizam. Pragmatički je najjednostavnije eliminirati pitanje istine kao nebitno. Ako se kaže da ima više istina i da gotovo sve može biti istina ovisno o tome što mi se sviđa, onda ili istine zapravo nema ili je istina sve. A tada i neistina može biti istina. Filozofski gledano relativizam zapada u situaciju da potpuno negira istinu. Posljedice takva relativizma vidljive su na sasvim praktičnim primjerima u današnjem društvu. Ako sve može biti istina, onda se, u ime istine, može raditi i opravdati što god se hoće. Ako bi se radikalno proveo relativizam, moglo bi doći do društveno vrlo teških posljedica.

Nije li posljedica relativizma da se danas filozofijom smatra svašta? Da zapravo prave filozofije više i nema, da ju je znanost podredila sebi?

Ne znači, iako živimo u vremenu kada znanost gotovo postaje nekom vrstom ideologije, što se najbolje vidi kod onih koji su u znanost manje upućeni. Ponajbolji znanstvenici i kod nas i u svijetu vrlo su kritični prema znanosti, ali to ne znači da u znanosti ne vide vrijednost. Naprotiv. Oni, međutim, koji o znanosti znaju malo smatraju je gotovo božanstvom. Takav je pristup znanosti posve neutemeljen i za znanost štetan. Sve poznanstveniti, sve učiniti jedino vrijednim na temelju toga što je to znanstveno može biti velika zabluda. Apsolutiziranje bilo koje ljudske kategorije, nacije, klase, rase i sl. može voditi u ideologiju.

I znanost, dakle, može biti opasna?

Znanost sama po sebi opasna, nego oni koji njome manipuliraju. Zato su u ime znanosti učinili mnoga zla. Znanost je zapravo dobra, poželjna i korisna i ono što je čovječanstvo, zahvaljujući znanosti, postiglo u svom duhovnom razvoju ne smije se i ne može poricati, ali to ne znači da tom i takvom znanošću filozofija i sve drugo treba biti apsorbirano. Znanost je samo jedan od načina gledanja na zbilju.

O tome je mislio Heidegger, jedan od najvećih filozofa 20. stoljeća, čije su teze o znanosti i nacizmu bile vrlo kontroverzne i u njegovo doba primljene s velikim negodovanjem?

Heideggerove teze treba tumačiti iz cjelokupne njegove filozofije, a ne izolirano uzimati rečenice ili dijelove rečenica. Tako i ono što govori o znanosti, za koju je rekao da ne misli, što je izazvalo opće zgražanje u tadašnjoj Europi. Heidegger nije mislio da znanost nije korisna, da nije dobra, nego je mislio da je odveć tehnicistički usmjerena i da ne zahvaća samu bit stvari.

Danas smo toga svjedoci.

Da. Danas je znanost došla do tog stupnja da mnogi znanstvenici smatraju kako posao znanosti više nije traženje i nalaženje istine. Relativizam je do te mjere uzeo maha da se znanost svodi na tehnicizam i korisnost; ako je korisna, tada je i dobra, a istina više nije njezin posao. U tom smislu Heidegger je mislio da je filozofija ona koja tjera ljude na misao o smislu, a ne toliko znanost.

Zato se kada govorimo o raznim područjima znanosti govori o filozofijama tih znanosti?

Da. Ali time filozofija ne gubi svoj smisao jer je od svojih početaka promatrala sva moguća pitanja – ona je bila univerzalna znanost u doslovnom smislu riječi. Nekada je isključivo govorila o čovjeku, svemiru, bitku, dok danas govori i o znanosti, identitetu, jeziku, sportu... To znači da u svakoj od pojedinačnih znanosti postoje rubna područja i filozofski problemi koje sama ta znanost ne rješava. Niti ih može riješiti. Ta su pitanja od interesa i filozofima i znanstvenicima i ako filozof hoće govoriti o dubljim stvarnostima, ako ih hoće promišljati, on ne može ne uzimati u obzir rezultate tih znanosti. Budući da se gotovo u svakoj od pojedinačnih znanosti otvaraju dublja, bitna pitanja, to ne može ostati izvan interesa filozofije. Zato znanstvenici ne bi smjeli, što se danas često čini, minorizirati i marginalizirati filozofiju, ali bi i filozofi morali biti kritičniji prema znanosti. Time što se znanost razvija prava filozofija ne prestaje i neće prestati postojati. Filozofija i znanost moraju zajednički djelovati. Zato se govori o interdisciplinarnosti, koja je potrebna. Dakle, znanost nudi nešto što se praktično može ostvariti, kako se može ostvariti, ali koji je smisao svega toga, na to odgovara filozofija.

A što mislite o Heideggerovu zalaganju za naciju?

Zašto se nekoga tko se zalaže za ideju nacije gleda poprijeko? Pa bio on i Heidegger? U čemu je razlika između recimo nacionalizama i globalizma?

Recite.

I jedno i drugo, kada se pretjera, postaju opasne ideologije. Fašisti, komunisti, antifašisti, nacionalisti, globalisti i sl. uglavnom su bili i ostali samo – isti. Ne mogu se u ime bilo koje „isti“-ideologije negirati razlike, pa ni one nacionalne. To nije prirodno. Umjesto da se u društveno prihvatljivim razlikama vidi bogatstvo, one se potiru. Sve bi trebalo postati nekakav melting pot.

Ali i u SAD-u se sve više umjesto o melting potu govori o salad bowlu, zdjeli salate iz koje svatko uzima što hoće i što mu treba.

Uvijek su se pojavljivali otpori svemu što se nasilno htjelo nametnuti. Postojeći trendovi vjerojatno će splasnuti kada se vidi što sve znače. Kao i sve prije što je obećavalo zemaljski raj, a zapravo je proizvodilo pakao. Ono što je protuprirodno ne može se održati, htjeli to neki ili ne. Ne vjerujem da je moguće eliminirati ljudsku prirodu i ne poštivati prirodne zakone.

Koliko suvremena filozofija utječe na identitet naroda, pa i na nacionalni identitet hrvatskoga naroda?

Svaka misao utječe na identitet naroda, kao i jezik kojim se misli izražavaju. Zato mnogi narodi imaju svoje jezike, svoju kulturu, svoje običaje, dakle duhovne komponente koje ga čine posebnim narodom. I filozofija je jedna od komponenti koje su važne za identitet nekog naroda, pa tako i hrvatskoga.

Znači li to da je snažniji identitet filozofičnijih naroda?

Ne bih rekao, jer identitet ne čini samo filozofska misao, ali neki su narodi doista filozofičniji od drugih. Neki jezici po svojoj strukturi mogu bolje i dublje izraziti dubinu misli, a misli su izvorišta filozofije.

Tko je najfilozofskiji narod na svijetu? Jesu li to Grci, Nijemci, Židovi...?

To nije lako reći. Ali ako bismo morali rangirati narode, naravno da bi u vrhu bili Grci, govorim o starim Grcima, gdje se naša zapadnjačka filozofija artikulirala. Rimljani su recimo bili malo manje filozofičan, a više praktičan narod.

Hedonisti?

Neka vrsta hedonista, pragmatičnih ljudi. Čitav Zapad usvojio je tu njihovu komponentu i postao pragmatičan. Oni narodi koji su, rekli bismo, misaoni, koji su preuzeli grčku tradiciju, ali i sami mnogo dali svakako su Nijemci. Kad se govori o Nijemcima, prva je asocijacija, uz to što su dobro organizirani i marljivi, da su narod velikih filozofa, znanstvenika i umjetnika. Tu su naravno i velike filozofije Francuza, Engleza i dr. Tu su i filozofije manjih naroda, ali i drukčiji tipovi mišljenja, kao što su filozofije istočnih naroda. Zapadnjačka je filozofija više teorijsko promišljanje, dok su istočnjačke filozofije možda praktičnije.

Zapadnjačka više radi na proširivanju prostora mišljenja?

Da. Ali trebala bi raditi i na proširivanju ljudskoga ponašanja, dakle djelovanja. Da to do čega se mišljenjem dođe bude primijenjeno u životu. U tome je povezanost između religije i filozofije. Filozofija bi trebala biti i način života, a ne samo promišljanja.

Jedan je naš filozof rekao da se narod „da bi bio odista narod, mora sporazumjeti, prije svega, sa samim sobom“. Slažete li se s tom mišlju?

To je prilično točna izjava. Ne samo sporazumjeti se u jeziku, to jest da se zna što se govori, nego sporazumjeti se na dubljoj razini, tj. iz sama sebe vidjeti tko i što taj narod jest. Danas bismo rekli biti posve svjesna i samoodgovorna skupina koja se naziva nacija.

Znači li to da mi još nismo narod?

Ne posve. Tako bi se barem iz našega ponašanja trebalo zaključiti. Mi smo se sa samim sobom sporazumjeli samo djelomično. Drugim smo dijelom u nesporazumu sa samim sobom. Morali bismo biti samosvjesniji, pametniji, mudriji i na svim razinama promisliti svoje temelje i svoju prošlost i budućnost. Još nismo došli do stupnja zajedničkosti, nismo je iskazali na način kako se to očekuje i kako bi trebalo.

Je li slučajnost da su mnogi književnici i filozofi?

Nije slučajno. Filozofija je specifičan način izražavanja, koje može biti i pjesnički motivirano, a može biti, što je u posljednje vrijeme češće, više znanstveni govor. Misao nekog pjesnika može imati filozofsko značenje, ali se s pravom možemo pitati može li se čista poezija smatrati filozofijom? Pogotovo što je filozofiji u čitavom 20. stoljeću primjerenije znanstveno-racionalno izražavanje.

