Vijenac 497

Književnost

POGLED IZ DUBRAVE

Poezija na jelovniku

Krešimir Bagić

Iako je naglašavano iskustvo putovanja kao protežno iskustvo čitavog rukopisa, iako je sama autorica naslovom i njegovim pojašnjenjem pokušala stvoriti privid cjeline, knjiga Olje Savičević Ivančević motivski je isuviše raznorodna i stilski neujednačena. Kao da se želja za knjigom ostvarila prije nego je knjiga nastala


Prvi podatak u biografskoj bilješci o Olji Savičević Ivančević kaže da je ta autorica pjesnički prvijenac Bit će strašno kada ja porastem (1988) objavila s četrnaest godina. Kako to već biva, do spomenute je knjige gotovo nemoguće doći. Pokuša li namjernik ipak doznati nešto više, otkrit će tek da je zbirka tiskana u nakladi kaštelanske osnovne škole te da je pjesnikinja od honorara kupila bicikl. Godine su prošle, država se promijenila, uđosmo i u novo tisućljeće, a naslov Bit će strašno kada ja porastem sve se češće ponavlja i treba ga – barem kada je riječ o Olji Savičević Ivančević i hrvatskoj književnosti – sve ozbiljnije shvaćati. Književno je pismo te autorice nedvojbeno jedno od paradigmatskih poetičkih iskustava naraštaja koji se afirmirao u prvom desetljeću 21. stoljeća. U pjesničkim knjigama Žensko pismo, Kućna pravila i Puzzlerojc (koju je tiskala pod pseudonimom Saška Rojc) uobličila je lirski rukopis koji karakteriziraju izrazita sklonost detalju i neposrednom iskustvu svijeta, melankolija i humornost, profinjena aluzivnost i narativnost koja pjesmu gdjekad pretvara u estetiziranu dosjetku. I prozni joj rukopis slijedi slične stilske i tematske impulse – knjiga priča Nasmijati psa sazdana je „od slika iz djetinjstva i slika iz sadašnjosti, provučena kroz filter specifičnog humora, mediteranske atmosfere i začudnosti koja svoje korijene povremeno vuče iz logike apsurda“ (J. Pogačnik), a roman Adio kauboju dopadljivo je štivo koje uspostavlja „višestruke citatne veze sa žanrovskim obrascem vesterna“, parodijski oživljava „općepoznate konvencije tog žanra“ (A. Ryznar) te tako prelama iskustvo svijeta i prostora u kojemu živimo.



Novo poglavlje literarne biografije Olje Savičević Ivančević pjesnička je knjiga Mamasafari (i ostale stvari). U njoj je skupljeno 46 tekstova, razvrstanih u tri cjeline: Istanbulske razglednice, Mamasafari i Bonus: Soundtrack za slijepe putnike. Ne upotrijebih slučajno označnicu tekst umjesto očekivanijeg naziva pjesma. Ukoričeni zapisi naime osciliraju između proznog i poetskog diskurza, između putopisne i dnevničke bilješke te ujedinjuju obilježja epskog, lirskog, kadšto i novinarskog pisma. O diskurzivnoj raznorodnosti knjige rječito svjedoči i podulji (pomno sročeni) komentar na zaslovnici u kojemu se tekstovi prigodno razvrstavaju na „pjesme-reportaže, pjesme-putopise, pjesme-dokumentarce, pjesme-pamflete, pjesme-eseje, pjesme-fikcije, pjesme-priče, obične pjesme u prozi, obične pjesme, bilješke“. Upada u oči inzistiranje na riječi pjesma kao da se uredniku učinilo da čitatelja koji drži u rukama zbirku pjesama doista treba uvjeravati da su tekstovi koje čita pjesnički. Rekao bih: lucidan, lukav i brižan, u svakom slučaju dobar urednik.

Poetika nabrajanja

Zbirka nije samo stilski, nego i tematski raznorodna. Tri su cjeline potencijalni nukleusi triju zasebnih rukopisa i artikulacije triju iskustvenih slika identiteta protagonistice. Za cjelinu Istanbulske razglednice očito je važna napomena s početka knjige da ju je autorica počela pisati u Istanbulu za vrijeme rezidencijalnog boravka u tom gradu zahvaljujući stipendiji europske mreže za promicanje književnosti Traduki i splitske udruge Kurs. Zatekavši se u nepoznatom gradu, protagonistica je na izazov situacije odgovorila očekivano – počela je hodati širom otvorenih očiju i između brojnih mjesta, likova, prizora i situacija izdvajati one koje će mistificirati, pomoću kojih će se kretati gradom, oblikovati svoju privatnu priču, po kojima će pamtiti grad. A kada čovjek počne opisivati ono što prvi put vidi, uvijek je na rubu putopisa, dnevnika ili razglednice. Protagonistica Olje Savičević Ivančević iz teksta u tekst gradi Istanbul koji odgovara njezinoj percepciji, emocionalnosti i interesima. U tim tekstovima munjevito se nižu ulice, ćilimi, trgovine, lica, ribari, taksisti, vjernici, navijači, mačke, fotografije, imena lokaliteta i sl. U tekstu „Vrag & sloboda“ narativizira se odlazak u mehanu te se njegova glavnina pretvara u pobrajanje tamošnjeg jelovnika:


... u sebe trpa delicije s menija: janjeće i pileće kebabe, punjene patlidžane, japrak-sarmice, rakiju od anisa, ananas na štapiću, paprike s orasima, crni čaj i bademe na ledu, školjke, čorbe, ključali humus, marinirane skuše, bureke i baklave, goveđe salame i sufle vulkano, ovčji sir s nanom, pa džigericu i nekoliko kocki šećera.


U tim se recima zapravo tematizira susret dvaju svjetova, tj. fasciniranost putnika orijentalnom gastronomijom. Treba li kazati da fascinaciju izaziva obično i svakodnevno, da je malo vjerojatno da bi u jelovniku poput navedenog građanin Istanbula mogao prepoznavati ili tražiti poeziju?

Stvaranje dojma dovršenosti

U Istanbulskim razglednicama postupci nabrajanja, gomilanja i ponavljanja stilska su uporišta nastanka i razvoja teksta. Protagonistica pomoću njih pokušava predočiti neuhvativu živost megalopolisa, snaći se tako što će barem prividno i barem za sebe otkriti sustav u njegovoj kaotičnosti. Najizrazitiji poetizacijski signal u tim pretežno narativnim zapisima povremeno je ponavljanje ključne rečenice – obično se pojavi na početku ili u uvodnom dijelu teksta te na samom njegovu kraju u ulozi svojevrsne poente, npr.:


– Ali ja nikad nisam sasvim spremna i nikad me nije zanimalo sve.

– ... milijun žena, ali nijedna šešir nema.

– Volim rutinu, ima ritam.


Tim se postupkom podcrtava temeljna ideja teksta, stvara se dojam dovršenosti, sugerira kako je tekst između dvaju pojavljivanja iste tvrdnje ili slike ponudio iskustvo koje tu tvrdnju ili sliku čini različitom, jer ponavljanje nikad nije do kraja ponavljanje, a vraćanje uvijek pretpostavlja iskustvo putovanja i putnika koji je usput prikupio nov teret i sada s njim (drukčiji!) pristiže na polazište. Unatoč svemu, uvodna cjelina nudi više umješno narativiziranih i očuđenih putopisnih bilješki negoli lirskih uvida koji prodiru iza vanjske pojavnosti prizora. Vratit ću se još jednom uredničkom komentaru sa zaslovnice. U njemu među inim stoji: „Prvi ciklus Istanbulske razglednice donosi baš ono što mu ime kaže na način takav da bi tursko Ministarstvo kulture odmah trebalo autorici početi pisati zahvalnicu namirisanu svim začinima bazara i ponuditi joj barem još jedan boravak u Istanbulu.“ Iako je rečenica izrazito zagovaračka, iako pripada reklamnom diskurzu osnaženom prigodnom političkom invektivom, ona te tekstove nehotice predstavlja kao spretno sročeno turističko štivo te ih zapravo istodobno i preporučuje i prokazuje.

Velike teme i male laži

Središnja i najopsežnija cjelina Mamasafari objedinjuje tekstove koji propituju iskustvo majčinstva. Tematizirani su uz ostalo rađanje i pobačaj, radost i tuga, smijeh i krv. U njima se ukrštaju i međusobno osvjetljuju svijet majke i svijet djeteta, infantilna i odrasla percepcija. Semantiku čitavog ciklusa na stanovit način uokviruje tekst „35 godina laži“. Tezičan je to tekst, čini ga 35 stavaka, svaki stavak otkriva tipične male laži bitne za funkcioniranje protagonistice, za njezinu intimu i socijalizaciju od najranijeg djetinjstva do zrelog ženstva – u rasponu od djetetove želje za majčinim zagrljajem, za igračkom ili pažnjom do majčina priznanja da ju ipak smeta kad dijete vrišti noću ili pak da baš i ne voli običan život, da joj je ipak stalo do udobnosti, televizije, slatkiša, seksa, cigareta, šopinga... U toj taksativnoj priči o odrastanju i sazrijevanju, u toj implicitnoj protagonističinoj biografiji laž se predočava kao način ublažavanja i nadilaženja nedaća, kao oblik čuvanja sebe i sebi najbližih, npr.:


31. Lažem, jer su me plašili istinom.

32. Lažem sve manje, bojim se da se ne isplati.

33. Lažem da te mogu sačuvati od zla, jer znam da će te istina preplašiti.


Na mjestima dodira dječje i odrasle perspektive nerijetko se pojavi neočekivani uvid ili uspjeli geg. Riječ je o tekstovima koji – iako zasnovani na pripovjednoj logici – nude zaokružene liske slike, s pomno odabranim detaljima, o tekstovima koji su pisani vižljastim jezikom koji uvire u sebe, koji zarobljuje čitatelja, koji mu govori: Ili si sa mnom ili nisi. Trećega nema. Budući da se protagonistica često obraća sjećanju, pojedine pjesme vraćaju u prošlost, evociraju doba socijalizma (nikad ne vičem na mrak, ja pjevam iz mraka) ili pak obnavljaju traumatične prizore devedesetih. U tekstu „Ljeto ’91“ ta protagonistica s neskrivenom polemičkom žaokom portretira ’nekog novog heroja’, ’facu’ koji je pretukao pretučene, spalio spaljene, progonio progonjene, koji je ’čedo sistema’, junak gomile, kojega podržavaju od kanala do fotelje, u kojega se ufaju na oltarima, kojemu na koncu poručuje: „Imaš sedamnaest godina i potpisao si se na zid: SMRT.“

Na pusti otok – s metaforom

Treća cjelina Bonus: Soundtrack za slijepe putnike okuplja pjesme koje se usredotočuju na tajnu poetskoga govora, grad, ulicu, oca, bolest, berlinsku sobu i sl. Knjiga okončava ludičnom (možda i ponajboljom) pjesmom u zbirci „Rep“ koja zaziva taj životinjski dodatak kao detalj koji bi upotpunio mjeru protagonistice, ali i svih žena i muškaraca, rep za koji bi se moglo uhvatiti u posvemašnjoj „odsutnosti oslonca“. Nisam slučajno tekstove treće cjeline nazvao pjesmama. Oni to jesu i vizualno, i retorički, i ritmički i načinom oblikovanja teme. Autorica se u njima vraća stihu i mnogolikom lirskom prikazivanju koje nije svedivo na kakvu konačnu očitost, tezu ili prigodnu po(r)uku. Pjesmu „Odlazak malih admirala“ otvara oživljavanjem grada (protagonistica ga čuje kako hrče i mljacka kada se okrene na bok), a završava ju znakovitim priznanjem:


moja /je/ škrinja uvijek spremna

na pusti otok ponijela bih

metaforu


Metafora, taj stari znak majstorstva, lucidnosti, nepredvidivosti, po nekima čak i genijalnosti, figura je kojom se prevaljuju velike razdaljine, uspostavljaju neočekivane analogije i povezuju počesto veoma udaljena područja. U knjizi Mamasafari (i ostale stvari) metafora se kao stilska konstanta prikazivanja javlja tek na kraju te je ponajviše iz perspektive kraja moguće kazati da smo upravo čitali zbirku pjesama.

Iako je naglašavano iskustvo putovanja kao protežno iskustvo čitavog rukopisa, iako je sama autorica naslovom i njegovim pojašnjenjem pokušala stvoriti privid cjeline („Mamasafari su žene nomadi, izvan svoje kuće, grada ili one koje sa sobom nose svoje puževe kućice, javljaju se doma, telefoniraju, šalju razglednice, SMS ili sanjaju izgubljeni dom“), knjiga Olje Savičević Ivančević motivski je isuviše raznorodna i stilski neujednačena. Kao da se želja za knjigom ostvarila prije nego je knjiga nastala. Stoga su posve umjesne primjedbe da u toj zbirci „prevladava narativnost nauštrb liričnosti“, da joj manjka estetske zaokruženosti te da je zapravo riječ o ’svaštarijama’ (Špiranec). Međutim, među tim ’svaštarijama’ skriva se nekoliko uistinu dojmljivih pjesama. Taman toliko da se s blagim smješkom zaklopi knjiga.

Vijenac 497

497 - 21. ožujka 2013.

Klikni za povratak