Vijenac 497

Društvo, Naslovnica

POVIJEST VELIKOSRPSTVA: OD MITOVA DO GENOCIDA

Kronika povijesnih laži ili kako posljedice postaju uzroci

Ivo Rendić-Miočević

U komunističkoj historiografiji stvorena je kronologija koja 1941. uzima kao važan povijesni usjek, što dovodi do nedopustiva prikrivanja pravih uzroka destruktivnih ponašanja u Drugom svjetskom ratu, a uz to srpski (i ne samo srpski) autori svu krivicu prebacuju na ustaše (odnosno na Hrvate). Ali, ako se uzroci tragedije potraže u razdoblju prije 1941, moguće je razotkriti model primarnosti srpskoga zločina, koji se nastavlja na represivno velikosrpstvo u Kraljevini Jugoslaviji


Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haagu pojavila su se dva perfidna mišljenja. Prvo je, a ono se pojavljuje i u Hrvatskoj, da su generali morali biti osuđeni da bi se ostvarilo pomirenje između Srba i Hrvata. Dakle oni su morali biti žrtvovani da bi se zapravo izjednačio agresor i žrtva i podijelila krivnja. Drugo još perfidnije mišljenje jest ono da bi osuda generala omogućila Hrvatima da ostvare katarzu (Savo Štrbac). Pritom se i ne pomišlja da bi i Srbi konačno, nakon dugotrajnih obmana i narodnih zabluda krenuli prema katarzi. Srpski filozof Radomir Konstantinović 1981. analizirao je svijet palanke u koji je začahurena Srbija. Prema njemu palanački duh traži krivca „napolju“, a s tim u vezi palanka je sklona pamfletizmu koji ulazi u obračune s pozicija već poznate, zadane istine. U tome je smisao savjeta Hrvatima da krenu prema katarzi, dok Srbima kao „patničkom narodu“ ona očigledno nije potrebna. Malobrojni srpski analitičari od S. Markovića i D. Tucovića do onih iz kruga današnje „druge“ Srbije razotkrivali su zablude svoga naroda, ali su manipulatori koji su poticali agresivnost uvijek bili jači. Hrvati su srpskoj „znanosti“ podupiranoj od Srpske pravoslavne crkve postali „žrtveni jarci“, koji su trebali prekriti zlo počinjeno u ime velike Srbije koja se mogla ostvariti samo krvlju, što je u potpunoj suprotnosti istinskoj duhovnosti pravoslavlja (pravoslavni teolog P. Rak). Danas je problem u tome što službena srpska politika i vođe Srba u Hrvatskoj nisu spremni priznati zločine počinjene u ime srpstva.


Srbija ne uspijeva ni danas doživjeti katarzu odbacivanjem velikosrpstva


No koja je kronologija ovih povijesnih laži? Na crti vremena povijesti Kraljevine Jugoslavije i komunističke Jugoslavije i događaja u vrijeme raspada te posljednje na kraju dvadesetog stoljeća (osobito Domovinskoga rata) vlada veliki kaos izazvan političkim intervencijama i krivotvorinama. Kao da je Nečastivi unio kaos u povijest i u tom kaosu onemogućio da se shvati što je uzrok, a što posljedica, pretvarajući često posljedicu u uzrok. Neophodna revizija jugoslavenske povijesti dvadesetoga stoljeća ukazuje da vrijeme od 1918. do 1990. treba promatrati kao jedinstveno razdoblje. Godine 1918. započelo je pod velikosrpskom dominacijom odvajanje Hrvatske od njezine europske tradicije, a taj proces nije prekinut za vrijeme trajanja dviju Jugoslavija. Tragična epizoda ustaškoga režima i njegov poraz omogućili su komunistima da fizičkim likvidiranjem obezglave hrvatsku inteligenciju (aristocid) i da Hrvatsku uvedu u novu, totalitarnu, neslobodu, u kojoj nije bilo mjesta povratku zapadnim vrijednostima. U jugoslavenskoj komunističkoj historiografiji stvorena je kronologija koja 1941. godinu uzima kao važan povijesni usjek što dovodi do nedopustiva prikrivanja pravih dugotrajnih uzroka destruktivnih ponašanja u Drugom svjetskom ratu, a uz to srpski (i ne samo srpski) autori svu krivicu prebacuju na ustaše (odnosno implicite na Hrvate uopće). „Spuštanje“ ispod 1941. radi traženja uzroka tragedije bilo je zabranjeno u komunizmu jer se mogla stvoriti drukčija slika o genezi ustaškoga pokreta. Ima mnogo razloga da se vrijeme od 1918. do 1990. tretira kao jedinstveno razdoblje, a osnovni je razumijevanje povezanosti „Hrvatske na mučilištu“ od 1918. s događajima 1941. te dalje s komunističkim totalitarnim razdobljem od 1945. do 1990. Međugeneracijski i međukulturni prijenos negativnih emocija također je argument za proučavanje razdoblja od 1918. do 1990. kao jedinstvenoga razdoblja jer te emocije koje izviru iz daleke prošlosti nisu nestale stvaranjem Jugoslavijâ, nego su se, dapače, još više razbuktale.


Kosovski mit


U Hrvatskoj se kao glavni začetnik velikosrpske ideje uzima politički program Načertanije Ilije Garašanina iz 1844, u kojem se traži obnova srednjovjekovnoga srpskog Dušanova carstva i povezivanje svih Srba. No iz toga programa ne može se ništa doznati o „energentima“ koji su poticali instrumentaliziranu agresiju u srpskom narodu. Za shvaćanje velikosrpske ideje i „energenata“ potrebnih za realizaciju agresije na području bivše Jugoslavije važna je analiza uloge mitova u stvaranju nacionalnog identiteta pojedinih naroda Posebno su srpski mitovi u 19. stoljeću veličali vlastitu skupinu kao bezgrešnu („srbobranština“). Ta se skupina morala drugima – koji su ništavni u odnosu na Srbe, a nekada su bili Srbi (Hrvati i Muslimani – „Turci“), osvetiti za počinjene i izmišljene nepravde i zauzeti njihova područja. Pritom su se uvijek skrivali genocidni planovi stvaranja velike Srbije. Analizirajući mit o promjeni vjere koja je Srbima tobože donijela velike patnje, srpski autor B. Aleksov napominje da je J. Cvijić prvi pokušao tom mitu dati znanstveni legitimitet. Cvijić je razvio tezu o destruktivnom ponašanju prevjerenika kao iskazivanju osjećaja krivice. Aleksov ističe da se ta teza ustalila u književnosti, ali i u znanosti i historiografiji. Taj i drugi srpski mitovi puni su identifikacijskih projekcija u smislu „oni“ će nas uništiti pa je naše pravo da mi prije uništimo njih, a osim toga temelj su legitimnosti osvajanja teritorija na kojem žive prevjereni Srbi. Vrhunac je usvajanje kosovskoga mita, koji je u 19. stoljeću postao srpski državotvorni mit, ali i odabrana narodna trauma koja se mogla lako instrumentalizirati u svrhu poticanja agresivnosti. Mit je imao tragične posljedice za susjede, ali i za same Srbe. Sadržaj mita očigledno je preuzet iz vlastite kulturne tradicije i njezinih transgeneracijski prenošenih psihopatoloških sastavnica izraženih primjerice u narodnoj poeziji. Sa stajališta socijalne psihologije može se zaključiti da je kosovski mit stvorio grupnu zaslijepljenost, socijalnu zarazu i automatsko nesvjesno razmišljanje, a utjecao je da se žrtveni jarci traže u vanjskoj skupini. Prema srpskoj znanstvenici Lj. Trgovčević kosovski mit ima ove elemente: odmazdu, odnosno „osvetu za Kosovo“, što podrazumijeva obnovu srpske srednjovjekovne države i protjerivanje „nevjernika“ odnosno „Turaka“. Prema istoj autorici u mitu je još istaknuto mučeništvo i žrtvovanje za vjeru i slobodu, što podrazumijeva potpunu žrtvu, sve do smrti, a zauzvrat nudi obećanje „nebeskog carstva“, vječnu slavu i sjećanje. Postoje mnoge ocjene kosovskoga mita, od onih koje ga nekritički veličaju do onih koje jasno izražavaju njegovu pogubnost kao temelja nacionalne kohezije, ali i svetoga srpskog prava na dominaciju na Balkanu. S time u vezi valja se podsjetiti da je u predvečerje balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha Srpske pravoslavne crkve, na osnovi Njegoševa epa formulirao ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad južnim Slavenima. Mitologija popraćena krivotvorinama koje se obnavljaju i danas (npr. srpsko svojatanje dubrovačke književnosti) sastavni je dio srpske „znanosti“, koja je postala okvir za prikrivanje vlastitih namjera i nedjela optuživanjem drugih.


Srbi i dalje poštuju ovodobne Obiliće – ratne zločince Karadžića i Mladića


Povijesno-sociološki procesi popraćeni trans­generacijskim prijenosom emocija vodili su prema genocidnom ponašanju za vrijeme Drugoga svjetskog rata i za raspada komunističke Jugoslavije. Iz tih procesa proizlazi zanimljiv genocidni poučak. Da bi se ostvario genocid nad „vanjskom“ skupinom potrebna su dva preduvjeta: 1. Valja imati jasan plan o potrebama vlastite skupine s jasnim genocidnim namjerama, 2. Valja sotonizirati vanjsku skupinu. Uoči Drugoga svjetskog rata velikosrpski su programeri zacrtavali granice velike Srbije. Plan je sasvim jasan, a mogao se ostvariti samo etničkim čišćenjem i genocidom. I drugi je preduvjet genocida realiziran. Naime, velikosrpski programi obogaćeni su neuništivom pričom o ugroženom srpstvu i privlačnom mitologijom o kosovskom zavjetu i preobraćenjima koja su Srbe pretvarala u Hrvate i Muslimane. Velikosrpski programeri dokazivali su ništavnost Hrvata, kojima je Vatikan usadio „ropsku utučenost“. Tezu o ništavnosti Hrvata posebno je poticao srpski tisak u Hrvatskoj već potkraj 19. stoljeća, do bi konačno 1902. u Srbobranu bio objavljen zloguki poklič „do istrage vaše ili naše“. Tada su u Srbiji učenici učili da je Istra najveće srpsko poluostrvo. Put prema genocidu u doba Drugoga svjetskog rata bio je otvoren. Dakako, i hrvatski su ustaše u nacionalnoj samoobrani imali dva preduvjeta koja su vodila prema genocidu. Ustaški je pokret izazvan monarhističkom diktaturom imao plan uspostave Nezavisne Države Hrvatske u povijesnim granicama do Drine (1), a Srbi su sotonizirani kao oni „koji piju krv hrvatskom narodu“(2). Očito je da je kompromis između Srba i Hrvata bio nemoguć, a osobito u uvjetima Drugoga svjetskog rata. Ovdje valja napomenuti da su i komunisti iskazali svoj genocidni poučak u Drugom svjetskom ratu i poraću. Plan je bio preuzimanje vlasti u ratnim uvjetima (1), a pošto su sotonizirani „narodni neprijatelji“, krvoloci (2), slijedio je prema boljševičkom uzoru genocid nad Hrvatima s „krive strane“ koji je bio dugo prikrivan i još se nastoji prikriti pojednostavnjenom shemom „antifašizam“.


Ilija Garašanin, autor Načertanija


Ubijanje Hrvata u Odesi

Vratimo se sada redoslijedu zbivanja iz kojega jasno proizlazi ono „tko je prvi započeo“ te što je uzrok, a što posljedica. Ubijanje Hrvata započelo je već za vrijeme Prvoga svjetskog rata, kada su u Odesi 1916. ubijeni hrvatski zarobljenici koji se nisu htjeli uključiti u Srpsku dobrovoljačku diviziju. Godine 1918. Hrvatska gubi autonomnost, a cijela crta vremena od 1918. do 1941. „načičkana“ je podacima o ubijanju i progonu Hrvata. Vrhunac velikosrpskih zločina ubojstvo je Stjepana Radića u Skupštini 1928. Sljedeće 1929. Aleksandar uvodi diktaturu. Hrvatski je odgovor bio slab. Tek 1930. godine osnovana je ilegalna organizacija Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret, a 1932. izbio je Velebitski ustanak Hrvata. Kralj Aleksandar ubijen je 1934. Godine 1937. zbog straha od jačanja katoličanstva odbijen je Konkordat s Vatikanom i osnovan Srpski kulturni klub, čija je parola bila „Gdje je Srba – tu je Srbija“. U tom slijedu valja napomenuti da je 1938. u Jugoslaviji bilo 500.000 četnika, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je četnička komanda i šest četničkih bataljuna. Francuski povjesničar Dominique Venner o položaju Hrvata ovako razmišlja: „Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje.“


Kosovo je u 19. stoljeću postalo srpski državotvorni mit


Jugoslavenska i srpska historiografija ustašama je uvijek pripisivala primat u početku zločina 1941. zanemarujući prethodne uzroke. Tako je „Endehazija“ umjesto posljedice pretvorena u uzrok. Ipak, slijed je tragičnih zbivanja drukčiji te je moguće razotkriti model primarnosti srpskoga zločina, koji se nastavlja na represivno velikosrpstvo u Kraljevini Jugoslaviji. O tome, na primjer, svjedoče zbivanja kod Bjelovara. Naime, malo je poznato da je 8. travnja 1941. u tom gradu (dakle prije Zagreba) proglašena NDH. Tada je konjanički puk jugoslavenske vojske Dušan Silni pokušao spriječiti stvaranje nove države, a u Donjim Mostima ubijeno je jedanaest Hrvata (prve civilne žrtve). Od 6. do 25. travnja 1941. na području bjelovarskog kotara Srbi i četnici ubili su 99 osoba, među kojima je bilo devetnaest žena i sedamnaestero djece. Osim toga paljene su hrvatske kuće. Kao očit odgovor 27. travnja 1941. u Gudovcu kod Bjelovara ubijeno je 184 ili više srpskih seljaka. Takva slijeda nema u komunističkoj, posebno srpskoj, historiografiji. Osim toga događaji prije 27. travnja obuhvaćeni su pojmom „neki incident“. Hrvati su, dakle, kao žrtve manje vrijedni.

Ustaški i četnički zločini

Ustaški režim počinio je zločine, a velikosrpska ideologija i njezina historiografija od toga je stvorila priču o genocidnosti Hrvata, pri čemu je osobito važno bilo i još jest važno uvećavanje broja žrtava u logoru Jasenovac. Taj je broj dosegnuo cifru od 700.000 pa čak i više ubijenih Srba. Optuživanjem drugih za genocid, to je danas sasvim jasno, valjalo je prikriti vlastite zločine. M. Nedić danas se u Srbiji prikazuje kao spasitelj nacije iako se njegov kvislinški režim prilagodio nacističkoj ideologiji donoseći rasističke zakone. Valja napomenuti da je u četiri logora u Beogradu ubijeno oko 80.000 ljudi. Laži o Nedićevoj Srbiji razotkrivaju srpske povjesničarke O. Milosavljević i B. Prpa. Prešućuje se da je u Srbiji bilo „riješeno“ židovsko pitanje. Srpska historiografija (npr. M. Bulajić) zanemaruje četničke genocidne zločine nad Hrvatima i Muslimanima od 1941. do 1945. Ti zločini imaju ishodište u ideji o velikoj Srbiji koja je tražila da se srpske zemlje očiste od katolika i muslimana (S. Moljević, 1941. i mnogi četnički ratni dokumenti). Dok autori poput Bulajića Katoličkoj crkvi pripisuju odgovornost za genocid nad Srbima, prešućuju ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja je izjavila lojalnost okupatoru i obećala je Nediću suradnju u duhu svetosavlja, a nije osudila koncentracijske logore. Dakako, prešućuju se i istupi kardinala Stepinca protiv ustaškoga režima i rasizma. Crta vremena od 1941. do 1945. nedostatna je i stoga krivotvorena ako na njoj uz zločine NDH nema i onih počinjenih u kvislinškoj Srbiji te četničkih zločina u Hrvatskoj i Bosni.

Obnova mitova

Preskačući događaje u komunističkoj Jugoslaviji i, posebno, Hrvatsko proljeće 1971, u kojem se nije tražio raspad Jugoslavije, sjetimo se genocidnoga poučka koji smo gore definirali. Taj je poučak oživio u velikosrpskih programera osamdesetih godina 20. stoljeća. Memorandum SANU-a (1986), koji ima korijene u velikosrpskim planovima iz 19. stoljeća i koji traži izmjene granica te ističe ugroženost srpskoga naroda, iskazuje se kao prvi preduvjet genocida. Drugi je preduvjet sotoniziranje drugih ostvaren u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, kada je u Srbiji uz pomoć sveučilišta, medija i drugih činilaca nastala enormna produkcija literarnih i historiografskih djela koja su, oživivši stare mitološke matrice (mit o Kosovu i dr.) kao odabrane nacionalne traume, optuživala i sotonizirala Hrvate kao ustaški genocidan narod. Usto se optuživalo i Katoličku crkvu u Hrvata i Vatikan. Dakako, optuživani su i drugi – posebno bosanski muslimani i Albanci. To optuživanje potaknulo je nacionalističku euforiju u Srbiji i među Srbima izvan nje. Veliku ulogu u poticanju velikosrpske nacionalističke atmosfere imala je Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti Sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih i Jasenovcu i dr.). Tada se u Srbiji govorilo o povratku ustaša, uz silne laži i krivotvorenje povijesti To se pred međunarodnu zajednicu iznosilo kao „argument“ za obranu tobože ugrožena srpstva. Nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina razotkrili su srpski autori 1996. u zborniku Srpska strana rata: trauma i katarza u istorijskom pamćenju (urednik N. Popov), a S. Blagojević je 1991. glede stanja u Srbiji izrazio misao o epohalnom kukavičluku u kojem se prihvaća „čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočavanja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom.“ „Argument“ o srpskoj ugroženosti i nevinosti te ishodišnoj krivici žrtvenih jaraca Hrvata još je aktualan, ali njegova utemeljenost u laži konačno je u svijetu ipak razotkrivena, napose nakon razaranja Vukovara i Dubrovnika te zločina u Srebrenici, koji je Međunarodni sud pravde 2007. definirao kao genocid. Zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo je da je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. Evo opet tragična kosovskoga mita.

Oluja i poraz ideje o velikoj Srbiji

Srpska interpretacija Domovinskoga rata posebno je zanimljiva. Crta vremena potpuno je poremećena. Stvara se slika o tome da se ništa posebno nije dogodilo prije Oluje, u kojoj je „zločinački pothvat“ potaknuo najveći egzodus nakon Drugoga svjetskog rata. A stvari, podsjetimo, izgledaju ovako: nakon masovnih mitinga dijela Srba u Hrvatskoj slijedila je u drugoj polovici 1990. oružana pobuna („balvan-revolucija“). Posebno je tragična bila 1991. Tako su 9. srpnja JNA i pobunjeni Srbi porušili Ćelije, a 12. i 13. studenog Voćin uz ubijanje mnogih Hrvata. Nadalje, 18. studenoga u Škabrnji ubijeno je 84 Hrvata, od toga 58 civila. U Nadinu je dan poslije ubijeno 14 Hrvata civila. Ostali su stanovnici prognani, a selo je spaljeno. Ima još mnogo takvih primjera. Mnogi su hrvatski gradovi granatirani (Osijek, Šibenik, Zadar, Dubrovnik...), a 18. studenoga zauzet je potpuno srušeni Vukovar. Srpske su snage nemilosrdno protjerivale Hrvate iz zauzetih područja, a Sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji iznio je podatak da je protjerano 160.000 Hrvata. Samo iz Vukovarske općine protjerano je oko 50.000 ne-Srba. Etničko čišćenje prema izvješću UN-a bilo je sustavno i planirano od strane srpskih snaga. To je čišćenje popraćeno rušenjem (posebno katoličkih crkava kao nacionalnoga obilježja), ubijanjem (npr. samo na vukovarskoj Ovčari ubijeno je 266 ljudi) i silovanjem te uspostavom koncentracijskih logora čak i u Srbiji (Stajićevo). No protjerivani su i Hrvati izvan Hrvatske. Iz Vojvodine je protjerano više od 45.000 Hrvata, a Republika Srpska devedesetih gotovo je potpuno očišćena od ne-Srba. Konačno je vojno-redarstvenom akcijom Oluja 4–7. kolovoza 1995. ugušena srpska pobuna u Hrvatskoj, a većina srpskoga naroda organizirano je izbjegla iz Hrvatske. Taj egzodus srpski autori nazivaju „zločinom stoljeća“ nad Srbima (S. Livada) zanemarujući stvarni prethodni zločin nad ne-Srbima i činjenicu da je većina izbjeglica podupirala srpsku pobunu.

Rat je psihopatološka ljudska aktivnost pa su zločini u njemu neizbježni, a u slučaju Domovinskoga rata glavni je krivac za zločine velikosrpska agresija kao izazivač rata. S hrvatske strane počinjeni su zločini u ratu, posebno nakon Oluje. Dana 25. kolovoza 1995. u Gruborima je ubijeno petero starijih Srba, a u Varivodama 28. rujna 1995. ubijeno je devet staraca. Ima još takvih primjera. Osim toga rušene su srpske kuće. Pri nužnoj osudi počinitelja zločina s hrvatske strane valja uzeti u obzir činjenicu da su ljudi u ratu duševno poremećeni makar taj rat bio i obrambeni. Oni su u izazvanom ratu mogli doživjeti posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), a u rat se uključuju i osobe s poremećajem ličnosti koje lako mogu počiniti zločine. Osim toga još je bila živa uspomena na daleko veće zločine nad Hrvatima 1991, što je poticalo osvetu. Velik je grijeh agresora što je uzrokovao teške traume u životu onih koju su se branili. Na crti vremena velikosrpski su zločini jasno registrirani prije zločina poslije Oluje! Da bi se to prikrilo, iznosi se bez valjanih argumenata teza o „dogovorenom ratu“ 1991.

I na kraju: Kada potjeramo Nečastivoga s hrvatske crte vremena, mnogo toga bit će nam jasnije i moći ćemo razlikovati uzrok od posljedice. To će omogućiti katarzu Srbima, Hrvatima i drugim narodima, ali ne prema modelu Save Štrbca i njegove organizacije Veritas (Istina?!) ili, pak, u Hrvatskoj nevladine udruge Documenta, koja prema sučeljavanju s prošlošću i katarzi smjera izjednačavajući žrtvu i agresora. Srbija je danas u psihičkom šoku jer je poražena na svim frontama. Poražena je ideja o velikoj Srbiji, a laži srpske „znanosti“ i diplomacije u dugom trajanju protiv Hrvata i drugih naroda konačno su razotkrivene širom svijeta. Šok se nastoji „liječiti“ jačanjem nacionalizma, a četnici su danas snažni društveni i politički činilac u Srbiji. Savo Štrbac i Veritas svojim „epohalnim kukavičlukom“ dolijevaju ulje na vatru.

Vijenac 497

497 - 21. ožujka 2013. | Arhiva

Klikni za povratak