Vijenac 497

Naslovnica, Tema

Uz 1150. obljetnicu početka Moravske misije Svetog Ćirila i Metoda

Ne dišemo li zrak svi jednako?

Stjepan Damjanović

Djelo Svete braće ugrađeno je u sve slavenske srednjovjekovne književnosti, a jezik koji zovemo staro(crkveno)slavenski ugrađen je u povijesni razvoj svakoga slavenskoga književnoga jezika. Hrvatska srednjovjekovna književnost i jezik jako mnogo duguju upravo ćirilometodskim izvorima, zbog čega bi nam i velika obljetnica trebala biti osobito važna


Godine 1939. u Milanu našao se kardinal Hermenegildo Pellegrinetti (papin poslanik u Jugoslaviji od 1922. do 1937) u osjetljivu položaju: morao je govoriti u velikoj dvorani punoj fašista. Odlučio se da im govori o Konstantinu Filozofu, tj. Svetom Ćirilu, i njegovu bratu Svetom Metodu te, uz ostalo, rekao:

„Sveti je Ćiril posjedovao ono što je danas rijetkost, naime divnu ravnotežu između svijesti o jedinstvu ljudskoga roda koje se temelji na zajedništvu podrijetla i otkupljenju, te između svijesti o individualnosti plemena i naroda koje proizlazi iz prirode i zato iz Boga.“

I malo dalje:

„Značajno je da su Ćiril i Metod u Moravskoj i u Rimu u bogoslužju upotrebljavali slavenski jezik. Nitko se ne bi čudio da su oni kao Grci upotrijebili grčki jezik koji se u Rimu u bogoslužju često upotrebljavao jer su ondje već stoljećima bili grčki samostani i mnogo grčkih doseljenika. Ali su ta dva velikana u latinskom Rimu, na grobu Sv. Petra, pred samim papom, slaveći bogoslužje slavenskim jezikom, izrazili veliku ideju kršćanskoga jedinstva.“

Kardinal je govoreći o osobama iz devetoga stoljeća govorio o osjetljivim problemima svojega vremena i to u uvjetima neslobode nije rijedak postupak ni u književnosti ni u publicistici. Događaji iz prošlosti mogu naravno biti i izmišljeni i „stilizirani“, ali kardinal je svoj govor sazdao od provjerljivih činjenica premda je riječ o vremenu, događajima i osobama iz vrlo daleke prošlosti o kojima najčešće nemamo obilje dokumenata, a sačuvanima ne možemo uvijek jamčiti vjerodostojnost.

Iako je prošlo jedanaest i pol stoljeća od trenutaka kada su solunski Grci Konstantin, koji će u manastiru dobiti ime Ćiril (bio je običaj da krsno i redovničko ime počinju istim slovom – Konstantinos, Kyrillos), i Metod (to mu je redovničko ime, samo jedan nepouzdani izvor spominje i njegovo krsno ime – Mihael) stigli u Moravsku u vjersko-političku misiju jačanja kršćanstva i jačanja bizantskoga utjecaja, ali su u toj misiji učinili za Slavene više no što su priželjkivali oni koji su ih poslali. Kršćanstvo se širilo (i) knjigom i tako su nastali prvi slavenski tekstovi i najstariji slavenski književni jezik, što je dvojici koje zovemo solunska braća, sveta braća, slavenski apostoli, slavenski prvoučitelji osiguralo mjesto ne samo u popisu svetaca (i Pravoslavne i Katoličke crkve), nego se njihova imena ne mogu mimoići kada se govori o počecima slavenske pismenosti. Njihovo je djelo ugrađeno u sve slavenske srednjovjekovne književnosti u većoj ili manjoj mjeri, a jezik koji zovemo staro(crkveno)slavenski ugrađen je u povijesni razvoj svakoga slavenskoga književnoga jezika. Hrvatska srednjovjekovna književnost i jezik mnogo duguju ćirilometodskim izvorima, posebice u svojoj glagoljaškoj dionici, pa se čini posve primjerenim da se o velikoj obljetnici sjetimo iznimnoga djela.


