Vijenac 492

Film

Svećenikova djeca, red. Vinko Brešan, Hrvatska, 2012.

Vruća tema jasne tendencije

Tomislav Čegir

Peti dugometražni igrani film poznatoga hrvatskog redatelja Vinka Brešana naslovljen Svećenikova djeca nastao je prema istoimenoj drami Mate Matišića. Kako je Matišić istodobno i potpisnik scenarističkoga predloška, jasno je da u filmskoj prilagodbi ostaje vjeran izvorniku, dok Brešan jezik drame uspješno prevodi u jezik filma. Nema dvojbe da je zbog smještanja svećenika u ulogu središnjega lika novi Brešanov film izniman u hrvatskoj kinematografiji i usklađuje se i sa širim svjetskim trendom djela sa središnjim likom svećenika. Takav se protagonist u filmskim odrednicama propitivao s raznih stanovišta, a bespogovorno možemo ustvrditi da i Svećenikova djeca pridodaju osobno tumačenje sukladno autorskom svjetonazoru.


Nikša Butijer i Krešimir Mikić


Početni je žanrovski predznak jasan. Komedija ni u kom slučaju nije strana Vinku Brešanu, jer upravo su prvijenac Kako je počeo rat na mom otoku (1996) i Maršal (1999) uranjali u komedije mediteranskoga tipa, a njihovi su tržišni i kvalitativni dosezi pridonijeli oporavku hrvatske kinematografije. No već je hvaljeni prvijenac svojim svršetkom naznačio prelazak od komičnoga prema tragičnome, prelazak koji u Svećenikovoj djeci postaje uočljiviji. Ne treba zaboraviti ni da se, baš poput navedenih ostvarenja, i novi Brešanov uradak prostorno određuje otokom. Pritom taj geografski predznak preuzima višeslojna značenja, od izravnih preko metaforičkih pa sve do mitskih. U slučaju Svećenikove djece značenje doseže i propitivanje religijskoga, koje se pak razlučuje na osobnoj, institucionalnoj i kontekstualnoj razini. Matišić i Brešan društvenu podlogu interpretiraju kroz suvremeno stanje svijesti, ne oklijevajući dotaknuti se i medijske percepcije zbivanja. Otočna je zajednica, dakako, poput mikrosvijeta u kojem niz likova odražava arhetipske društvene uloge, ali uglavnom doseže i uvjerljiviju karakterizaciju. Turoban faktografski podatak o odumiranju populacije na hrvatskim otocima autori žanrovski rekonstruiraju putem postupaka središnjega lika don Fabijana te njegovih postranika, djelatnika novinskoga kioska Petra i ljekarnika Marina. No postignuto povećanje populacije otkriva i tegobno naličje, upravo zbog činjenice da ti protagonisti djelovanjem zadiru u slobodnu volju sporednih likova, što naposljetku dovodi i do tragičnih događaja. Središnji lik nastoji ispraviti počinjene pogreške, ali ne uspijeva, pa je njegovo grizodušje sve izraženije. I njegov odnos sa starijim svećenikom don Jakovom nije više nego profesionalan, a upravo razrješenje postaje utegom kojem don Fabijan ne može izmaknuti, što dovodi do bolesti i umiranja predočenoga simboličnim redateljskim postupkom.

Nije teško zapaziti da autori središnji lik svećenika postavljaju u suprotnost s crkvenom institucijom, što je izrazito uočljivo u sekvenci dolaska nadređenoga mu biskupa, koji njegova nastojanja u povećanju populacije ismijava smatrajući ih neistinitima, a odobrava mu nepočinjene preljube smatrajući ih manjim grijehom negoli spolne odnose s maloljetnicima, interpretirajući upravo skandale koji su nedavno potresali Katoličku crkvu. Usklađuje se takvim pristupom s nedavnim ostvarenjem Johna Patricka Shanleyja Sumnja (2008), uratkom koji je snažno razradio mogućnost spolnoga maltretiranja maloljetnika unutar crkve, ali i instucionalnu svijest o pogreškama i pokušaj njihova ispravljanja. Oslanjajući se o suvremene društvene težnje, Svećenikova djeca na svršetku dodiruju i motiv ispovjedne tajne. No percepcija se toga motiva može učiniti i nametnutom, zacijelo i zbog činjenice da nije naznačena u komičnom dijelu, već je vrhunac tragičnoga, pa njezin kontekst ne može biti toliko snažan kao primjerice u Ispovijedam se Alfreda Hitchcocka, nastalu još pedesetih godina prošloga stoljeća. Uočavamo i jasnu autorsku kritiku neovlaštena ulaženja u privatnost predočena čestom unutarprizornom uporabom mobitelskoga snimanja, koje naposljetku može prouzročiti i tragične događaje. Sličnim se motivom na znatno izravniji način Brešan već pozabavio u filmu Nije kraj (2008), ali ga je interpretirao u drukčijem narativnom kontekstu.

Narativna struktura Svećenikove djece nije pravocrtna, već je retrospektivna. Tako se pripovijedanje središnjega lika prelama kroz prizmu subjektivnoga i objektivnoga, a povremene interpolirane scene povelika su raspona, od eksplicitno erotičnih do istinski duhovitih. Vinko Brešan u redateljskoj izvedbi potpomognut je snimateljskim učinkom Mirka Pivčevića, koji mediteransko okružje označava izrazito uspješno. Izborom planova i očišta Brešan se poigrava s gledateljevom percepcijom, no čini mi se i s autorskim odmakom, pa gledatelj ostaje tek svjedok predočenih zbivanja. Svrhovitost je montažerskih postupaka Sandre Botice Brešan neupitna, kao i skladateljski učinak Mate Matišića u dosljednu postizanju ugođajnosti. Nema dvojbe da je i glumački postav vrlo raspoloženo ostvario zadane uloge. Možda i zbog toga izdvajam tek Krešimira Mikića u ulozi don Fabijana, jer taj hrvatski glumac svakom novom ulogom proširuje svoj glumački raspon i uvrštava se među vodeće domaće glumce.

Nema nikakve dvojbe da će i peti dugometražni igrani film Vinka Brešana publika nagraditi velikom gledanošću. Naznačavanje niza društvenih ili pak religijskih pitanja neupitno je vruć suvremeni motiv, no mogao bih ustvrditi da je kasnija autorska angažiranost i kritika funkcioniranja crkvene institucije ipak djelomice nagrizla cjelovitost građe nedvojbeno vrsna ostvarenja.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak