Vijenac 494

Književnost, Naslovnica

Tomica Bajsić Vam preporučuje: Julienne Eden Bušić, Živa glava

Žene koje od pepela stvaraju vatru

Ova se vjerodostojna, dojmljiva priča čita u jednom dahu. Svojevrsno putovanje tamnom noći duše ne govori samo o brutalnosti počinitelja tih jezivih zločina, o sramoti nedjelovanja državnih institucija, nego ova priča govori i o svima nama koji živimo u ovoj zemlji, koliko smo spremni dati sebe drugima, svojima bližnjima ili samo naizgled dalekima


Koliko dugo ona može čekati…

koliko je sposobna riskirati…

i koliko daleko je spremna ići…

za istinu?

Ariel Dorfman,

Djevojka i smrt


Dvadesetdvogodišnja S. početkom rata odlučila je ostati u rodnom gradu i požrtvovno pomagati ranjenicima u medicinskom sanitetu, iako je imala trogodišnjeg sina. Pri okupaciji Vukovara biva zarobljena i silovana uz prijetnju da će je, ako se opire, silovati još deset vojnika i potom ubiti. Poslije ona mora između trojice izabrati jednoga, koji je dalje svakodnevno siluje i drži u zatočeništvu kao robinju. Istodobno bori se kako bi preživjela i pronašla sina i zaručnika. Ali u koga se pouzdati, kada su na krivi pogled ili krivu riječ njezini tamničari sposobni ubiti. Jednom na slobodi, odlučna je tužiti silovatelje sudu.


Izd. Interpublic, Zagreb, 2012.


Znanci joj govore da šuti; pojedini kao da staju na stranu počinitelja; društvo je na neki način odbacuje kao da je sama kriva za ono što joj se dogodilo, a institucije, one za nju nemaju vremena. Ipak ne odustaje u borbi za istinom, susreće silovatelje na ulicama svog grada. Jedan od njih je sada i predstavnik vlasti, redarstvenik. Ustrajna u obrani svoje časti i dostojanstva trudi se izgraditi svoju obitelj. Godine prolaze, suci kao da je svojom šutnjom okrivljuju i ne vjeruju u potpunosti, no ona ne odustaje.


Julienne Eden Bušić


U nadahnutom predgovoru knjizi prikladno naslovljenu Odabrati život Sanja Knežević piše: „Proporcionalno iskazivanju moći čovjek gubi svoj ljudski identitet i ustupa ga silama tame i zla“, i dodaje: „Ne svjedočimo li tome svakodnevno?“

Doista, ova se vjerodostojna, dojmljiva priča, vješto isprepletena naracijom autorice i riječima glavne junakinje, čita u jednom dahu. Svojevrsno putovanje tamnom noći duše ne govori samo o brutalnosti počinitelja tih jezivih zločina, o sramoti nedjelovanja državnih institucija, koje prije svega trebaju štititi one u najvećoj potrebi, nego ova priča govori i o nama svima koji živimo u ovoj zemlji, koliko smo spremni dati sebe drugima, svojima bližnjima ili samo naizgled dalekima. Vjerujemo li uistinu da pomažući drugom izgrađujemo u sebi čovjeka? Lakše je biti kralj nego čovjek, kaže Matoš. To je na neki način i svojevrsna biblijska priča. Svako malo nailazimo na obrise 14 postaja Kristovih, koje su i spasonosni put čovječanstva, pa ova knjiga ima nasreću i sretan kraj: neuvjetovana, nesebična, i time od svih tamnih sjena veća, muževa ljubav; radost i ljubav djece, kojih sada ima već četvero; sklad obitelji konačno sjedinjene u miru.

Samosvojna književnica i autorica već tri vrijedne knjige, Julienne Eden Bušić ovaj je roman posvetila „ženama koje od pepela stvaraju vatru“. I stvarno, povratiti svoj život i dostojanstvo, koje su mnogi htjeli nepovratno oduzeti, zahtijeva veliku hrabrost i snagu, vjeru u onu Pavlovu „nadu protiv nade“, a to je glavnoj junakinji ove knjige, koja se ovdje navodi samo kao S., uspjelo. To bi i nama trebalo dati nadu.

„Procjenjuje se da je oko 3000 žena silovano tijekom Domovinskog rata, no službeni zapisi govore o svega 67 slučajeva, a tek je nekoliko slučajeva završilo na sudu“, rekla je potkraj siječnja ove godine stalna predstavnica Razvojne agencije UN-a u Hrvatskoj, Louise Vinton, na potpisivanju sporazuma s Ministarstvom branitelja o suradnji u pravnoj zaštiti žena silovanih u ratu i ostvarenju njihovih prava: „Preživjele žrtve silovanja u ratu morale su se nositi s posljedicama sasvim same, bez ikakve potpore države ili razumijevanje društvene zajednice. Činjenica da je prošlo 20 godina praktično bez ikakve akcije snažna je ilustracija uzrečice kako je zakašnjela pravda – zanijekana pravda.“

„Žene su svakodnevno odvođene u kuće, stanove, ćelije, samice; dolazili su vojnici ili kažnjenici za druge zločine, njih često desetak i više, i silovali su ih uz različite torture. Žene na okupiranom području morale su imati bijelu krpu na vratima, koja nisu smjeli zaključavati“, podsjeća Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu. Ona kaže da Hrvatska država dvadeset godina okreće glavu od zločina ratnoga silovanja i nikada ih nije sustavno istraživala zbog čega su ta zlodjela ostala prešućena i neprocesuirana, pa je tako samo nekoliko počinitelja do danas osuđeno. Jedan od aktera ove knjige pobjegao je u Srbiju nakon podizanja optužnice, još prije deset godina, a drugi, koji je nakon mirne integracije radio kao policajac u Vukovaru, nedavno je u pauzi prije izricanja nepravomoćne presude odšetao i potom nestao. Još je devedesetih bio aboliran zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni protiv zemlje koja ga je nakon rata zaposlila kao policajca u PU vukovarsko-srijemskoj. Proizvod je to apsurdne situacije da počinitelj kroji pravdu po svojoj volji unutar institucija države kojoj je, zajedno sa svim ostalim pripadnicima TO, JNA i četničkih formacija, pod svaku cijenu želio uništiti pravo na postojanje, a iza žrtve, koja je godinama morala u rodnom gradu susretati svoje mučitelje i silovatelje i usput biti izložena zluradim komentarima sugrađana, nije bilo nikoga, osim njezina muža i djece.

U eseju O ljudskoj osobnosti Simone Weil govori da „pri dnu srca svakog ljudskog bića, od najranijeg djetinjstva do groba, ustrajna i poput neraskidivog sidra leži vjera da bez obzira na iskustvo počinjenih zlodjela, na sve pretrpljene patnje i strahote, bit će to dobro, a ne zlo, koje će njemu biti učinjeno, i da je to ono što je prije svega sveto u svakom ljudskom biću.“

Ali i nema ničega što jedan čovjek nije kadar učiniti drugom, a zločin se i dalje proglašava neizbježnim kada je dio zajedničkog napora, velikog cilja. Nekog izgladnjelog dječaka koji će obiti kiosk olako će se izopćiti iz društva, a eksterminatore skupine ljudi, obitelji, zajednice, etničke ili klasne skupine zakrit će se plaštom nedodirljivosti; njihove postupke opravdati višim ciljem. Prokletstvo je u tome da je okrutnost uvijek zlokobna sjena iza nekoga grandioznog plana, zla sila u službi mase u uzavrelom gibanju, plemena u pokretu.

Identifikacija sa skupinom i njezinim interesima kao najvišom i jedinom prihvatljivom vrijednosti spušta čovjeka na najnižu razinu. I onda je sve moguće, jer osobna se savjest utapa u skupini i njezinim motivacijama, što onemogućuje slobodu savjesti i odgovornost pojedinca, a tako i ispravan odnos prema Božjim zapovijedima. Zatim se isključuje i poštivanje ratnog i svih drugih ljudskog prava, blokira bilo kakav moralno-kritički odnos prema strahotama počinjenim od strane ili u ime grupe. I onda se događa da svijet tako korača u zajedničkoj krvi, i da zločinci i žrtve hodaju ruku pod ruku.

A mir ne može nastati iz terora ili straha, niti mir određuje tišina masovnih groblja, priznatih ili sustavno skrivanih, kao danak totalitarnih ideologija prošlog stoljeća. Mir nije ni šutke prihvaćen rezultat nasilne represije. Mir ne donosi ni šutnja o proživljenim strahotama, niti mu pridonosi naširoko rasprostranjena propaganda koja, kako je to već ideološkoj propagandi svojstveno, ne priznaje dijaloga niti traži odgovora, nego samo skuplja svoje odjeke, niječući brutalnu velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH. Miru ne pridonosi ni kada se žrtva, dostojanstvo i prava u ratu silovanih žena skriva pod tepih. Mir je pravo, ali i naša obveza. Mir je velikodušan, razborit i iskren doprinos svih za dobro svih. Mir je dobrotvoran i iskupljuje, ali treba počivati na istini – koja se može naći, iako prečesto, namjerno ili slučajno, gubimo put – pri samu dnu svakoga srca.

Vijenac 494

494 - 7. veljače 2013.

Klikni za povratak