Bela Čikoš Sesija, Pokrštenje Hrvata (u središtu su Sveta braća)


Braća su rodom iz Soluna i sinovi su uglednoga drungara (vojni časnik koji je prema pravilu zapovijedao tisućom vojnika, u praksi to je uvijek bilo manje). To da su iz Soluna nije samo puki biografski podatak. Važno je znati da su Solunjani redovito bili dvojezični, znali su grčki i slavenski. Kada bi osvojio kakvu slavensku pokrajinu, Bizant joj je na čelo stavio osobu iz Soluna. Kada su se 862. pojavili poslanici moravskoga kneza Rastislava i predali kneževo pismo u kojem on moli bizantskoga cara Mihajla da mu pošalje učitelje koji mogu na slavenskom jeziku propovijedati kršćansku vjeru, car je rekao Konstantinu i Metodu: „Vi ste Solunjani, a svi Solunjani čisto slavenski govore!“

Solun je bio drugi grad u carstvu, po veličini i važnosti. Takvi su gradovi uvijek i svagdje sa snažnim emotivnim nabojem natječu s metropolom, ali vrlo često i oponašaju vrijednosti glavnoga grada. I Solun je, kao i Carigrad, imao crkvu posvećenu Svetoj Sofiji, samo nešto skromniju. Sofija je Mudrost i slaveći Sofiju kršćani slave Majku Božju kao prijestolje Mudrosti. U šarmantnom hagiografskom štivu opisuje se kako zapovjednik grada Soluna pred sedmogodišnjega dječaka Konstantina izvodi najljepše djevojke, a on izabire Sofiju, dakle Mudrost. Tako stari pisac najavljuje da će u njegovu štivu biti riječi o osobi koja je život posvetila znanju i knjizi.

Crkva Svete Sofije bila je jedno kulturno središte grada, a drugo je bila crkva posvećena Svetom Dimitriju. A jedan od najvažnijih izvora za povijest toga grada su Čudesa Svetoga Dimitrija, u kojima se povijest grada opisuje kao povijest neprekidna ratovanja i u svakoj beznadnoj situaciji stiže Sveti Dimitrije i spašava grad. Takvi su opisi posve u skladu s pravilima hagiografske literature, ali znalci znaju skidati hagiografske slojeve i ispod njih tražiti povijesnu istinu pa se iz toga izvora saznaje da su Slaveni uzaludno jurišali na Solun, nisu ga uspjeli osvojiti, ali su se naselili oko njega. A kad su ratovi prestali, počelo je međusobno trgovanje, počele su i ženidbe i svakomu je bilo korisno znati i onaj drugi jezik.

Stari izvori spominju da je papa imenovao Metoda biskupom u Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, koja se tako zove po svome zaštitniku svetom Dimitriju – onom solunskom!

Slavni đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer smatrao je sebe (jer je bio i srijemski biskup) nasljednikom Svetoga Metoda, i to je jačalo njegov žar kada se u 19. stoljeću zalagao za slavensko jedinstvo i za jedinstvo crkava.

„Ja sam Adamov unuk“

Nije, međutim, žanrovsko pretjerivanje da je mladi Konstantin bio iznimno darovit. Da je doista bio, vidi se po tome što su ga preselili u Carigrad da bude drug u učenju mladom careviću Mihajlu, istom onom koji će ga poslije, kao car, poslati među Slavene. Prošao je najbolju školu u tadašnjem Carigradu, tzv. Magnauru, postao hartofilaksom (arhivarom i knjižničarom) u patrijaršijskoj biblioteci Svete Sofije. A to nije mogao biti svatko, nego samo znalac koji je uz to osoba od povjerenja. Ta knjižnica nije naime čuvala samo knjige, nego i povjerljive državne dokumente, pa su njezina hartofilaksa držali čuvarem državnih tajni. Postao je i profesorom filozofije na Magnauri, a da je bio uspješan u tom poslu, vidi se po tome što se uz njegovo ime često dodaje odrednica Filozof. U vezi je s njegovim zanimanjem prvi njegov javni nastup o kojemu nešto znamo, odnosno njegovo sudjelovanje u ikonomahiji (ikonoborstvu). Naime, još u trećem desetljeću osmoga stoljeća započeo je car Leon III. iz isaurijske dinastije borbu protiv štovanja svetih slika. Car je bio predstavnik vojne aristokracije, smetala mu je činjenica da su brojni mladi ljudi odlazili u manastire i stoga nisu morali u vojsku, a Bizant je stalno ratovao. Neki povjesničari dovode njegovu akciju u vezu s njegovim istočnim podrijetlom i drže da je do borbe protiv štovanja svetih slika došlo pod utjecajem islama. Društvo se podijelilo vertikalno, u svim je slojevima bilo ljubitelja ikona (ikonoduli) i onih koji su akciju protiv štovanja svetih slika držali opravdanom i sudjelovali u njoj (ikonoklasti). Napetosti su smirile dvije carice, Irena i Teodora. Kada je ikonoklastički patrijarh Ivan VIII. zbačen sa svoje stolice, žalio se da su njegovi neistomišljenici upotrijebili silu, ali da se nitko ne može suprotstaviti njegovim argumentima. Carski dvor odlučuje da se starom patrijarhu u javnoj raspravi (disputaciji) suprotstavi mladi profesor filozofije i opis te rasprave sugerira da tu počinje uspješna karijera mladoga filozofa koja će se temeljiti na njegovu velikom znanju i posebnoj sposobnosti u vođenju vjersko-političkih raspri. Zbog toga će dara krenuti (vjerojatno 855) u Bagdadski kalifat k Saracenima i poslije k Hazarima/Kozarima, narodu koji je u 8. i 9. stoljeću imao prostranu državu koja se prostirala od Crnoga mora do Kavkaza i od Kaspijskoga mora do Urala. U državi su živjela turska nomadska plemena od kojih su neka prešla na židovsku vjeru i židovski je jezik bio službeni.

Na putu među Hazare pridružio mu se i stariji brat Metod, koji će ga pratiti do smrti. O njegovu životu prije toga događaja znamo samo toliko da se spremao za vojničku i pravnu službu i da je u jednom trenutku bio upravitelj slavenske pokrajine na rijeci Strimonu (Struma u Makedoniji). Malo je koji dio Konstantinova djelovanja tako opsežno opisan u njegovu životopisu, ali spomenut ćemo posve ukratko ono što je važno i za kasniju slavensku/moravsku misiju. U polemikama je u Hazariji Konstantin Filozof stajalištu o izabranosti Abrahamovih sinova suprotstavljao mišljenje o jednakosti Adamove djece, a na više je mjesta pokazao razumijevanje odnosa općega i posebnoga, danas bismo rekli općega i nacionalnoga. Kada su ga poticali da kaže da je Grk, da pripada dakle superiornoj kulturi, on je odgovarao da je Adamov unuk. Bio je ponosan na svoj narod i kulturu, što se vidi iz susreta s čovjekom iz drugoga naroda koji se razmetao dostignućima svoje sredine i kojega Konstantin podsjeća da se hvali kao čovjek s malo vode u mijehu pred osobom koja je s mora. Na Krimu je našao evanđelje i psaltir pisan „rusúskimy pisümeny“. Na tumačenje toga izraza brojni su filolozi i povjesničari potrošili mnoge stranice svojih rasprava. Ako bi se shvatilo doslovno („ruskim slovima“), to bi značilo da je postojala i neka starija slavenska pismenost od one koju su stvorila sveta braća i bilo ih je mnogo koji su taj izraz upravo tako tumačili. Drugi su mislili da se on odnosi na gotska slova, a danas prevladavaju oni koji drže da su kasniji prepisivači teksta, namjerno ili nehotice, „surski“ (tj. sirski) pretvorili u „ruski“.

I hrvatski su glagoljaši pravili takve rodoljubne izmjene pa su napisali da su se braća rodila u Solinu (umjesto u Solunu).

Velika Moravska

Utemeljitelj Moravske kneževine Mojmir (830–846) 833. protjerao je nitranskoga kneza Pribinu i spojio kneževine Moravsku i Nitransku u jednu državu. Država je bila pod vrhovništvom istočnofranačkoga kralja Ludviga I. (843–876). Kralju se nije svidjelo protjerivanje Pribine jer je nitranski knez bio njegov vjerni vazal te mu je dao nove prostore oko Blatnoga jezera, gdje će se oblikovati kneževina Blatenska/Panonska. Središte Velike Moravske bilo je s obiju strana rijeke Morave. Mojmir je vodio politiku sve jačega osamostaljivanja pa ga je kralj Ludvig I. svrgnuo s vlasti 846. i postavio za kneza Mojmirova nećaka Rastislava (846–870). Novi će knez još jače nastojati na osamostaljivanju svoje države. Jedna od prepreka ostvarivanju njegovih ciljeva bilo je strano, franačko svećenstvo u njegovoj državi, posebice crkvena hijerarhija. Taj je problem osjećao i Mojmir te je pozivao misionare iz Italije. Rastislav je odlučio zamoliti bizantskoga cara da mu pošalje misionare koji će propovijedati kršćanstvo na slavenskom jeziku. Zanimljivo je da se u njegovu pismu nalazi i molba da mu car pošalje biskupa. To je ono što ga je osobito zanimalo: crkvena vlast koja bi poradila na tome da državu premreži slavenskim svećenicima koji će biti snaga kneževine, a ne opasnost za nju. Rastislavovi poslanici stigli su u Carigrad 862. U pismu moravskoga kneza pisalo je i ovo: „Naši su se ljudi odrekli poganstva i pridržavaju se kršćanskoga zakona, ali mi nemamo takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio, te da bi se u nas ugledale i druge zemlje. Zato nam pošalji, gospodaru, takva biskupa i učitelja jer od vas se širi na sve strane dobar zakon.“

Bizant neće poslati biskupa jer taj bi morao obnašati crkvenu vlast i takav bi pokušaj bio velik izazov Rimu, kojemu je Moravska crkvenopravno pripadala. Pitanje je bilo važno pa je car sazvao sabor na kojem su crkveni i svjetovni uglednici raspravljali o misiji. Odluka je bila da idu Konstantin Filozof, njegov brat Metod i njihovi učenici.

Spomenut ćemo još jednoga slavenskoga kneza koji je pomagao ćirilometodsku akciju – to je bio knez Kocelj (861–872), sin prognanoga Pribine, knez kneževine Blatenske u Donjoj Panoniji. Njegovo je središte bio grad Blatenski Kostel (danas Zalavar) i on će za sve vrijeme trajanja Moravske misije surađivati s knezom Rastislavom i pomagati Konstantinu i Metodu.

Već su prije na njegovu području irski misionari rabili slavenski jezik u crkvenim obredima.

Sveta braća pisala su glagoljicom

Cijele su biblioteke napisane o postanku ćirilice, glagoljice i njihovu međusobnu odnosu, tj. o tzv. pitanju prvenstva. Danas se svi slažu da je ćirilica po podrijetlu grčko pismo, da nije rezultat individualnoga napora nego povijesnoga procesa u kojem se grčko uncijalno (svečano) pismo prilagođavalo slavenskom glasovnom sustavu. Popunjavala se znakovima za one glasove kojih nema u grčkom jeziku. Danas u znanstvenim radovima i visokoškolskoj udžbeničkoj literaturi nitko ne piše drukčije nego da je glagoljica starija od ćirilice. Jedino se i danas kadšto jave prijepori o tome kako je i gdje nastala glagoljica. Za nas je osobito zanimljivo da se ti prijepori najčešće javljaju u Hrvatskoj. To nije neobično ako se zna da Hrvati imaju glagoljičnih tekstova znatno više nego svi drugi zajedno, da su glagoljsko pismo daleko najdulje čuvali i da je samo u Hrvatskoj glagoljica često tretirana kao posebno vrijedna oznaka hrvatskoga identiteta. U 19. stoljeću stotine su znanstvenika iznosile svoje mišljenje o postanku glagoljice. Jedni su njezin postanak objašnjavali ugledanjem u druga pisma (najčešće u grčko kurzivno, ali i u samarićansko, abesinsko, latinicu i brojna druga), drugi se nisu dali zavesti sličnošću kojega glagoljičnoga slova sa slovom u nekom drugom grafijskom sustavu, nego su tražili „grafički ključ“ glagoljice, tj. sustav na kojemu počiva. Ono do čega su svi došli i u čemu se svi slažu jest tvrdnja da je glagoljica rezultat individualnoga napora. Iz analize njezinih slova izlazi da ju je stvorio čovjek kršćanskoga svjetonazora koji je bio i darovit jezikoslovac. Kršćansko nadahnuće prvi je ozbiljno dokazivao finski slavist Georg Černohvostov, koji je ustanovio da su glagoljična slova izvedena iz kruga, trokuta i križa, kršćanskih simbola koji simboliziraju Božju savršenost, Presveto Trojstvo i Isusovu muku. Već prvo slovo a () nije ništa drugo do stilizirani križ. Osim toga, najstarija glagoljica (često zvana oblom, bugarskom ili bugarsko-makedonskom) prepuna je kružića (d – , g – , h – , m – i sl. ) i trokuta (ę – ). Od kružića i trokuta sastavljena su slova i () i s (). Jezikoslovnoga objašnjenja za tu sličnost nema, pa ostaje ideološko: tim slovima počinje Isusovo ime. Međusobno su kadšto slična i slova koja označavaju slične glasove (npr. – g i – h), što svjedoči o tome da je autor glagoljice uočavao glasovne vrijednosti slavenskih glasova. U tzv. hrvatskoj glagoljici (koja se često zove i uglatom) kružić je zamijenjen kvadratićem. Današnja slavistička znanost ne provjerava više tvrdnju da je autor glagoljice Konstantin – Ćiril. Osim što kršćanski svjetonazor i jezikoslovna darovitost posve dobro idu uz njega, najstariji izvori (među njima i papinski) kažu da je slavensko pismo izumio Konstantin Filozof. Uvijek se kaže slavensko pismo pa je to ostavilo prostora za prepirku odnosi li se taj izraz na ćirilicu ili glagoljicu. Napominjem da je vrlo amatersko izvođenje „Ćiril je valjda izumio ćirilicu“ jer ne vodi računa o tome da od najstarijih vremena i na različitim slavenskim stranama ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđuju ime (naši Poljičani svoje bosaničko pismo, dakle ćirilično, zovu glagoljicom, a prvo spominjanje termina ćirilica – kurilovica u ruskom tekstu – najvjerojatnije je ime za pismo koje mi zovemo glagoljicom). Vrlo je vjerojatno da se uz Ćirilovo ime veže ono pismo koje je premoćno (u početku glagoljica, poslije – relativno brzo – ćirilica). Ono što osobito govori u prilog tomu da je Konstantin autor glagoljice jest činjenica da u srednjem vijeku nitko ćirilicu nije mogao smatrati novim pismom, ta svi su znali da je ona grčko pismo! Zato pisci starih izvora i ne misle da je potrebno naglašavati da je riječ o tom, a ne o onom pismu. Samo je jedno pismo izgledalo u europskom kulturnom okruženju kao novo – pismo što ga danas zovemo glagoljicom. Bio je običaj da se nova kultura predstavi novim pismom (u skladu s biblijskom izrekom „Novo vino u nove mjehove!“). Sam naziv glagoljica hrvatski je i vrlo nov – iz 19. stoljeća (premda naši tekstovi još u 16. stoljeću zovu glagoljašima svećenike koji čitaju iz glagoljičnih knjiga).

Trojezična hereza

Braća su provela tri godine u Moravskoj i šest mjeseci u Panoniji. Za to je vrijeme rasla napetost između njih i franačkoga svećenstva, koje se nije mirilo s uporabom slavenskoga jezika u liturgiji. Dogodilo se ono što je otprve bilo jasno da će se dogoditi: Rim će presuditi o (ne)prihvatljivosti djelovanja solunske braće. U njihovim se životopisima spominje da su se u Veneciji sreli i polemizirali sa svećenicima koji su zastupali gledište da su samo tri jezika dostojna oltara: grčki, latinski i židovski. Neki filolozi drže da se ta rasprava nikada nije održala, nego da je riječ o Konstantinovu polemičkom spisu za koji je njegov životopisac držao da je bolje prenijeti ga kao dramatičan događaj. To je pitanje zanimljivo za filologe i povjesničare, ali bilo ovako ili onako, najvažnije su misli koje nam se nude. Središnji dio Konstantinova iskaza je ovaj: „Ne daje li Bog kišu svima jednako? Ili zar sunce ne sja svima? Ne dišemo li zrak svi jednako? Zar vas nije sram odrediti samo tri jezika, a svim drugim narodima i plemenima željeti da budu slijepi i gluhi?“

Konstantin je njihov stav nazvao trojezičnim prokletstvom (trojezična hereza) i suprotstavio im se različitim argumentima. Navodima iz Svetoga pisma, posebice iz Svetoga Pavla, pokazivao je da je njihovo gledište protivno Bibliji, a navodio im je i brojne kršćanske narode koji se služe svojim jezicima u liturgiji.

Papa Nikola I. poziva ih da dođu u Rim, ali on umire (13. studenoga 867) prije no što su stigli pa ih je dočekao papa Hadrijan II. I poziv i svečani doček za javnost bili su objašnjavani činjenicom da su Konstantin i Metod nosili moći pape Klementa, a pravi razlog bila je potreba da se utvrdi (ne)opravdanost bogoslužja na slavenskom jeziku. Dolaze u vrijeme vrlo osjetljivo: patrijarh i njihov učitelj Focije bori se protiv primata Rima i pape. Veliki im je pomoćnik papinski knjižničar Anastazije, rimski „čovjek za vezu“ s Carigradom i sjajni poznavatelj grčke kulture. Papa je prihvatio njihove knjige, posvetio i njih i učenike. Konstantin, za kojega u nekoliko prigoda njegov životopisac kaže da je umoran (očito u značenju: bolestan) ozbiljno se razbolio. Živio je u grčkom samostanu (jednom od mnogih u tadašnjem Rimu), zamonašio se i dobio ime Ćiril. Umro je u Rimu 14. veljače 869. i grob mu se nalazi u crkvi Svetoga Klementa pape (današnji izgled to mjesto zahvaljuje uvelike darovima đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera).

Istu smo brazdu orali

Na samrti Kostantin je rekao Metodu: „Evo, brate, obojica smo bili ujarmljenici, orući jednu brazdu. I ja padam na lijesi, svoj dan dovršavam, A ti voliš veoma Goru, no nemoj radi Gore ostaviti svoje naučavanje, jer upravo njime možeš biti spašen!“ Poziva dakle brata da ne odlazi u tišinu manastira na Olimpu (ne onom na kojem stanuju bogovi, nego onom koji je središte istočnoga monaštva i na kojemu je Polihron u kojem je Metod boravio prije misije u Moravskoj), nego da nastavi rad među Slavenima.

Metod ga je poslušao i još šesnaest godina ustrajno djelovao u smjeru koji je zacrtao Konstantin. Papa Hadrijan II. imenovao ga je legatom Svete Stolice za slavenske zemlje, ali Kocelj je, kao i Rastislav 862, tražio biskupa. I papa je odlučio imenovati ga nadbiskupom „na stolicu Svetoga Andronika“, tj. imenovao ga je za panonskoga nadbiskupa u Sirmiju, ali i za nadbiskupa za slavenski narod, to znači i za Moravsku. Ne zna se je li ikada stigao u Sirmij, ali se zna da je nakon Koceljeve smrti (874?) otišao u Moravsku. Koliko su teško njegovo imenovanje primili franački svećenici, vidi se po tome što su Metoda uhvatili i zatočili u samostanu Ellwangenu (današnja würtemberška pokrajina). Posebno su se osjećali pogođenim biskupi u Passauu i Salzburgu jer je Metodu povjerena crkvena vlast na prostorima koji su prethodno bili u sastavu njihovih biskupija. Energični papa Ivan VIII. oslobodio je Metoda, ali njegove poteškoće nisu prestajale gotovo do smrti 885. godine. Morao je odlaziti u Rim da se opravdava, moravski knez Svatopluk nije slijedio Rastislavovu politiku i u njemu slavenski biskup nije imao potporu. Zanimljivo je da latinski povijesni izvori Konstantina redovito spominju u pozitivnom, a Metoda u negativnom kontekstu jer je on podnio „teret dana i žege“ neprestano se boreći s brojnim i moćnim neprijateljima svoje misije. U te napore pripada i prevođenje djela koja smo spominjali.

Tisućljetno hrvatsko glagoljaštvo

Kada je Metod umro, počinje žestok progon njegovih učenika i oni će krenuti u raznim smjerovima. Srednjovjekovni autor, pišući o zaslugama svete braće, pita se: „Tko vam može dostojnu hvalu iskazati?“ Pismo, književni jezik i korpus prvih tekstova na slavenskom jeziku velika su njihova baština. Odlukom pape Ivana Pavla II. proglašeni su suzaštitnicima Europe upravo zbog širenja kršćanske kulture. Tako je njihovo djelo uspoređeno s onim Svetoga Benedikta, koji je taj naziv dobio već prije i čiji su nasljednici stvorili najveći dio onoga što danas držimo zajedničkom europskom kulturnom baštinom.

I hrvatska književnost i kultura ugradile su njihovo djelo u svoj rast, posebice onaj dio naše prošlosti koji zovemo hrvatskim glagoljaštvom. Ono je trajalo cijelo tisućljeće, uvelike nadahnuto stavovima koje smo u ovom tekstu spominjali.

Za kraj ćemo se prisjetiti samo 19. stoljeća, vremena u kojem se njihovo djelo ugrađuje u kulturna i politička nastojanja različitih usmjerenja.

U Austrijskom Carstvu i Austro-Ugarskoj Monarhiji gotovo polovica stanovništva govorila je nekim od slavenskih jezika, tih je dakle govornika bilo više nego govornika njemačkoga i mađarskoga jezika zajedno. Njihov udio u strukturama državne vlasti i njihov utjecaj na ključne državne odluke nije bio ni približan njihovu udjelu u stanovništvu države. Devetnaesto stoljeće vrijeme je njihova buđenja. Jača svijest o nepravednoj podčinjenosti i traže se putovi prema boljem položaju. Mnogi ugledni Slaveni rade na jačanju slavenske uzajamnosti. Za takva nastojanja činilo im se važnim dokazivati starinu i zajedničko ishodište slavenskih kultura. U tom su se traganju nužno zaustavili na djelu svete braće, koja su djelovala u 9. stoljeću. Opisivati događaje iz 9. stoljeća nije značilo samo mukotrpno skupljati podatke o davno prošlu vremenu, nego u nedostatku političke slobode govor o njima ponuditi kao govor o svom vremenu, odnosno o 19. stoljeću. U to stoljeće padale su velike ćirilometodske tisućite obljetnice: 1863. tisuću godina od dolaska solunske braće među moravske Slavene, 1869. obljetnica Ćirilove, 1885. Metodove smrti, a 1880. slavila se tisućita obljetnica znamenitoga pisma pape Ivana VIII. Industriae tuae, u kojem je odobrio slavenski liturgijski jezik. Te su obljetnice mobilizirale veliku energiju među katoličkim Slavenima u Monarhiji. Vođe ćirilometodskoga pokreta u Hrvatskoj bili su biskup Josip Juraj Strossmayer i povjesničar Franjo Rački.

Strossmayer je bio uvjeren i često isticao da Slaveni ni na koji način nisu utjecali na veliki crkveni raskol, a posljedice toga raskola najteže su pogodile upravo njih. Biskup je znao da su se ćirilometodsko djelo i izvorni ćirilometodski duh, kad govorimo o katoličkim Slavenima, najbolje sačuvali u hrvatskoglagoljskoj tradiciji.

„Osobitim njekim čudom milosti i dobrote Božje održao se je do dana današnjega u sredini naroda našega običaj, da se sveta misa zapadnoga obreda slavenskim jezikom obslužuje i pjeva...“

Držao je dakle da hrvatski katolici, hrvatska kultura, hrvatski narod u cjelini imaju posebnu ulogu u sjedinjavanju Slavena, vjerovao je da staroslavenski jezik može biti most između pravoslavnih i katoličkih Slavena. Razumije se, on je takav most priželjkivao i zbog toga nije bio simpatičan onima koji su u tom mostu vidjeli ozbiljnu opasnost da ih oni drugi progutaju. A takvih je bilo mnogo – s obje strane zamišljenoga mosta. Zadaće koje si je postavio ćirilometodski pokret u Hrvatskoj bile su: a) proširiti kult Sv. Ćirila i Sv. Metoda, b) vratiti staroslavenski jezik u liturgijsku uporabu, c) poduprijeti slavensku uzajamnost, d) poduprijeti proces oblikovanja moderne hrvatske nacije, e) poduprijeti proces izmirenja crkava. Na nekim hrvatskim područjima počinje se s velikim nepovjerenjem gledati i na glagoljicu jer je pretjerana politizacija i uključivanje glagoljice u borbu za postizanje slavenskoga zajedništva dovelo do toga da su je ponegdje počeli promatrati kao „vlaško pismo“.

To je vrijeme kada se u Hrvatskoj i filologija i historiografija počinju kritički baviti svojim poslom i taj je iskorak osobito vidljiv u opusima Franje Račkoga i Vatroslava Jagića, no zbog političkih potreba i znanost, a pogotovo književnost, nude pojednostavnjenu, romantičnu sliku hrvatskoga srednjovjekovlja, priču o nepomirljivosti glagoljaša i latinaša, u kojoj su latinaši obrazovani, ali svome narodu nekorisni, djeluju protiv njegovih vitalnih interesa, a taj narod brane skromni znalci, ali veliki rodoljubi – glagoljaši. No uz tu uključenost glagoljaške i ćirilometodske tradicije u propagandne književne tekstove i u različita i kulturna i politička nastojanja odvijao se s druge strane vrlo ozbiljan znanstveni rad i pokušaj filološke rehabilitacije glagoljaštva. Nakon velikih i raznovrsnih bitaka pojavio se 1893. čuveni Parčićev misal. S tehničke strane bilo je to prvorazredno izdanje s lijepim glagoljičnim slovima i na papiru nalik pergamentu. Naklada je zbog političkih prilika bila mala (vjerojatno je prvo izdanje otisnuto u samo 300 primjeraka). Parčić je nakon više od tri stoljeća ukrajinizacije hrvatskih tekstova u svoje glagoljično izdanje vratio hrvatski tip staroslavenskoga jezika služeći se srednjovjekovnim hrvatskoglagoljskim tekstovima. Jagić je pojavu toga misala nazvao trijumfom slavenske filologije i njegova se pojava općenito drži najvažnijim datumom u novijoj povijesti hrvatskoga glagoljaštva. Ali prilike nisu omogućavale da glagoljaška tradicija doista oživi. Glagoljični su se tekstovi od toga doba uglavnom preselili na radne stolove znanstvenika i sve se više na njih gledalo kao na dragu i važnu sastavnicu hrvatske kulturne povijesti.

Vijenac 497

497 - 21. ožujka 2013. | Arhiva

Klikni za povratak