Vijenac 498

Likovna umjetnost

Likovna monografija: Igor Zidić, Zoltan Novak

Povijest strepnje i nelagode

Marijana Paula Ferenčić

Opsežna likovna monografija Zoltan Novak, koju potpisuje povjesničar umjetnosti Igor Zidić, objavljena je prošle godine u izdavačkoj kući Art magazin Kontura u Zagrebu. Na ukupno 295 stranica prostire se tematski i kronološki pregled radova Zoltana Novaka, na kojima likovne reprodukcije izvrsno nadopunjuju tekst pridonoseći skladnoj cjelini te autentičnom doživljaju umjetnikova opusa.

Zoltan Novak rođen je 1963. u Zagrebu. Studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završava 1989, a prvi put izlaže 1986. na 18. salonu mladih. Samostalno je prvi put izlagao 1988. u zagrebačkoj galeriji Forum. Od 2004. profesor je slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor monografije Igor Zidić vidi ga kao zrela umjetnika razgovijetne posebnosti, kao nova, istraživački aktivna i angažirana umjetnika, koji ne živi od ponavljanja svojih ikoničkih shema i likova, što ga istovremeno čini neovisnim o trendovskim stereotipima. Novakova djela isprva odlikuju artbrutovske i neoekspresionističke značajke, koje nadalje preko ekspresivno-kolorističkih gesti teže pretvorbi u znakove, simbole. Prema Zidiću, u kreativnom stvaralaštvu nakon zaokruženih ciklusa Sliko-Reljefi, Šetač i Mete posve apstraktna izričaja, Zoltan Novak okreće se prizorima egzistencijalne sadržajnosti i znakovlju urbane zbilje stvarajući sljedove mnogoznačnih slika svijeta koji ga okružuje. Dakle, Novak djeluje na semantičkoj, psihološko-ekspresivnoj i socijalno-kritičkoj razini.


Izd. Art magazin Kontura, 2012.


Monografijom nas vodi mali tamni znak čovječuljka u hodu koji izrasta iz Novakovih slika i crteža kao paradigmatski lik Šetača. Prisutan je na paginaciji, pojedinim stranicama monografije, potvrđujući se uvijek iznova kao prepoznatljivi amblem Novakovih djela. Riječ je o arhetipskom čovjeku (Homo erectus, Homo sapiens) opterećenu psihološkim i ostalim dvojbama. Ušetavši tako u umjetnikovo stvaranje, Šetač se u njemu raslojava, metamorfozira ponekad shizofreno ambivalentan kao napadač i žrtva, nasilnik i branitelj, anđeo i demon, melankolik i silovatelj, otac i sin, promatrač i mrtvac itd. Taj shematizirani Šetač, kiborg, čovječuljak globalizacije, rezultat je vremena u kojem vlada tipizacija svih oblika života. On je čovjek bez lica, lišen identiteta, projekcija bez posebnosti. Postoji na platnu, ali ne zauvijek. Nalazimo ga i u trećoj dimenziji, gdje izvire kao silueta nelagode u obliku umjetničke instalacije. Zoltan Novak pokreće, animira i moralno diverzificira taj arhetipski znak u modernom, brzom vremenu, manipulirajući tako njegovu statičnost i jednoznačnost. Novakov imaginarij motiva i znakova poput križeva, mostova, mandala, prašetača i šetača predstavlja, prema Zidiću, šifre arhetipskog inventara. Novak izborom mitskih simbola, magijsko-misterijskih objekata, kao i tema dubinskog otuđenja pojedinca na ulicama velegrada, zahvaća ono duhovno, onostrano i vječno, ali jednako tako i stvarnost i svakodnevicu. Širok izbor tema i motiva i njihova promišljena izvedba potvrđuje Novakovo stvaralaštvo kao složeno, slojevito i višedimenzionalno. Ova monografija ga u tom smislu u potpunosti zaokružuje studioznim osvrtom, mjestimično poetskom analizom, zahvaćajući kontekst asocijativnošću i širinom.


Mučnina, 2008.


Grad kroz koji Šetač prolazi prostor je borbe i nelagode, ubojstava, nasilja, ali ljubavi i nade – baš kao život. Sve što je utisnuto u ljudsku svijest, iskustvo, snažne emocije, patnja, strast, ljudska sudbina općenito pronosi Čovječuljak iz stranice u stranicu monografije, od prvoga prizora u kojem je čitatelj suočen s njegovim pogledom što fiksira. Pogledom čovjeka ispunjena strepnjama.

Monografija jest pisanje o jednoj temi. Nakon čitanja ove može se sa sigurnošću ustvrditi da je stvaralaštvo Zoltana Novaka sve samo ne jedna tema. Kao što je autor izjednačio tog umjetnika i njegovo stvaralaštvo s poviješću ljudske strepnje, tako se može neprestano iščitavati mozaik tema od kojih je satkano Novakovo stvaralaštvo, koje izbavljuje stvarnost od beznačajnosti u koju je utonula.

Igor Zidić na stranicama monografije podvlači misao Vladimira Malekovića, koji je o Novakovu slikarstvu napisao kako ono uosobljuje u slici ljudsku dramu u široku rasponu od egzekucije u Vukovaru do mrtvačkoga plesa, što nas upućuje da u Novakovim djelima tražimo osim likovnih vrijednosti i svjetonazorski sadržaj.

Iako je Zoltan Novak svojim ne samo kontinuiranim, već i plodonosnim, kvalitetnim, angažiranim djelovanjem unutar svoje umjetničke domene zaslužio monografiju i ranije, možemo reći da je upravo ova objavljena u pravo vrijeme. U svijetu u kojem nesmiljenost kapitalizma proždire i guši slobodu te identitet pojedinca, Novakovo kritički promišljeno stvaralaštvo opravdano je prikupljeno i prezentirano čitateljstvu. Kritička osviještenost vremena u kojem živimo zasigurno smješta Novaka među pozitivno angažirane umjetnike, koji, kako i sam autor monografije naglašava, svoju umjetnost nade suprotstavlja konzumerizmu i pozitivizmu. Zidić, koji sebe, prema vlastitim riječima, doživljava privilegiranim tumačem Novakova opusa, pred čitatelja stavlja složenu studiju njegova stvaralaštva. Slojevitom analizom, znalački šeta čitatelja iz stranice u stranicu razotkrivajući psihološke, sociološke, filozofske, teološke, književne i ostale elemente umjetnikova stvaralaštva. Likovna monografija Zoltan Novak tako postaje malim svemirom umjetničkog opusa, Zidićeve analize i interpretacije, koje nam podastiru priču o povijesti ljudskih strepnji.

Vijenac 498

498 - 4. travnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak