Vijenac 492

Kazalište

Nemirne noge i Grupa praizvedene u Exitu i KNAP-u

Sudbina pojedinca u neoliberalnoj histeriji

Andrija Tunjić


Nemirne noge, višežanrovski autorski projekt Saše Anočića, i crnohumorna komedija Grupa dramatičara Borivoja Radakovića u režiji Marija Kovača, priče su o snovima. Nemirne noge govore o još neotkrivenima, a Grupa o ponavljanju snova. Svaka na svoj način priziva nadu, koja bi neoliberalnog zombija mogla prenuti iz letargije konzumerizma


Nemirne noge i Grupa, dvije izrazito glumačke kazališne predstave s likovima sličnih sudbina, praizvedene tijekom prosinca tek protekle godine u dvama rubnim zagrebačkim kazalištima, u Teatru Exit i KNAP-u, predstave su o malim ljudima, marginalcima, i njihovim životnim usudnostima, koje su istodobno i sudbine većine ljudi suvremenoga svijeta, žrtava nehumanog neoliberalizma i histeričnog konzumerizma. Ali ne i samo to.


Radakovićeva Grupa – humorna i sentimentalna priča koja osvaja publiku


One ukazuju na indolenciju naše takozvane mainstream scene koju to ne zanima ili koja svoju potrebu za realnim zasićuje tobožnjim provjerenim tekstovima, a sve češće pak virtualnim pričama trendovskih dramatičara, čiji su proizvod uglavnom shizofreno-politikantske i pomodno-senzacionalističke predstave.

Nasuprot tome, autori i akteri praizvedenih predstava itekako su senzibilizirani za probleme maloga čovjeka. Osim što pokušavaju pronaći i identificirati svoje mjesto unutar globalne neoliberalne iluzije, oni sebe i svoju potrebu za uspjehom suočavaju s brutalnošću te iluzije. Zapravo se svojom sudbinom opiru i suprotstavljaju kolektivnoj neoliberalnoj histeriji, koja je (izmrvljena i postmodernističkom koncepcijom života kao i ne odveć dalekim uspomenama na proživljene totalitarizme) žrtvovana u korist obećane kolektivne sreće, koja kreira teško sastavljiv mozaik ljudskoga življenja. Življenja koje je osuđeno na fragment koji je ograničen ne samo manipulacijama već i svjetonazorskim interpretacijama. I koje je za posljedicu imalo ne katarzu već depresiju, koja se prometnula u opsesivno-neurotičnu potragu za smislom.

Osuđen na tu vrst sučeljavanja i osmišljavanja krhotina života, a bježeći od kolektivne, čoporativne svijesti i fragmentarne koncepcije života, suvremeni čovjek na sve načine pokušava naći svoj put iz izgubljenosti u vraćanju iskonskoj Sudbini, kao početku i kraju svake potrage. Sudbina i njezina katarza tako postaju ne samo istost i slamka spasa žrtava kolektivne histerije nego i mogući novi smisao života virtualnošću ugrožena čovjeka, a obogotvoreni užitak, kao cilj konzumerističke filozofije, na putu je da skonča u civilizaciji smeća u kojoj se sve pretvara u amorfnu čovjekoliku masu.

Nestalnost materijalnoga i požuda za trošenjem istoga, unificiranoga, proizvelo je u suvremenom čovjeku bezidentitetsko beznađe, koje sve više i sve češće tog čovjeka tjera od užitkom programirane sreće. Sili ga da sanja.

Izvedene predstave: Nemirne noge, višežanrovski autorski projekt Saše Anočića, i crnohumorna komedija Grupa dramatičara Borivoja Radakovića u režiji Marija Kovača, priče su o snovima. Nemirne noge govore o još neotkrivenima, a Grupa o ponavljanju snova. Obje su svojevrsna „puzajuća revolucija“ unutar neoliberalizma; svaka na svoj način priziva nadu, koja bi neoliberalnog zombija mogla prenuti iz letargije konzumerizma. Time obje dodiruju krucijalne probleme današnjega mislećeg čovjeka koji je – nemoćan oduprijeti se programiranu čovjeku i njegovu produktu, potrošačkom društvu – sve više marginalac i luzer.

Praizvedene 14. prosinca u Teatru Exit, Nemirne noge nastavak su dosadašnjih Anočićevih predstava o malim ljudima unutar prostora nemilosrdne stvarnosti, koja je u svojoj bezobzirnosti sve apsurdnija. Apsurdnost autor naglašava prije početka predstave projiciranjem novinskih naslova kao što su: U požaru izgorio prasac Vicko, krava Jagoda i čovjek Ivan; Zatukao ženu sjekirom, skočio u bunar pa se objesio; Policija moli pogreškom puštenog zatvorenika da se vrati u zatvor... Naslovi ne samo da su aktualni nego su i lajtmotiv, šifra za iščitavanje predstave u kojoj se pojavljuje i čovjek s nožem zabijenim u glavu i kostimiran kao supermen koji pokušava letjeti.


Nemirne noge – mali ljudi protiv nemilosrdne stvarnosti


Uz to što je autor teksta, dramaturg, scenograf i redatelj, Anočić je i glumac-ambiciozni menadžer Valjak, kojega pred dogovoreni nastup napuste članovi benda dugih sijedih brada, a onda se u stilu deus ex machina pojavi Gnoj – dobrodušni stranac, brbljavi Indijac bez brade, neka inačica suvremenoga Držićeva Negromanta, i ponudi mu svoj bend. Njih dvojica s još osmero zanesenjaka sanjaju, sviraju, pjevaju i nadaju se sreći. Poput pauka koji odmotava paučinu oni odmotavaju svoje živote koji nisu lišeni droge, nasilja, prostitucije, svih pošasti našega doba.

Predstava otkriva što se sve događa malom čovjeku „preko trnja do zvijezda“ i natrag. Kad se konačno nađu pred ostvarenjem snova sanjari ne samo da izgube na najvažnijem natjecanju, nego tragično skončaju u prometnoj nesreći.

Kao i uvijek dosad Anočiću je predstava mješavina teatarskih žanrova. Stoga, ne slučajno, unutar melodramske strukture Nemirnih nogu ravnopravno koegzistiraju, kao i u svim njegovim projektima (o tome sam već pisao, a ovdje ću ponoviti): drama i tragedija, komedija i mjuzikl, satira i groteska, strip i nijemi film. To umnožava smislove, multiplicira emocije, do citatnosti sažima različite poetike; zato se često u istoj sceni smjenjuju smijeh i suze, ravnodušnost i pobuna, razočaranje i oduševljenje.

Potpomognuto usporenim i zamrznutim pokretom, gegom, dosjetkom, šalom, kalamburom riječi – i sam naslov predstave nastao je tako – njegovo teatarsko oneobičavanje nadrasta svaku trivijalnost. Arhetipsko je istinska snaga tog teatra u kojem glumac traži i propituje svoje mjesto u ulozi i ulogu u predstavi. Zato gledatelj njegov teatar prepoznaje kao svoj i zato mu predstave žive dulje od kazališne izvedbe.

A ono što smeta i u Nemirnim nogama svakako je nedostatak osjećaja za mjeru. I ova predstava, iako zamišljena kao harmonični životni mozaik, zbog viška dramskoga materijala i autorske narcisoidnosti, što uostalom i nije novina kada je riječ o Anočiću, mjestimice otkliže u suvišno ponavljanje, stvori nepotrebne viškove, što uspori tempo, proizvodi dosadu, ritmičku neujednačenost i vizualnu rasutost. Ali i s tim nedostacima, a osobito ako bi ih se otklonilo i dramaturški zgusnulo, publika bi dobila iznimnu predstavu, istina ne kao što su Kauboji, ali po zamisli njoj svakako blisku.

Najveći domet svakako je glumačka kreativnost, čime su se više od ostalih isticali Jerko Marčić, koji je zablistao kao smiješni i simpatični luzer Gnoj, i Damir Klemenić, koji je glumio stidljivog i neurotičnog Momu. Verbalnim poigravanjem riječima i njihovim smislovima te bogatstvom intonacija i kreativnim spontanitetom Gnoj je u publici proizvodio iskreni smijeh i empatiju. U zanosu i ponuđenim karakternim transformacijama ravan mu je bio Momo. Tvrtko Jurić tumačio je Crnog, nedarovitog pjevača benda, a kao talentirane pjevačice iskazuju se Nera Stipčević i osobito Mateja Majerle, čiji je pjevački dojam snažniji, ali je glumački inferiorniji. Uspjelosti predstave pridonijeli su još dramski naglašena Tihana Lazović te Marina Lamot, Matija Antolić i Neven Šverko. Dojmljivim plesačem pokazao se sam Anočić.

Dok se Nemirne noge bave sadašnjošću, Radakovićeva Grupa praizvedena 21. prosinca sadašnjost propituje sjećanjem na prošlost. Protagonisti Grupe, trojica vremešnih, nekada uspješnih rokera; Mick, Rizbo i Gula, izlaz nalaze u sanjanju nove mladosti. Prije nego posve ostare još jednom žele proživjeti mladost i ideale – vrijeme kada su željeli promijeniti svijet i stvoriti pravednije društvo. Zato žive od potrošena zanosa. Opet u garaži vježbaju za neki novi početak koji bi im vratio prošlost koja je bila ljepša i uspješnija od neizvjesne budućnosti. Još im je lakše prihvatiti i razočaranja mladosti nego neminovnu starost.

U tome im pomaže mlada pjevačica Maja, koja „pod utjecajem nostalgičnog sjećanja na nekadašnje uspješne dane Grupe upada u bend na mjesto pokojnog pjevača, nikad prežaljenog Rudija“. No tada nastaje nesporazum. Svijet se promijenio, ali ne onako kako su oni željeli nego onako kako ga oni ne razumiju. Jer „osim nove energije i novih ideja“, Maja u Grupu „unosi i novi tip razmišljanja koji mlađe generacije neumitno odvaja od naivne nevinosti ranih rokera“.

Radaković i ovim komadom pokazuje da, za razliku od mnogih naših dramatičara, zna artikulirati probleme suvremenosti koji su često vješto upakirani u manipulacije, a koji nisu imitacija nekih pomodnih stranih uzora. Vješt je u pisanju dijaloga i skiciranju suvremenih urbanih karaktera, čija psihologija naglašava složenu strukturu tih likova, koji svi skupa tvore gubitnički lik suvremenog svijeta.

Međutim, Grupa svojom kvalitetom nije dosegnula većinu dosadašnjih Radakovićevih dramskih djela. Iako želi reći bitno pokatkad sklizne u površno, radi skicozne strukture likovi su na mnogo mjesta više plošni tipovi nego što su osmišljeni karakteri, pokadšto su više opisani nego dramski napisani. Zbog toga, ali ponajviše zbog neinventivne linearne režije Maria Kovača, taj crnohumorni komad nije dosegnuo grotesknost kakvu je tema ponudila i kakvu su dosegnuli Amateri, prije dvije godine također praizvedeni u KNAP-u. Grupa je humorom i sentimentalnom pričom osvojila gledatelje, ali čini mi se da samo to nije bio razlog njezina stavljanja na repertoar.

Da je redatelj u tekstu tražio više sumnje nego oduševljenja, da se nije, kao aktivist Rizbo, divio temi već da ga je zanimala kompleksnost likova i da je predstavu obogatio nizom asocijacija koje su se nametale, izrežirao bi kvalitetniju i intrigantniju predstavu u kojoj glumci ne bi glumili svoje nego piščeve likove. Ovako, publika je došla na svoje; dobila je predstavu u kojoj su neki glumci više bili smiješni zabavljači nego kreativni umjetnici.

Sreten Mokrović (Mick) bio je seksualni nemoćnik i muž koji od žene bježi u svirku. Iva Visković (Maja) odlično je pjevala i s nekoliko detalja predočila lik ambiciozne i ničim sputane pjevačice, Ivica Zadro (Rizbo) dojmljivo je dočarao umornoga rokera, kojega iz umora i odustajanja još jedino prenu kakve demonstracije. Najviše smijeha polučio je Ranko Zidarić (Gula), koji glumi bubnjara nabrijana seksom, mučena hemoroidima, i željom za novim početkom.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak