Vijenac 494

Književnost

POGLED IZ DUBRAVE

Između šume i teretane

Krešimir Bagić

Zbirka Prijelaz za divlje životinje posjeduje izrazit afektivni naboj, njezino je bitno obilježje prikazivanje različitih emocionalnih stanja. Lirska junakinja Ivane Simić Bodrožić pokazuje da, osim ljubavi, majčinstvo određuju i brige, tjeskoba, strah, strepnja


Hrvatska je književna javnost (i javnost uopće) raširenih ruku dočekala Ivanu Simić Bodrožić. Njezini su književni prvijenci – poetski Prvi korak u tamu i romaneskni Hotel Zagorje – hvaljeni i nagrađivani, a u njezinu su pisanju prepoznavana obilježja iskrenosti, jednostavnosti, infantilnosti i autobiografičnosti. Sama je autorica nerijetko istupala u medijima veoma sugestivno nudeći osobnu priču, a mediji su rado između te priče i njezine literature stavljali znak jednakosti.



Poezija i napor civiliziranja

Pjesnička knjiga Prijelaz za divlje životinje treće je poglavlje intrigantnog opusa Ivane Simić Bodrožić. Ona donosi 45 pjesama podijeljenih u pet ciklusa: Dječje pjesme, Mamine pjesme, Tatine pjesme, Prijelaz za divlje životinje i Skriveni fajl. Scena na kojoj se pojavljuje lirska junakinja naznačena je već u prvoj pjesmi. Njezini su bitni elementi: rat koji je prošao i ostavio duboke tragove, žena koja upoznaje radost i izazove majčinstva, ali koja je istodobno i kći. U tekstovima koji slijede biografiju lirske junakinje dopunjuju prizori i informacije o djetinjstvu u ratu, o Vukovaru, bijegu iz grada, smrti oca, prognaničkom smještaju, braku, u više navrata portretiran je njezin životni suputnik, čitatelj ulazi u rađaonicu, kuhinju, u psihu one koja govori. O tome među ostalim svjedoče stihovi:

– Sjenoviti balkoni me podsjećaju na Vukovar.

– Mjesto,/ Mjesto na kojem ćemo provesti noć...

– Mogao bi biti tumor/ A možda je multipla skleroza

– Zaprepasti me kako izgledam na fotografijama.

Globalna i privatna priča, povijest i intima prepleću se, mijenjaju jedna drugu ili barem mijenjaju pogled promatrača. Prvo lice tih pjesama gdjekad pripada majci, gdjekad djevojčici, infantilno i odraslo iskustvo smjenjuju se i dopunjuju, osvjetljujući jedno drugo. Pokuša li se slijediti naslov kao važan hermeneutički signal, Prijelazu za divlje životinje najprije je moguće pripisati evokaciju na nesvodivu razliku između različitih oblika egzistencije – između divljeg i pripitomljenog, tj. između onog izvornog, iskonskog, prirodnog s jedne i onog naučenog, usvojenog, stečenog kulturacijom s druge strane. Veza između dvaju stanja, zapravo svjetova, tanka je, gotovo turistička. Čovjek se u stalnom naporu civiliziranja posve udaljio od ishodišta i više sa sigurnošću nije čak moguće kazati ni je li to dobro ili loše. Ta se opreka, ta nesvodiva razlika manje ili više diskretno obnavlja na stranicama zbirke. Primjerice slici šume, mračne i nepredvidive, suprotstavljena je slika teretane čiji se posjetitelji ritualno – u mjestu – kreću i izlažu fizičkim naporima koji su odvojeni od svoje prvotne svrhe. Svijet u kojem živimo predočen je i slikom hrane za mačke na pokretnoj traci blagajne. U više navrata i na više razina podcrtava se ideja da je velik teret rasut između šume i teretane. Naslov Prijelaz za divlje životinje mogao bi se shvatiti i kao drugo ime za poeziju, jer upravo ona i pjesnika i čitatelja odvodi izvan dnevne rutine i nudi mu mogućnost ulaska u nepoznati ili, u ovom slučaju, zaboravljeni svijet.

Zbirka Prijelaz za divlje životinje posjeduje izrazit afektivni naboj, njezino je bitno obilježje prikazivanje različitih emocionalnih stanja. Lirska junakinja Ivane Simić Bodrožić pokazuje da, osim ljubavi, majčinstvo određuju i emocije brige, tjeskobe, straha, strepnje, njezin svijet uključuje i strah od bolesti, gonetanje detalja, čitanje i tumačenje mogućih znakova na tijelu i sl. Među stihovima dosta je onih u koje je prilično izravno upisan svjetonazor i senzibilnost lirske junakinje. Oni su nalik kakvim univerzalnim iskazima, prigodnim mislima koje je pokrenuo slučaj, a koje mogu vrijediti u različitim situacijama, npr.:

– Nitko ne može spasiti nikoga.

– Iz svoje djece izrasla sam tvrđa i tamnija.

– Ništa, ništa na ovom svijetu/ Nije kako treba.

Melankoličan ton, pesimizam

Dominirajući je ton zbirke, kako sugeriraju i citirani stihovi, melankolija. Pesimizam se počesto uvlači u misli, riječi i pokrete one koja govori, tama i mrak su češće i za smisao zbirke važnije riječi od svjetlosti ili sunca. Dapače u jednoj pjesmi sunce se javlja upravo u trenutku u kojemu nije dobrodošlo, ono izaziva nervozu te pjesma okončava usklikom Sunce, jebeno sunce!

Pjesme u zbirci Prijelaz za divlje životinje izrazito su narativne. Lirskom se pričom od prigode do prigode razvijaju misao ili emocija, uvećava kakav detalj, raskrivaju tamna mjesta svakodnevice i sl. Jezik kojim piše Ivana Simić Bodrožić neznatno je stiliziran razgovorni idiom, na njemu se temelje neposrednost i izravnost kazivanja. Najveći broj pjesama nije naslovljen, što knjizi i formalno podaruje izgled svojevrsnog lirskog dnevnika. Fragmenti tog ‘dnevnika’ nerijetko okončavaju poentom koja mijenja početnu sliku tako što ju nedoslovno udvaja i nudi geg ili iznenadni obrat.

Bjelodano je da autorica i u ovoj knjizi literarizira fragmente osobne priče, da pred nama opet otključava svoju egzistencijalnu prtljagu – podmuklo djelovanje biografije određuje i motive, i ton, i raspoloženje i senzibilnost knjige.

Opsesivna priča

Čitajući zbirku namjernik će neizostavno primijetiti njezinu tematsko-motivsku bliskost s prethodnim dvjema knjigama, uočit će da njezina lirska junakinja, baš poput junakinje pjesničkog prvijenca Prvi korak u tamu i pripovjedačice romana Hotel Zagorje, kreira i rekreira istu priču. Pojavljuju se isti motivi, likovi, situacije. K tome tri knjige povezuje i sličan način prikazivanja – neposredan, narativan, sa sveprisutnim Ja čija pozicija varira između dječje logike i staloženosti zrele žene. Ivana Simić Bodrožić bi možda mogla potpisati rečenicu francuskog pisca Ernesta Renana „Ono što kažemo o sebi uvijek je poezija“ ili pak rečenicu njegova sunarodnjaka Erika Satiea „Iskustvo je oblik paralize“.

Nedvojbeno se u slučaju te autorice može govoriti o opsesivnoj priči i opsesivnim motivima, o tome da ona iz djelomice različitih perspektiva, u sklopu različitih žanrova, govori o istome. Izvjesno je da ona pritom ne bira temu, nego da je tema – da ne kažem sudbina – izabrala nju. Uvijek je naravno pitanje mjere do koje se privatna priča može nuditi i prihvaćati kao literatura, do koje ju se mjere i kako može varirati, gdje i kako dopunjavati. Isto tako čovjek se često – čitajući – pita: niče li tekst iz traume i funkcionira li samo pisanje kao terapija? Jer: postojanje priče uvijek je na stanovit način povijest bolesti (nitko ne piše povijest zdravlja, jer zdravlje nema povijest, ono se ne pita o sebi, ono ne nudi priču). Na ta i slična pitanja i autor i čitatelji uvijek iznova moraju odgovarati te tako iznalaziti razloge za čitanje i pisanje i otkrivati moguće užitke u tekstu.

Književni život i iščekivanje stiha

Uz artikulaciju osobne priče i propitivanje intime svoje lirske junakinje, Ivana Simić Bodrožić u zbirci Prijelaz za divlje životinje povremeno ispisuje i angažirane lirske paskvile, najčešće uperene spram političkih i medijskih praksi. Nerijetko se usredotočuje i na sam čin pisanja pjesme. Kao što u pjesmama do riječi dolaze djevojčica, prognanica i majka, tako pojedine stihove izgovara spisateljica i javna osoba koja tematizira tzv. književni život i svoju participaciju u njemu. Izdvajaju se stihovi u kojima sarkastično opisuje kako ju novinari zivkaju kao Vukovarku koja bi o obljetnici pada grada mogla još malo prokopati po vlastitim sjećanjima i utažiti žeđ medija (Ja sam, pomalo je to već i javna stvar,/ Vlasnica traume). Literarni je svijet Ivane Simić Bodrožić društveno tražena roba, naručuje se njegovo obnavljanje, banalizacija, zloupotreba. Paradoks koji obilježava njezino pisanje, paradoks koji plaši i motivira, od kojega zasad ne može pobjeći sastoji se u tome da je s jedne strane taj svijet trajan izvor njezina govora i iskustva te da se s druge strane treba othrvati svakoj narudžbi njegova rekreiranja.

Spomenuo sam i mjestimičnu izravnu polemičnost pjesama u zbirci. Ovdje ću tu odliku ilustrirati dijelom pjesme koja pastišizira Matoševu 1909. puneći je stihovima, prizorima i srdžbom koji se tiču stvarnosti u kojoj živimo, zamjenjujući klasičnu lirsku frazu psovkom i povikom:


Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut

Na lijepo mjesto zaveo me put,

Jebalo vas domoljublje s lažnim suzama,

Stoko bahata u bankarskim uzama.


Zadnjih je godina sam čin pisanja česta tema hrvatskih pjesnika. Oni opisuju kako, kada, u kojim položajima, čime i zašto pišu. Nije pritom riječ o mistificiranju samog pisanja, kakvo je poznato otkad se poezija piše, nego jednostavno o goloj deskripciji situacije u kojoj se subjekt nalazi. Ni Ivana Simić Bodrožić ne libi se versificirati sličnu storiju:


Sad trebam pisati.

Opravdati državne novce isplaćene za moje riječi.


Međutim njezina se priča o pisanju pretvara u priču o nemoći da se piše kad se poželi, u govor o raznim stvarima koje čine dnevnu rutinu pisca i naseljavaju se u njegove rečenice (slatki miris pospane djece, pranje auta, kava s majkom, kupovina, kuhanje i sl.), u tekst koji okončava citiranjem jednog forumaškog komentara ispod teksta. Poezija ne trpi prenemaganje, ustvrđuje autorica pa sebi ili kome sličnom poručuje da u nekom zaklonu možda te čeka Poezija/ i trpi/ sve/ tvoje. U toj mi se poruci ono možda čini najvažnijim – ono skriva nadu i vjeru u moć i mogućnosti stiha, ustrajnost njegova iščekivanja, ali i svijest da onaj koji želi pisati nije gospodar stiha, dapače situacija je gotovo obrnuta.

Ivana Simić Bodrožić jedan tekst počinje priznanjem Ne mogu napisati pjesmu. Iako je i tu riječ o paradoksu (pjesma o nemogućnosti da se napiše pjesma na kraju ipak nastaje), rekao bih da dokle god pjesnik sumnja da može napisati pjesmu, poezija možda prebiva u njegovu dvorištu. Čim povjeruje da su stihovi njegova poslušna djeca, u tom dvorištu nema ni poezije, ni djece ni divljih životinja.

Vijenac 494

494 - 7. veljače 2013.

Klikni za povratak