Vijenac 492

Društvo

Velika koalicija

Traži li Hrvatska nacionalni konsenzus?

Ljubomir Antić

Može li se iz novogodišnje poslanice predsjednika Republike Ive Josipovića iščitati prijedlog o političkoj koncentraciji u 2013, kao odgovoru na duboku krizu u Hrvatskoj? Podsjećam na ulomak u kojem stoji: „Godina koja je pred nama /…/ će po mnogo čemu biti odlučna. Morala bi biti prekretnica. Godina neuspjeha mogla bi značiti zastoj u razvoju Hrvatske na duže vrijeme. To ne smijemo dopustiti, moramo skupiti sve naše snage da se zaustave negativni trendovi. O tome tražimo nacionalni konsenzus.“



Navedene rečenice nije potrebno raščlanjivati. Ocjene i stajališta izrečeni u njima posve su jasni. Nije teško pretpostaviti ni tko bi, prema predsjedniku, sudjelovao u građenju nacionalnog konsenzusa. To su sindikati, poslodavci, znanstvene institucije… no to bi ipak u prvome redu bile parlamentarne stranke, jer samo one mogu sastaviti vladu koja bi provodila ono za što se uspostavi nacionalni konsenzus. To se može postići na više poznatih načina:

– da se stvori nova vlada koncentracijom svih ili velike većine parlamentarnih stranaka te izvan parlamentarnih skupina pa i istaknutih pojedinaca. U tom slučaju govori se o nacionalnoj koncentraciji;

– ako se pak osnuje vlada na nešto užoj osnovici, pretežno iz parlamentarnih stranaka, obično se govori o vladi nacionalnog jedinstva, a u najtežim krizama ili ratnim stanjima, vladi nacionalnog spasa;

– jedna od inačica takve vlade je tzv. velika koalicija, koju čine dvije najjače političke stranke;

u najlabavijoj koncentraciji postojeća većina nastavlja vladati uz potporu oporbe.

Kakvo je hrvatsko iskustvo u tim političkim kon­centracijama? Nacionalnu ­koncen­tra­ciju ima­li smo ujesen 1918, kad su se političke stran­ke, skupine i istaknuti pojedinci okupili na programu južnoslavenskog ujedinjenja. Vlada nacionalnog jedinstva pod nazivom Vlada demokratskog jedinstva djelovala je u uvjetima Domovinskog rata 1991/1992. Iskustvo s velikom koalicijom nemamo, kao ni sa slučajem da oporba dogovorno podupire vladu.

Koja bi od političkih koncentracija bila najprimjerenija u Hrvatskoj s obzirom na iskustva i okolnosti u kojima se naša zemlja nalazi? Budući da u Hrvatskoj treba djelovati žurno, učinkovito i usmjereno na jedno (gospodarsko) područje, vjerujem da tom izazovu najviše odgovara velika koalicija, dakle SDP–HDZ. Za mnoge nezamislivo! No što preostaje nakon što se ne ostvari ono što je logično? Vjerovati u apsurdno! Pa čak poput Kvinta Septimija Florencija Tertulijana, vjerovati upravo zato što je apsurdno.

Velika koalicija kao i svaka politička koncentracija ima nedostatke i prednosti. Nedostatak je demokratski deficit do kojega dolazi zbog nedostatne kontrole izvršne vlasti. Prednost je pak izbjegavanje svih onih slabosti koje su karakterizirale dosadašnje višečlane koalicijske vlade u kojima je „svatko vukao na svoju stranu“ i time bitno umanjivao vladinu učinkovitost u rješavanju bitnih problema. Prednost velike koalicije, osim psiholoških učinaka, jest u jačoj kadrovskoj osnovici iz koje se formira vlada. U situaciji u kojoj se Hrvatska nalazi neodrživo je da imamo vladu s većinom anemičnih ministara dok u HDZ-u čame iskusni i potvrđeno sposobni ljudi. O HDZ-u može misliti tko što hoće, no činjenica je da je on u izvršnu vlast znao dovući vrlo sposobne ljudi i izvan svog kruga. Zahvaljujući njima HDZ-ov Klub zastupnika danas je svakako jači od SDP-ova.

Apstrahirajmo na trenutak stranačka prepucavanja te hladne glave postavimo pitanje: je li koalicija SDP-a i HDZ-a baš toliko apsurdna, osobito ako se uzme u obzir da bi osnovni sadržaj koaliranja bio promijeniti negativne trendove u gospodarstvu? Ta nisu li njihovi gospodarski programi u osnovnim crtama gotovo jednaki? Toliko slični da su i SDP i HDZ u posljednjoj predizbornoj kampanji slobodno mogli reći: „Radit ćemo isto što i vi samo mnogo bolje!“

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak