Vijenac 492

Naslovnica, Tema

Sinj i njegova Gospa fra Mirka Marića

Vjekovima neprekinuta procesija

Stjepan Damjanović

Fra Mirko Marić pokušava sažeto i nepretenciozno reći najvažnije o Cetini i Sinju, o alci, o svojoj franjevačkoj subraći koja se nikad kroz povijest nisu umorila gradeći uvijek iznova crkvu i samostan, ne sustajući ni onda kada se činilo da nema lijeka protiv nezainteresiranosti moćnih i bogatih i protiv neprijateljske zlobe


U knjizi Sinj i njegova Gospa višeput se spominje godina 1687: Turci su napustili Cetinsku krajinu, ostavili je opustošenu, devastiranu, a franjevci tom osiromašenom svijetu dovode još siromašniju, još nesretniju braću iz Bosne i Hercegovine. Ta je slika dojmljiva iz više razloga, ali dva bih htio posebno istaknuti: prvo, domaći i doseljenici stvaraju novu povijest i dokazuju staru istinu – kada ljudi udruže svoju dobrotu i darovitost 2 i 2 daju više od četiri pa se višeput u povijesti toga našega kraja obistinila biblijska da oni koji siju u suzama žanju u pjesmi i drugo, iz toga događaja i iz knjige koju predstavljamo snažno izbija neizravna, ali jasna opomena da mi današnji vrlo često jadikujemo zbog izmišljenih problema i da tako sami sebi otežavamo rješavanje pravih. Te poruke i opomene može očitati svaki čovjek pa ma i ne bio iz Cetinske krajine, makar i ne bio Hrvat. Te su poruke općeljudske.



Čudotvorna slika Blažene Djevice Marije – Majke od Milosti, nepoznati mletački slikar, kraj 16. / poč. 17. stoljeća


Knjigu je napisao franjevac, katolički svećenik pa je posve očekivano da iz nje žari kršćanski svjetonazor, ali posredovan u obliku prihvatljivom i čovjeku koji nije religiozan. Ukupna se povijest Cetinske krajine doima kao neprekidno hodočašće koje predvode franjevci i kojemu je središnje mjesto Gospin lik sa zlatnom krunom. Kamo da pođu oni koji koje život nemilice udara i koji tjeskobno traže neki tračak nade, neko svjetlo na kraju tunela? Ta hodočašća, to pouzdanje u Gospu povezuje ih s drugima u Lijepoj našoj i s patnicima cijeloga svijeta, povezuju Sinj s Krasnim i Marijom Bistricom, s Aljmašem , s Lurdom i i Fatimom .

Tekst fra Mirka Marića jednostavan je i znakovit kao franjevački habit. Taj tekst i brojne slike posloženi su tako da se vidi i ono što je Bog Cetinskoj krajini izravno podario (ono što zovemo prirodnim ljepotama) i ono što su ljudi uz Božju pomoć na tom ozemlju stvarali (ono dakle što zovemo kulturom i civilizacijom). Naravno, autor je morao odabirati jer nikada ne stane sve. Neki drugi autor odabrao bi vjerojatno nešto drugo: knjiga može poslužiti i kao poticaj drugima da napišu nove knjige, da izraze na svoj način poštovanje štovateljima Sinjske Gospe, čuvarima njezina svetišta, braniteljima vjere i naroda.

Fra Mirko Marić pokušava sažeto i nepretenciozno reći najvažnije o Cetini i Sinju, o alci, o svojoj franjevačkoj subraći koja se nikad kroz povijest nisu umorila gradeći uvijek iznova crkvu i samostan, ne sustajući ni onda kada se činilo da nema lijeka protiv nezainteresiranosti moćnih i bogatih i protiv neprijateljske zlobe. Siromašni i vjerni puk svoj je novčić uvijek priložio i uz Božju pomoć graditelji se nisu uzalud trudili. Svetište je postajalo sve ljepše, Gospin zvonik postao najljepšom građevinom u gradu, a brojni otisci ljudskih ruku i ljudskih usana na slici Majke od Milosti tražili da se slika što ljepše ukrasi, što raskošnije uokviri. Franjevački samostan bio je i ostao mjesto sabranosti i molitve, ali i prostor koji je u arheološkoj zbirci čuvao spomen na dostignuća ljudske djelatnosti koji su pronađeni u sinjskoj okolici. Knjižnica je skupljala knjige na mnogim jezicima koje su sinjski fratri donosili odasvud kamo su odlazili na školovanje i u službu. Gimnazija je prva u južnoj Hrvatskoj organizirala nastavu na hrvatskom jeziku.

Knjiga spominje velika slavlja i slavne posjetitelje, pjesnička nadahnuća, portretira brojne istaknute sinove Svetoga Franje koji su bili osobit oslonac svome puku..

Slike u njoj nisu ilustracija napisanoga, nego ravnopravni pa u ponečemu i važniji njezin dio. Knjiga je spomenar koji možete prelistavati sa znatiželjom i sa sjetom.

U cjelini je možemo, kako je već rečeno, shvatiti kao dio vjekovne neprekinute procesije koja se klanja Gospi i zahvaljuje Bogu za ljepotu darovane zemlje i dar istrajnosti kao zalog opstanka. Darovana zemlja iz ove knjige naša je hrvatska domovina, ovdje predstavljena kroz Cetinsku krajinu. Siguran sam stoga da će mnogi u mnogim prilikama ovu knjigu s radošću i ponosom čitati, razgledati i pokazivati drugima.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak