Vijenac 492

Povijest

Buntovnici i konformisti u hrvatskoj

Slučaj Ise Kršnjavija

Ljubomir Antić

U zajednicama u kojima se tijekom povijesti nalazila – Ugarskoj, Austriji, Austro-Ugarskoj, prvoj i drugoj Jugoslaviji – Hrvatska je, zbog odnosa moći, uvijek bila u podređenu položaju. Stoga je sudjelovanje u političkom životu Hrvatima uvijek bio velik izazov. U slučaju da su ga prihvatili, našli bi se pred dvojbom: nastupati u skladu s vlastitim uvjerenjem, koje je redovito bilo na tragu općeg interesa, ili se prilagoditi prilikama, što je obično značilo djelovati u interesu jačega, izvlačeći pritom i korist za sebe. Druga varijanta – prilagoditi se prilikama – imala je podvarijantu: iz oportunističkoga ponašanja izvlačiti korist i za zajedničko dobro. Ta podvarijanta imala je najmanje aktera jer su je kao sofisticiranu mogli provoditi samo najsposobniji, ljudi s najviše talenta, energije i spremnosti na rizik. To su oni koji su i u najtežim okolnostima rezonirali: budući naraštaji neće nas pitati kako nam je bilo, nego što smo uradili.

Oni koji su beskompromisno nastupali u skladu sa svojim uvjerenjem, nakon što bi popu rekli pop a bobu bob ili udarili šakom o stol, zbog odnosa moći – tu sintagmu često rabim jer je nezaobilazna u svakom govoru o politici – doživljavali su formalni neuspjeh, ispadali iz politike, a mnogi (Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Eugen Kvaternik, Frano Supilo i Stjepan Radić) i iz života. (Zašto formalni neuspjeh? Zato što su svojom žrtvom svjedočili o vrijednosti cilja te ostali služiti kao putokazi do njega u nekim povoljnijim okolnostima.)



Oportunisti su bili uspješni – ne za zajedničku, nego za osobnu korist.

No najzanimljivije su prolazili oni iz njihove podvarijante: oni koji su iz oportunističkoga ponašanja izvlačili korist i za opće dobro. Oni su objektivno jedini bili – zapravo jedini mogli biti – uspješni, no uz visoku cijenu: u javnosti su percipirani su kao negativci, štoviše kao izdajice. Među njima nije teško uočiti Isu Kršnjavija, kojem je skup posvećen. On je zapravo školski primjer oportunista u hrvatskoj povijesti, koji je polučio uspjeh i za opći interes. Ta ga osobina toliko obilježuje da potiskuje sve ostale njegove uloge: umjetnika, kritičara, kustosa, reformatora, organizatora, utemeljitelja, političara, europejca… Upravo stoga bio je i potreban ovakav skup da se svestrano ocijeni ukupnost Ise Kršnjavija.

Iskompleksirana trajnim strahom za puku opstojnost, hrvatska javnost relativizirala je uspjehe/pobjede i neuspjehe/poraze. Suradnja s režimom za koji se vjerovalo da ide samo za tim da nas izigra tumačena je isključivo kao djelovanje pro domo sua, dakle kao izdaja općeg dobra. Stoga je, i kad je donosila neke uspjehe, percipirana kao moralni poraz. Neuspjeh pak poradi odbijanja suradnje s režimom doživljavan je kao moralna pobjeda. Stoga se uspješne odbacivalo s gnušanjem, a neuspješne slavilo kao heroje. S tragičnim herojima, hrvatska povijest može se čitati i kao svojevrsni martirologij.

Politika kao umijeće mogućeg sporo će se probijati bespućima hrvatske zbiljnosti. Moralisti će dugo prevladavati nad realistima. Politika kao pragma ustupat će pred politikom kao medijem u kojem je bitan sklad misli, riječi i djela. Skresati otvoreno u lice, udariti šakom o stol, igrati otvorenim kartama i doživjeti poraz pa i tragediju (osobnu i nacionalnu) značilo je biti heroj, prilagoditi se prilikama, a iz suradnje s režimom izvući ma koliku korist za zajedničko dobro značilo je biti izdajica. Dugotrajnost takva pristupa politici stvorila je određeni politički mentalitet bez čije je raščlambe teško sagledati životni put Ise Kršnjavija.

Taj mentalitet izvrsno je secirao Vinko Krišković, sudrug Ise Kršnjavija u politici za vrijeme režima bana Khuena Héderváryja. (Krišković je kao doktor pravnih znanosti bio zaposlen u Personalnom odjelu Predsjedništva Zemaljske vlade.) On piše: „Hrvati (…) nisu nikako mogli shvatiti, što je prava bit politike i kako je valja vršiti. Poistovjetili su je s patriotizmom i opozicijom. (…) A opozicija nema nekakve veze sa samom biti politike, nego je nametnuta ili je dobrovoljna taktika neke političke stranke, koja ne može da oživotvori svoj program.“ Stoga su Hrvati, piše Krišković „bježali od vlasti kao od nečastivoga, kratili se preuzeti odgovornost za svaku političku djelatnost, kojom bi i vlast dobili, da ne bi izgubili časovite časti i ugleda u svoga neuka i fanatizirana naroda, koji je svejednako vapio ‘Naše pravice! Naše pravice! Naše pravice!’, a da nije znao što to znači; i držao svakog domaćeg sina u Vladi za nitkova, koji se je prodao za zdjelu leće. Tako je nastao u javnom životu nered i nemar za narodne kulturne i ekonomske potrebe sadašnjice, nastao je u politici pasivni otpor slobodnih živalja narodnih – politička taktika ubitačna za male narode, jer slabi snage naroda, a pojačava vlast silnika.“ (V. K., Da kažem svoju, Hrvatska revija, 1952)

Slično je o politici razmišljao i Frano Supilo kad je rekao: „U politici postoje dvije metode koje predstavljaju dvije devize: frangar non flectar i flectar non frangar, tj. skršit ćeš me, ali me nećeš saviti i savit ćeš me, ali me nećeš skršiti.“

U naponu snage Iso Kršnjavi savio se pred Khuenom i u relativno malo vremena uradio toliko da nam ni tri dana ne bi dostajala da sve obuhvatimo. Da se dao skršiti, bio bi heroj, no uradak bi mu mogao stati u nekoliko rečenica.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak