Vijenac 497

Kazalište

Kreativno pisanje: Tomislav Zajec, Pravila igre

Nema igre bez pravila

Ljubica Anđelković

Knjigom Pravila igre Tomislav Zajec upotpunjava prazno mjesto u domaćoj teorijskoj literaturi, gdje rijetko nalazimo konkretne odgovore na pitanja o procesu kreativnog pisanja. Priručnička forma koja objašnjava kako napisati dramsko djelo izaziva skepsu, najčešće zbog ideje kako se kreativnost ne da naučiti. To je donekle istinito, no ovaj je priručnik nastao na temelju autorova višegodišnjega rada sa studentima i s polaznicima radionica kreativnoga pisanja, unutar kojeg se iskristalizirala jasna potreba za ovakvom knjigom. Izdvojivši pisce propulzivna talenta kojima poduka nije potrebna i one, kako ih opisuje „kojima ni svi priručnici svijeta ne mogu pomoći i treba im pomoći da prestanu biti piscima“, Zajec se obraća većini kojoj treba pomoć u razvijanju talenta. Njegov je stav jasan: da bi se uopće moglo igrati, najprije je važno dobro upoznati pravila. Kreativnost je istovjetna igri, a bilo koja igra nesmetano se odvija tek kada odredimo njezin prostor i uspostavimo jasna pravila, unutar kojih je moguć i razvoj unutarnjih potencijala.



Ne izostavljajući ni teorijski dio ni praktične zadatke, Zajec u knjizi najprije objašnjava pravila, a potom im dodaje vježbe za igranje, svojevrsne etide kojima se korisnik može poslužiti u raznim fazama rada – od smišljanja ideje do samoprovjere. Simetrično podijeljena struktura analizira šest glavnih tema: pravila pisanja, ideju, dramsku strukturu, dramsku situaciju, dramski lik i škarice ili metodu objektivnoga sagledavanja vlastitog dramskog uratka. Ovim pitanjima dodani su zadaci kojima se na praktičan način igra naučenim i protumačenim.

Autorova istodobna čvrsta utemeljenost i u teoriji i u iskustvu rada s početnicima uvjetuje vrlo pristupačan stil, donoseći supstrat bitnoga iz teorije u kombinaciji s poticanjem na stvaralački izričaj, pri čemu se demistificiraju mnoga pitanja o pisanju, što je svakako dio koji bi trebali pročitati i oni iskusniji u ovome poslu. Zajec ne zaboravlja spomenuti pitanja o kojima se rijetko govori, a sastavni su dio svakog stvaralačkog pokušaja i često zbunjuju početnike, pa tako razmatra impuls potrebe za pisanjem, unutarnje dvojbe na koje se nailazi u kreativnom procesu, pitanje o pravom vremenu za pisanje ili bojazan o originalnosti i prežvakanosti ideja. Dotiče se i teme pisanja kao psihoterapije, jasno razdvajajući „upisivanje sebe“ od ideje pisanja kao rješavanja osobnih problema.

Baveći se dramskom strukturom, Zajec objašnjava pojmove vremena, prostora, ravnoteže i raspoređivanja informacija, sugerira izradu sinopsisa te definira tzv. točke napada i prelaske priče u neravnotežu koja stvara dramski sukob. Dramsku situaciju definira kao osnovnu jedinicu strukture te pojašnjava pojmove dramskog sukoba i dramske akcije. U poglavlju o dramskim likovima autor nudi i pomoćne upitnike Lewa Huntera i Lajosa Egrija, ističe nužnost razvoja like u dramskom luku te upućuje na važnost oblikovanja liku imanentne prošlosti i budućnosti. Na kraju se pozabavio dijalogom i monologom kao sredstvima oblikovanja dramske akcije, ističući slabosti neutemeljenog korištenja monologa. U poglavlju Škarice Zajec upućuje na preispitivanje i objektivno sagledavanje vlastitoga djela, piše o pitanju definiranja vlastitog stila te načinima provjeravanja kvalitete drame, skrećući pozornost na njegovu specifičnost jer se pisac, na kraju, obraća kazališnoj publici.

Nimalo svisoka, što je u skladu i s njegovim isticanjem skromnosti kao bitne karakteristike koja svakom velikom piscu omogućava otvorenost novomu ili da podijeli svoje znanje i iskustvo, Zajec Pravilima igre potiče na pisanje, nudi vrlo konkretnu pomoć, a jednostavnim stilom protkanim duhovitim dosjetkama približava proces pisanja početnicima. Iako će se ova tumačenja, savjeti i igre fokusirati na pisanje drame, pa će stoga u njima stalno biti i svijest o potencijalnoj živoj izvedbi djela, činjenica je da je čin kreativnoga pisanja umnogome sličan za različite književne oblike – stoga nema sumnje da će ovaj priručnik naći čitatelje i korisnike i izvan kruga onih kojima je glavni interes pisanje za kazalište.

Vijenac 497

497 - 21. ožujka 2013.

Klikni za povratak