Vjernici u Boga vjeruju u dušu. Što je danas duša?

U dušu, na neki način, vjeruju svi. Nitko ne negira čovjekov duševni život. U današnjem tzv. materijalističkom svijetu, gdje se sve svelo na materiju, čak se nekada i filozofski tumačilo da je sav duh samo vrsta ili oblik materije, pitanje duše i duševnosti marginaliziralo se, ali i dalje znamo, barem intuitivno, što je duševni život, što znači duša čovjeka, duša naroda. Kada se danas govori o duši, tada se govori i o moralnom, estetskom i drugim aspektima čovjeka. Pitanja morala, etike, pravde, solidarnosti, umjetnosti i sl. pripadaju u širi kontekst duše i duševnosti. Zato mislim da suvremena filozofija treba pomoći da se osvijesti i ta duša, tj. ono nevidljivo, ono unutarnje, ono što tjera čitav život, a ne možemo ga opipati ni vidjeti.

Agnosticizam se u filozofiji tumači i kao nemogućnost spoznaje, neshvatljivost Boga, ali i kao neshvatljivost moralnih zakona. Znači li to da su suvremeni agnostici zapravo licemjeri?

Pa, na neki način jesu. Agnostici su po definiciji uvjereni da se mnoge stvari, pogotovo temeljne, ne mogu znati. Budući da se ne mogu znati, oni su prema spoznaji svijeta u mnogočemu indiferentni. Međutim, na praktičnoj razini, a čovjek je i biće prakse, agnostici se ne mogu ponašati kao da ništa ne znaju. U praktičnom životu mora se imati neke orijentire, neke norme ponašanja. Ako one nisu utemeljene na nekoj spoznaji i opredjeljenju, a agnostici načelno misle da nisu, onda bi se to moglo nazvati licemjernim ponašanjem. To je najviše vidljivo kod agnostika političara, koji u praksi nameću zakone koji su utemeljeni na nesigurnim ili nemogućim spoznajama.

Nije li ponašanje naših političara posljedica ideologije?

Uglavnom jest, ali to ovisi o konkretnom političaru i o tome koliko je indoktriniran i koliko je sposoban i motiviran izdići se iznad ideologije. U tom im smislu ne bi škodilo malo više i filozofskog obrazovanja.

Jesu li filozofija i teologija izgubile bitku s materijalističkim svjetonazorom?

Materijalizmi su postojali u staroj Grčkoj, a i tijekom novije povijesti, samo su danas poprimili drugo značenje i malo su ekstremniji nego što su nekada bili. Zbog toga svijet nije propao, a ni filozofska misao. Filozofija nikada neće ovisiti samo o materijalističkom svjetonazoru, nego će uvijek biti otvorena svim mogućim smjerovima i različitim razmišljanjima.

Je li filozofija pridonijela i neoliberalnoj ideologiji?

Pa neoliberalizam je svakako jedan od pristupa koji je pokušao filozofiju upregnuti u svoja kola. Ali to nije krivica filozofije. Danas postoje ljudi koji se smatraju filozofima i koji rade protiv filozofije, koji je vulgariziraju. Uvijek je problem kada se filozofija vulgarizira.

U Leksikonu ste obradili filozofije naroda bivše države, recite imate li kakvih reakcija?

Zasad nema nikakvih povratnih informacija od susjednih naroda čije smo filozofije uključili u Leksikon.

Očekujete li reakciju srpskih filozofa, koji među svoje filozofe uvrštavaju i našega Ruđera Boškovića?

Srpske reakcije na Ruđera Boškovića postoje već treće stoljeće. Nema dvojbe da je Ruđer Bošković hrvatski filozof. Na akademskoj razini o tim stvarima besmisleno je raspravljati. Politikantska prepucavanja nikada vjerojatno neće ni prestati. No nisu svi srpski filozofi istoga mišljenja o tome i mnogi od njih najvjerojatnije bi potpisali što piše u Leksikonu, ali ima sigurno i onih koji tako ne misle. Polemike motivirane nefilozofskim povodima ovaj Leksikon ne zaslužuje, ali svaka je konstruktivna kritika dobrodošla.

Nekim imenima hrvatske filozofije dali ste posebne natuknice, a nekima niste, što je bio kriterij?

U Leksikon smo stavili živuće filozofe koji su rođeni do uključujući 1945. i mlađe, koji su umrli. To nije najsretniji kriterij, ali od nečega se moralo krenuti da bi se izbjegle nedosljednosti. Tako su izostavljeni neki filozofi koji su rođeni kasnije, iako bi zasluživali da uđu možda i više od nekih koji su ušli.

Vijenac 499

499 - 18. travnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak