Vijenac 493

Književnost

POGLED IZ DUBRAVE

Poeta politikon

Krešimir Bagić

Po mnogim odlikama svoga mišljenja i pisanja Čegec je poeta politikon. On se ustrajno brine i govori o ideološkim kontekstima, o stanju stvari. Njegova je klasična gesta artikulirana (ali i estetizirana) revolucionarnost, upravo polemičnost


Šesta knjiga pjesama Branka Čegeca Zapisi iz pustog jezika nalikuje svojevrsnom lirskom dnevniku – iz teksta u tekst lirski se subjekt potvrđuje, ovjerava i prikuplja tako što kroz svoju optiku provlači i izgovara ono što ga okružuje ili provocira. Motivsko-tematska čvorišta knjige su politika i spolnost, stvarnost i literatura, intimni i javni život. Tematizacija se odvija prema načelu suprotnosti. Čegecov subjekt u pravilu povezuje i sučeljava privatnu i opću priču, vidljive prizore i vlastitu podsvijest. Tekstovi variraju između poetizirane parabole i asocijativnih nizova u kojima se sekvence smjenjuju poput fotografija. Zbirka je načelno komponirana iz dva paralelna niza pjesama, što je podcrtano i tipografskom gestom – na lijevoj su strani tekstovi pisani velikim, a na desnoj malim tiskanim slovima. Ta se gesta može mistificirati kao važan hermeneutički signal, kao izraz dubinskog nerazumijevanja (čak neprijateljevanja) između pojedinca i zajednice, između dviju strana ili opcija, a može ju se – bez većih posljedica – i zanemariti.


Izd. Meandar, Zagreb, 2011.

Statistika i stilistika


U jednom je intervjuu autor kazao da vjeruje kako su politika i seksualnost najvažnije koordinate u ljudskom životu – politika čovjeka određuje na socijalnoj, a seksualnost na privatnoj razini. Pritom je istaknuo da je „najvažnije da književnost reflektira svoje vrijeme“ te da vjeruje da su njegove knjige to i činile. U Zapisima iz pustog jezika Čegec uporno, u različitim kontekstima i s različitim smislovima, ponavlja riječi kurac, pička, pizda, jebanje i sl. Uz pojavne oblike glagola biti, to su statistički najčešće riječi u zbirci. Što taj statistički podatak govori o Čegecovoj stilistici? Vjerojatno to da ustrajava u odmicanju od oficijelnog jezika i prirođene mu pristojnosti, eufemističnosti i krutosti, da u srazovima oficijelnog i neoficijelnog traži prostor vjerodostojnijeg i smislenijeg govora. Po mnogim odlikama svoga mišljenja i pisanja Čegec je poeta politikon. On se ustrajno brine i govori o ideološkim kontekstima, o stanju stvari. Njegova je klasična gesta, rekao bih, artikulirana (ali i estetizirana) revolucionarnost, upravo polemičnost. Čitatelj u pojedinim ulomcima tih tekstova može naći i prepoznavati rečenice, događaje, situacije i likove s aktualne društvene pozornice. Npr.:


MARŠ U PEČALBU STOKO / SITNOG ZUBA

seljaci štrajkaju / protiv poslodavaca u sebi kao da nisu, pa udri po čobankoviću i cijeloj / pastorali (ljetno zimovanje)

lekcija na stadionu, druga liga / zapad: neukusni mamci i mamići uveoci popadaju na koljena: četiri očenaša / i zdravomarija (hazard party)


Lirske invektive


Naš pjesnik diže glas protiv opće medijatizacije i društva spektakla, društva koje je izgubilo vrijednosnu ljestvicu te smo okruženi pseudovijestima. To među ostalim čini u pjesmi Tadija: „ulični svirači u udarnim vijestima: što je vijest? kome treba? tko mi je može dati? što mi je?“ Čegecove lirske invektive nerijetko prizivaju i pojedine likove s kulturne i literarne scene. Autor obično ponudi stanovitu količinu informacija na temelju kojih upućeni čitatelj može pratiti smjer njegove polemične reakcije te – kao u kakvoj sofisticiranoj enigmatskoj igrici – pogađati na koga bi ona mogla ciljati. Npr.:


on buja u svojim očima, / razgranava se u očima pučanstva, i dalje piše: piše o knjigama – piše / o sebi. piše o ljudima – piše o sebi. piše o kazalištu, filmu, povijesnim / nepravdama i kućnim ljubimcima. piše o sebi. pisanje o sebi napokon se / prosulo svemirom! (figura veneris)


Aluzija je oblikovno uporište zbirke, pokretač govora i mišljenja njezina subjekta. Najčešće se aludira na lektiru, politiku, kulturu i pop-kulturu. Te su aluzije obično parodijske ili sarkastične – ponekad se čitav tekst pjesme konstituira kao otvoreno polje aluzija, kao mjesto na kojemu se susreću i prevrednuju različiti glasovi – primjerice u pjesmi karirano autor priziva Matošev sonet, narodnu pjesmu Ja posijah repu, dječju radijsku emisiju Patuljci pojma nemaju, reklamni slogan Kupujmo hrvatsko!, da bi je završio prepričavanjem vica o dva pijanca. I sve to u trinaest stihova! Obilje aluzija svjedoči da je subjekt slab, iznimno osjetljiv na kontekst, da se pokušava prikupiti tako što reagira na diskurze koji kruže oko njega, da u prostoru melankolije, ironije i sarkazma traži svoj glas, svoj ton i svoj tekst.

Sitni vez sarkazma


Pjesnički stil zbirke Zapisi iz pustog jezika, uz aluzivnost, karakteriziraju eksklamativnost, asindetičnost i antitetičnost. Prvo obilježje, eksklamativnost, očituje se u Čegecovu običaju da rečenice koje njegov subjekt zatječe oko sebe, koje kruže oko njega, koje izgovaraju političari, prolaznici, čudaci, obični ljudi ili pak ispisuju novinari nerijetko prepisuje kao usklike. Najčešće su u pitanju rečenice bez značenja, rečenice koje ispunjavaju prostor, koje se izgovaraju po navici, koje stvaraju privid komunikacije, privid smisla, privid odlučnosti:


kurcu vrijeme prolazi! (...) sramota nikad ne dolazi sama! budi mlad! budi silovit! (...) poslije jebanja nema kajanja! (nadežda i strah)


Asindetičnost izvire iz pjesnikove privrženosti logici nabrajanja, nasumičnog nizanja posve različitih senzacija. Sam postupak proizvodi stanovitu dramatičnost te upućuje na nezadovoljstvo i bunt lirskog subjekta. Povremeno se upravo tim postupkom Čegecov govor približi žestini, zaumnosti i anarhičnosti Stjepana Gulina, pjesnika čijoj je kasnoj afirmaciji bitno pridonijela upravo Čegecova izdavačka kuća Meandar.

Antitetičnost je temeljna misaona i stilska gesta čitave zbirke. Posežući za figurama suprotnosti (antitezom, paradoksom i oksimoronom), pjesnik povezuje naizgled nepovezivo, upućuje na neočekivane podudarnosti, iznenađuje, provocira. Tipična se čegecovska antiteza pojavljuje u pjesmi kočo racin:


jedna je ruka na tastaturi, druga među nogama.


Iako se to na prvi pogled ne bi reklo, Čegecovo pisanje šalje sasvim jasne poruke i pouke, njegov jezik ne bježi od procjena i ocjena. Dapače u njegovim je tekstovima moguće naći obilje priručnih aforizama i slogana koji detektiraju stanje i čitatelju nude posve oblikovan svjetonazor. Oni su u pravilu „upakirani“ u paradoksalne, igrive rečenice poput:


PAKAO JE UVIJEK U BLIZINI

NIKAD NISAM USPIO POBJEĆI OD POBUNE

NEKI POJEDINCI SU DJECA,

DRUGI SU REVOLUCIJA

LEKTIRA RECIKLIRA ESEJ O PROLAZNOSTI

što je revolucija? / mnogo seksa i malo estetike.

zaborav je najbolje sjećanje

ne možeš zaustaviti eksplozivne vijesti

na televiziji! stvarnost je unutra, vani su posljedice

kapitalizam ne trpi ravnotežu

GALAMA FORMIRA SLIKU SVIJETA. STVARNOST JE BEZ ARGUMENATA.


Iskošena sentencioznost koja se krije u navedenim iskazima podcrtava esejističnost i kritički potencijal Čegecova lirskog idioma. Globalni potezi i velike riječi pokreću sitni vez pjesnikove ironije i sarkazma: povijest, revolucije, države, politika. Polemičnost njegova govora očituje se među inim i u rastvaranju usvojenih uzrečica. Tako recimo Čegecov subjekt upire prstom u često ponavljanu izreku „Povijest je učiteljica života“, inzistirajući na njezinoj potpunoj neprikladnosti:


povijest treba isprati moćnom kemikalijom... / svaki put kad je bila učiteljica: učiteljica nakazama, učiteljica monstrumima, tiranima, / teroristima i malim zločincima, plaćenim ubojicama i piromanima... samo / i jedino učiteljica nepravde i smrti. alibi bez roka tajnosti. (rulet, otočki)

Distanciranje kao retorički ritual


Kakav je subjekt zbirke Zapisi iz pustog jezika? Rekao bih da je to ponajprije subjekt bez iluzija, umoran i rezigniran. Njegov je bunt osjenčen ironično-sarkastičnim tonom, tonom koji zrcali iskustvo i svjedoči o neumitnom ponavljanju iste loše stvarnosti. Potom, taj je subjekt rascijepljen između dviju posve različitih želja: s jedne bi se strane distancirao, uronio u samoću, uspostavio vidljivu razliku između sebe i svijeta oko sebe („spavam četvrti dan i ne želim se probuditi: mogao bih nekoga prepoznati, mogao bih zaći u dobar dan i kako ste pa plivati kraul po terasi i na mukama“); s druge strane on se u bitnom smislu uspostavlja kao subjekt upravo po reakciji na to što ga okružuje te je njegovo distanciranje uvijek dijelom retorički ritual.

Zbirka Zapisi iz pustog jezika završava pjesmom naopako pa ću i ja završiti njezinim kratkim komentarom. Čitava se pjesma temelji na metatezi, premetanju slogova pa njezino čitanje nužno pretpostavlja vraćanje riječi u osnovni oblik. I naslov i taj postupak mogu se tumačiti kao ime stanju o kojemu subjekt svjedoči u cijeloj knjizi, kao uputa za čitanje poezije uopće te kao upozorenje da nigdje nema doslovnosti, da je uvijek nužan napor tumačenja, uživljavanja, sudjelovanja. Što se pak poruke te pjesme tiče, Čegec u njoj razvija gotovo apokaliptičnu viziju Hrvatske:


zmije plaze ispod stola (...)

debeli ministar puca po granama:

mudri pjevači cmolje nad hrvatskom teškom sudbinom: čedo se smije, a ne

smije, plače a ne smije, skače a ne može, može a ne može... ledena lijeha

mirno otpuhuje pjesmu za vječni počinak.

Vijenac 493

493 - 24. siječnja 2013.

Klikni za povratak